Sirijsko ponavljanje bosanskog vica

AUTOR: ZLATKO DIZDAREVIĆ
(Prenosimo s portala Novoga lista)

Onim ljudima koje treba ugurati preko noći iz loše demokracije u bolji život, navodno u ime istinske demokracije, kao po pravilu se nude mnoga lažna obećanja. Ne zato što demokracija po definiciji ne valja, već zato što se ne može preskočiti lagano put koji traži puno dobre volje, obrazovanja, novca i strpljenja dok se ne dobaci do sreće. Kako bi se jednostavno kazalo, to je proces a ne skok preko noći.

U međuvremenu je, kako se to danas radi, prosti, dobri, starinski život uglavnom urnisan, do glasnih uzdaha kako je zapravo onda, u nedemokraciji, bilo bolje! Čini se pojednostavljeno, ali je dokazivo. Ne baš teorijski i akademski pa ni vizionarski, ali takozvani obični, posebno pošteni čovjek i nekadašnji radnik kazat će vam pri tome da se od teorija i vizija o boljem ne živi.

Zašto mi je sve ovo ovih dana palo na pamet?  U momentu kada sam se uhvatio u jednom, iz dubine duše spontanom neeeee..!, pročitavši iscrpnu akademsko-političko-vojnu studiju pisanu vani  u kojoj se sasvim precizno kaže da je ”najbolje  rješenje za mir u Siriji – bosanski model!” Doslovce tako.

Pa zar je moguće da ovaj, takozvani ”model” koji to očigledno i postaje, može biti najbolji za bilo šta drugo sem za nastavak rata drugim sredstvima. Sve unazad do poznatih, ”prvih sredstava” za pravi rat. Moguće je i to iz najmanje dva razloga. Prvo, to se tamo na Bliskom istoku već uveliko realizira kao precizno zamišljeni plan koji bi se glatko mogao nazvati – zarati, podijeli, a onda radi sa njima šta hoćeš. Eno Iraka, Libije pa Sirije i ko zna gdje će dalje.

I drugo, tvorci ovoga plana čak i istinski, intimno vjeruju da je on odličan i da je jedina alternativa bivšim državama koje im nisu odgovarale iz raznih razloga. Nekada doduše jesu, ali sada više ne. Otud i ona solucija kao gorki vic prema kojem je bosanski nedovršetak rata odlična, a sada već i udžbenička varijanta za održavanje ”permanentne krize niskog intenziteta”, kako bi to rekli akademici i stručnjaci za nesreće. Jer kriza do rata je danas najkurentniji posao. Onda mirenje, pa izgradnja pa kriza…

Ideja o podjelama Bliskog istoka i Sirije nije od jučer. Sve što se u politici i diplomaciji okupacija već desilo, davno je smislila Evropa, a na često nes(p)retan način grubo prekopirala Amerika. Francuzi su još 1920. htjeli da podržave šest ”etničkih” zona u Siriji, među kojima bi, navodno svoji na svome, čisti i nepomiješani bili uz ostale i Alawiti i Druzi i ”čisti” (?!) Aleppo…

Odustalo se u zadnji čas u ime cjelovite pomiješanosti. Što bi u nas rekli o onom nekad, ”multi-kulti”. Dosadašnji rat tamo, stvari je evo već podobro približio ideji da je podjela neminovna. Centralnu zonu s Damaskom pa prema alawitskom Mediteranu i Latakiji i uz gradove na koridoru koji ove zone spaja, drži Assadova vlast i vojska, sada i uz direktnu  pomoć Rusa i Irana.

Kurdi drže sjever zemlje uz tursku granicu i tu zonu grčevito brane kao šansu za sutrašnju autonomiju u ”entitetu” poput ovih bosanskih. Razgranati ISIL za sada brani, uz efikasne upade unaokolo, najveći dio prostora koji naseljavaju suniti, uglavnom na istoku, prema granici s Irakom.

Ostale sunitske grupe pobunjenih i logistički poduprtih ponajviše sa Zapada, iz Saudijske Arabije i Katara, terorišu džepove na sjeveru i jugu zemlje. Damasku lojalni Druzi drže ”njihove” zone na jugu, ali i oni već počinju da razmišljaju o svojoj autonomiji ako vrag potpuno prevlada.

