Sinoda – zajednički put ili briga za poslovanje Crkve d.o.o.?

Midhat Hajdarević 2017-02-12

Kao što izražava geslo ”Hodimo u novosti života“, Sinoda bi, dakle, trebala biti poticaj na dinamizam zajedničkog hoda (synodos, grč. – biti zajedno na putu) svih partikularnih, mjesnih crkava. U radu Sinode sudjeluje ukupno 175 osoba, od čega 40 % laika

AUTOR: JADRANKA BRNČIĆ – autograf.hr

U Zagrebačkoj (nad)biskupiji tijekom devetsto dvadeset godina njezinoga postojanja održano je trideset biskupijskih sinoda. Posljednja, ujedno i prva nadbiskupijska sinoda, daleke 1925. godine, za nadbiskupa Antuna Bauera.

Druga nadbiskupijska sinoda najavljena je još 2002. godine, a od 2004. počelo se raditi na njezinim pripremama kako bi bila zaključena prije početka Biskupske sinode o obitelji u Rimu, u čemu se nije uspjelo.

No, ove zime, nakon čak devedeset dvije godine, Zagrebačka nadbiskupija (prema popisu stanovništva iz 2004., s oko 1.450.000 vjernika u 203 župe, najveća upravna jedinica Katoličke crkve u Hrvatskoj) 9. prosinca 2016. započela je svoj novi sinodski hod koji će, nakon četiri zasjedanja, završiti 25. studenog 2017.

Druga Zagrebačka sinoda pastoralne je naravi, znači tiče se konkretnoga i praktičnog djelovanja u župama, a svrha joj je upoznati pastoralna nastojanja i animirati nadbiskupijsku zajednicu za ujednačeno pastoralno djelovanje.

U radu Sinode sudjeluje ukupno 175 osoba, od čega 40 % laika.

U uvodnom dijelu pomno napisana i razrađena Radnoga dokumenta, dostupna na web-stranici Sinode, daje se kratak pregled razdoblja između dviju sinoda: one održane 1925. i sadašnje. Potom se (na čak 284 stranice) detaljno razrađuju četiri glavne teme (za četiri zasjedanja) koje sadržajem odgovaraju temama četiriju dokumenata Drugoga vatikanskoga koncila: Dei verbum (o evangelizaciji); Sacrosanctum concilium (o sakramentima i liturgiji u životu zajednica), Lumen gentium(o zajednicama vjere) i Gaudium et spes (o životu zagrebačke Crkve u suvremenome društvenom kontekstu).

Dakle, u tematskom području posvećenom evangelizaciji raspravljalo se (9. i 10. prosinca 2016.) o katehezi, vjeronauku te o življenju Evanđelja u svakodnevnom životu.

U drugom zasjedanju (24. i 25. veljače) razmišljat će se o različitim oblicima liturgijskih slavlja u zajednicama: sakramentima, liturgiji i pučkim pobožnostima.

Treće zasjedanje (31. ožujka i 1. travnja) bit će posvećeno crkvenim zajednicama: župama, obitelji, zaređenim svećenicima, redovnicima i redovnicama te laicima, odnosno njihovim obilježjima i posebnostima.

U tematskom području o Crkvi u suvremenom društvu (6. i 7. listopada) razmišljat će se o djelovanju Crkve u društvu: o promicanju jedinstva među kršćanima, međureligijskom dijalogu, karitativnoj djelatnosti, socijalnoj dimenziji crkvenog djelovanja, kulturi, znanosti, umjetnosti, medijima.

Iako je prošlo devedeset godina otkako je održana prošla sinoda, što je golemo razdoblje prepleteno događajima od golemog značenja i za društvo i za Crkvu – Drugi svjetski rat, Drugi vatikanski koncil, slom komunizma, raspad bivše Jugoslavije, rat, globalizacija, tranzicijske poteškoće mlade demokratske države Hrvatske – u Radnom dokumentu se ti događaji navode sa stanovišta određene, podrazumijevajuće i općeprihvaćene, jednoznačne interpretacije.

Doduše, često se riječju poziva na dokumente Drugoga vatikanskog koncila. Ali gotovo uopće ne i na pobudnice i enciklike pape Franje!

Premda je održavanje biskupijske sinode od goleme važnosti za život Crkve i za društvo, o Sinodi se u mnogim župnim zajednicama nije puno govorilo. Eventualno se spominjala u molitvama. A rijetke su zajednice u kojima su se održavali susreti s vjernicima i drugim zajednicama te raspravljalo o temama Sinode.

Možda je tomu tako što mnogi svećenici vjernike još uvijek doživljavaju kao objekt svoje službe, a ne kao subjekte s kojima zajedno gradi svoju zajednicu. No, ni sami laici uglavnom ne pokazuju prevelik interes za život Crkve izvan usluga koje žele od nje primati.

Dobro se to vidjelo kada je Tajništvo biskupske sinode iz Vatikana 2013. poslalo biskupskim konferencijama anketni upitnik s 39 pitanja kako bi se saznalo koliko stvarno vjernici poznaju ili ne poznaju učenja svoje Crkve vezana uz obiteljski život te kakav je njihov odnos prema graničnim pitanjima iz područja seksualnog ponašanja.

Iako je papa Franjo očekivao širok odaziv laika, zagrebačka se nadbiskupija odlučila poslati sažeta rutinska godišnja Pastoralna izvješća župnika, eventualno potkrijepljen radnim materijalom za Zagrebačku sinodu.