Ovako je bilo i s Irakom sve do 2003., kada je zemlja rasturena klasičnom agresijom. Danas su podijeljeni na šiitski dominantan dio u kojem su zvanične državne strukture i oblasti, potom na sjeverni dio gdje de facto vladaju Kurdi, nezavisni vojno i naftaški, te na sunitske teritorije koje su sada mahom poklopili ISIL i njegovi klonovi različitih imena. Tamo su još uvijek najsvježije uspomene na ”njihovog” Sadama. Iz tih uspomena crpi se mržnja i prema većinskim šiitima, a svaki dan sve više i prema lukavo odmicanim Kurdima.

Libija je, kao primjer iz iste priče o ”civilizacijskom razaranju” podijeljena na stara plemena uglavnom u stalnim međusobnim trvenjima, sve češće do krvi. Jedna je vlada pod kontrolom islamskih ekstremista u Tripoliju, druga nešto drugačija i bliža Zapadu je u Tobruku. Svima njima ISIL se približava sve brže i agresivnije s jasnom namjerom da i tamo proširi svoj kalifat. Pa će onda dalje. Libija je rasturena do potpune neprepoznatljivosti u odnosu na uzoran red i civiliziranost što su vladali u vrijeme Gadafija.

Ova sadašnja situacija koja se, očigledno, pokušava u Siriji pretočiti vojnim putem u trajno stanje, predstavlja se kao mirnodopsko rješenje, dakle kao pobjeda razuma nad oružjem! I onda to valja proslaviti.

Mnogi će kazati, tako je jer drugačije nije moglo, šta da se radi. Hinjska prevara s ovom tezom sadržana je u činjenici – o tome sam na ovom mjestu pisao još prije tri godine – da je u Sarajevu bezmalo na početku rata održana konferencija (bio sam prisutan) u organizaciji raznih zapadnih ”instituta”, NGO i poluvladinih  ”struktura” na koju su poznati neki tadašnji ”sirijski umjereni opozicionari” za jednokratnu upotrebu, kako bi se svima skupa predočio nesretni Dayton kao daleko najbolje rješenje i oprobani model za nesretnu Siriju.

Dakle podjela kao model, a ne kao posljedica tragom rata koji je pao s neba. ”Dayton” praktično znači formalno zadržane vanjske granice, pat poziciju na bojištu, bez pobjednika i poraženog (to vazda frustrira), unutrašnju teritorijalnu podjela na striktno vjerskoj i etničkoj osnovi jer su samo vjera i ratoborna nacija identitet. I uz još jedan pojam koji mi nikada nije bio do kraja jasan kao dio rješenja kroz podjelu i naziva se  – ”humanitarizacija krize”.

Ponajprije je mirisalo samo na okvir za agresivni ulazak stranih kompanija u poslove obnove i izgradnje do temelja razorene države. U Sirijskom slučaju to bi, sasvim sigurno, prije svega značilo i nedosanjani san u Assadovoj Siriji: konačno stavljanje svjetske šape kroz privatizaciju tamošnjih naftnih nalazišta koja su u ovoj zemlji bila vlasništvo ”države i naroda”. A potom i prebacivanje egzistencije na kesu MMF-a kojeg, također, tamo nikada prije nije bilo.

Sada je evo dvadeset godina od Daytona u BiH. Konferencije, studije, tribine i nove zakletve. Uprkos Dodiku koji se otvoreno sprda sa svim tim, da stvar bude najzanimljivija, u ime Daytona samog. Sve je jasno kao dan, ali nema nikakve svrhe bilo šta u vezi sa ovim kazivati jer činjenice ne važe.

Priča je svojevremeno smišljena na veoma sličan način kao ova današnja, sirijska. Prvo proizvodnja mržnje, pa rat i rušenje bivše države, pa slutnja kraja bez pobjednika, vanjske granice i unutrašnja vjersko-etnička podjela uz dovršetak čišćenja, pa održavanje i produbljavanje mržnje da bi se podjela održavala. Uz sve to i nove mafije u ime slobodnog tržišta i ”liberalnog kapitalizma”.

Sve smo to prošli i prolazimo na daytonskoj paradigmi ”vječite podjele” među tri nacije i tri vjere čiji se predstavnici, eto, nepovratno i zanavijek mrze. Pa ih treba razdvojiti.

Oni čiji identitet nije bila jedna od tri vjere ili jedna od tri nacije, ili ne daj bože ni jedna nacija i ni jedna vjera, popisani su i odbačeni kao ”ostali”, ništa, nula. Onim legalnima a dobrohotnima u vlasti je takvih žao, dođu mu ga nekako k’o hendikepirani. Ili povremeno kao ikebana u ponekim službenim prostorijama. A kad zatreba i kao nepatriote što je danas, je li, neoprostivo.

Tvorci ovog velikog koncepta koji je odvajanjem ljudi po torovima vjerovao da im spašava glave, napravili su jedan mali propust. Veći dio ”naroda” baš i nije bukvalno shvatio koliko treba na svakom koraku mrziti one druge, a takozvani političari su također shvatili da je nametnuta podjela čista budalaština, ali je valja iskoristiti do posljednjeg slova tzv. Ustava samo zarad posljednje marke koju treba ”instrumentalizirati” pa uzeti.

Podjele su postale čisti biznis, politički i finansijski. Pošto se još nije ”sve jamilo”, ustavno zaraćeni uhvatili su se u zajedničko kolo, partijski i institucionalno, čvrsto koalirajući po skupštinskim salama i naročito kafanama. I jedni i drugi i treći, i lijevi s desnima, crveni sa zelenima, i crni s kockastima, i lopovi sa sudijama, i doktori nauka s nepismenima i glasne budale a pametnim šutljivima…

I od toga još prave ”selfie”. Svi skupa sprdaju se sa nedodirljivom teorijom o podjeli na tri uzajamne mržnje, upakovanom u sistem zapravo neadekvatan realnosti u kojoj nikakva mržnja nije jača od biznisa zasnovanog na izigravanju tog sistema.

To ovih dana slavi svoj rođendan. I u nas se čekalo da se pobije više od sto hiljada ljudi, raseli pola države, uništi sve što je nekad radilo, a ono što je ostalo obespravi i zapravo pretoči u džepove uglavnom nekadašnjih džabalebaroša koji silno vole demokraciju, i slažu se i sa fašisoidnim desničarima i lažnim  šminkerima na ”ljevici”.

Zdrava supstanca je uništena, buduća se iseljava, ali zato imamo sistem jer smo podijeljeni do nivoa na kojem nismo ništa. I kod nas se to zvalo onda, kada su nacrtali podjele kao uslov za samouništenje – uspješnim projektom završetka rata. I dan danas nam znaju kazati, pa šta hoćete, više se ne puca, kafići rade, mnoge fasade ofarbane, baklave i boza baš kod vas dobri, k’o nekad.

Ako se jednog dana završi strava u Siriji, i svi preživjeli, uključujući i koljače,  budu dobili svoj  entitet, u miru i veselju, biće nekako ovako. Demokratski. Sirijci i ostali. Novonikli vjernici i ostali. Jednovjerski, bez ostalih. Jednoetnički, bez ostalih. Mir je pobijedio, to je najvažnije.

A delegacije će onda ponovo krenuti u nas da izučavaju za njih najbolji sistem programiran tako da je vazda ”permanentna kriza niskog intenziteta”. Taman onoliko niskog da se i ljudi tog sistema pretvaraju u ništa. Služeći onima koji su im omogućili ”mirno rješenje” drame koja je došla niotkuda i otišla dalje, na neko drugo mjesto gdje se još sjećaju ko su, odakle su i kako su zajedno kao ljudi, a ne kao etikete.

Bosansko – daytonski vic prodat je tako Siriji. U tom vicu pitaju Bosanca kada će biti bolje. Veli čovjek, ”pa bilo je već…”

No, Sirijcima treba još dosta vremena da vic shvate, svoju priču proslijede nekom drugom dalje, i onda ih treniraju, baš kao u vicu. Sirijskom, tužnom.

(Prenosimo s portala Novoga lista).