Na katehezi za odrasle kardinal Bozanić je 18. veljače 2014. i sam obznanio, smatrajući kako prikupljanje odgovora od samih vjernika nije bila ni nakana Sinode u Rimu, da su poslane odgovore na upitnik Tajništva biskupske sinode temeljili na razmišljanjima i prijedlozima iz župa koje su o temi braka i obitelji prikupili u pripremi Druge sinode Zagrebačke nadbiskupije.

Pošlo se od pretpostavke da župnici imaju pregled stanja obiteljske problematike u svojim zajednicama te da su kompetentni da odgovore na postavljena pitanja. Vjernici, dakle, ni nisu bili izravno konzultirani (mnogi su tek iz medija saznali da anketa uopće postoji), a među poslanim razmišljanjima zacijelo nije bilo svih onih na koje potiče vatikanska anketa. Time je, po svemu sudeći, bilo zajamčeno da se u odgovorima neće naći neželjenih i nepoćudnih odgovora i reakcija.

A ”neželjenih i nepoćudnih“ nema najvjerojatnije ni među sudionicima Sinode. Ta, svi oni, u varijacijama mi-katolici identiteta, valjda isto misle i osjećaju te su zbog toga i izabrani da predstavljaju mjesne crkve. Što, dakako, ni u kom slučaju ne znači, da nisu kompetentni za pastoralna pitanja te da nisu odgovorne i kvalitetne osobe!

Dakle, izjave o potrebi dijaloga među ljudima s različitim svjetonazorima, što ih svećenici rado daju u posljednje vrijeme, ne odnose se na unutarcrkveni život jer su tu, po definiciji, svi istoga svjetonazora.

Svi katolici prema tomu misle:

– da svećenici i vjeroučitelji ne trebaju drugog do teološkog obrazovanja

– da pluralizam u teologiji i hermeneutika u egzegezi nisu poželjni, štoviše da su možda suvišni i kadikad štetni po razumijevanje nauka Crkve

– da se vjeronauk mora predavati u školama, ali ne i građanski i zdravstveni odgoj

– da mlade nije potrebno učiti o odgovornom seksualnom ponašanju, nego o poštivanju crkvenih zabrana

– da valja upoznati svijet da bismo u njega ”unosili preobrazbenu snagu Radosne vijesti“, a ne da se tu snagu u svijetu prepoznaje i otkriva mu je

– da su objekt evangelizacije oni drugi, a ne sami vjernici

– da se duhovnost ponajprije gradi sakramentalnim životom, a da su meditacija, kontemplacija, šutnja… pitanja privatnoga molitvenog života vjernika

– da je bavljenje jogom i tehnikama meditacije protivno kršćanskoj vjeri

– da neudate osobe, osobe od karijere, gay i trans osobe, rastavljene, rastavljene i ponovno vjenčane osobe, obitelji s osobama s posebnim potrebama, nepotpune obitelji, obitelji u kojima vladaju nesređeni odnosi, devijantno ponašanje, droge, alkoholizam, obiteljsko nasilje, stare, nemoćne i bolesne osobe, osobe koje drukčije misle od mainstreama u Katoličkoj crkvi – da svi oni nisu ravnopravni članovi mjesnih crkava, nego eventualno objekti kršćanske velikodušnosti i milosrđa

– da laici, posebice žene, dostatno sudjeluju u životu zajednice kada je riječi o poučavanju i upravljanju

– da treba pomagati siromasima, najčešće materijalno, ali ne se i zalagati da siromašnih bude što manje

– da se ne treba zdušno zalagati za prihvaćanje izbjeglica, angažirati protiv nasilja nad ženama, za nenasilnu komunikaciju među ljudima, pa u tom smislu ni surađivati s različitim civilnim udrugama

– da treba, radi čišćenja povijesnoga pamćenja, raditi na reviziji zločina počinjenih u socijalističkoj Jugoslaviji, ali ne i zločina što su ih Hrvati počinili u Domovinskom ratu

– da rasprava o ekološkoj svijesti vjernika, o odgovornom odnosu prema drugim stvorenjima nisu još teme o kojima bi vjernici trebali razmišljati i tražiti konkretna rješenja

– da je nacionalna pripadnost dio vjerničkog identiteta i obrnuto

– da građani politički lijeve orijentacije ne mogu biti katolici, štoviše da su neprijatelji Katoličke crkve

– da su kritike upućene Crkvi kakve se mogu naći u medijima, čak i ako su dobronamjerne i argumentirane, uvijek napad

– da druge religije, pa ni judaizam, ne mogu biti sestrinske budući da je kršćanstvo jedino u potpunom posjedu Istine

– da zabrana pobačaja mora ući u sekularne zakone, odnosno da ne treba govoriti o odgovornoj demokratičnosti i jasnom razlučivanju kompetencija Crkve od kompetencija sekularnoga društva

– da opće dobro, kojemu bi i Crkva trebala biti okrenuta, nije ozbiljna tema razgovora i zalaganja ukoliko se a priori ne prihvaća da je ona jedina koja zna što je istinito opće dobro

– da možda nema ništa spornoga u pozdravu ”Za dom – spremni“ – ta i u himnu sastavljenu za Sinodu govori se o jednoj duši hrvatskog naroda.

A budući da je tomu tako, može se odmah prijeći na praktična pitanja i ”politiku ostaviti po strani“.

Radni dokument, koliko god pomno napisan, odaje tek brigu ”tvrtke“ za vlastito poslovanje i bavi se strategijama poboljšanja toga poslovanja.

Svrha Sinode i jest, čini se, da se rehabilitira, a ne doista obnovi Crkva u Hrvatskoj. Obnova se, čini se, sastoji u – zbijanju vlastitih redova. Daj Bože da tomu nije tako.

Još tekstova ovog autora: