AUTOR: NELA VLAŠIĆ
Događaj od protekloga petka koji je punio stupce novina i portala, podsjetio me na jednu od pressica pred izbore, u prijeratnom Sarajevu. Na moj prvi, kratki susret s Alijom Izetbegovićem u prostorijama Stranke demokratske akcije.
Bilo je tog dana hladno i sivo, meni inače beskrajno drago Sarajevo. Po prostoriji su se oko novinara muvali neki mrki ljudi u zgužvanim, loše skrojenim odijelima, pritom nevješto skrivajući pištolje ispod sakoa, kad je u sobu, koja je valjda trebala predstavljati konferencijsku salu, ušao osnivač SDA – Alija Izetbegović.
Bila sam, jednako kao i danas, skeptična prema strankama nacionalističke provenijencije, ali mi se taj čovjek, za razliku od tog njegovog provincijalnog okruženja, sav takav nezamjetan, u skromnom, tamnom kišnom mantilu, s francuskom kapicom na glavi odmah, na prvu svidio. Manje zbog onoga što je govorio, a više zbog jednostavnosti, izostanka i natruhe bahatosti, ali ponajviše zbog te nekakve topline i blagosti u pogledu…
Dio sarajevskih kolega, koje su, zašto ne reći, iskreno priželjkivale i nadale se pobjedi SDP-a Nijaza Durakovića i tada nove nade na ljevici Zlatka Lagumdžije koji se netom vratio iz Sjedinjenih Američkih Država ili barem reformista Ante Markovića, uvjeravale su me kako dojam – vara.
Nisu me razuvjerile.
Naravno da se ovakva kakvu me je Bog dao nisam slagala ni s jednim od nacionalnih lidera, da su mi njihove ideje bile i ostale strane i odiozne, ali mi se Alija Izetbegović svo vrijeme svoga bivanja na čelu Bosne i Hercegovine činio najskromnijim i najumjerenijim unatoč svome backgroundu i robijanju u socijalizmu zbog ”muslimanskoga” nacionalizma i takozvane neprijateljske propagande.
Znam, a mislim da sam i tada znala, kako se kao tvorac Islamske deklaracije zdušno zalagao za sveopći preporod islama putem političke i vjerske revolucije.
No tada sam vjerovala, a vjerujem i danas, kako nema ni minimum šanse da Bosna i Hercegovina bude ustrojena na način na koji to nalaže islam, a ne zapadni svijet i Europa kojoj BiH, ne samo geografski, već i po tradiciji koju njeguje, apsolutno pripada
Da sam u pravu uvjerio me je i postupak njihovog tadašnjega glasnogovornika, zaduženog i za medije, a našeg nekadašnjeg kolege i predratnoga dopisnika jednih zagrebačkih dnevnih novina. Inzistirao je, naime, da dogovor realiziramo izvan stranačkih prostorija samo zato da bi mogao ”drmnuti” žesticu. Fingirao je vjeru.
No upravo zato što sam Aliju Izetbegovića, čovjeka meni stranih ideja, doživljavala kao nadasve skromnog i jednostavnog, zapanjio me je čitav taj skupi cirkus oko vjenčanja njegove unuke, grafičke dizajnerice Jasmine Izetbegović i njezina odabranika Ćamila Humačkića. Braka kojemu je kumovao ni više ni manje, nego turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan.
Jasmina Izetbegović vjenčala se u petak, u Begovoj džamiji. Vjenčao ju je Husein efendija Kavazović, a tata se, pretpostavljam, potrudio da i svjedok bude od glave do pete po šerijatskome zakonu koji, negdje sam iščitala, bez iznimke nalaže mora biti osoba koja nije kušala alkohol.
Nema majci s Erdoğanom falsificiranja islama i života po pravilima šerijata k’o kod moga nesretnog kolege.
Bolju osobu za poruku, koju su Alijin nasljednik Bakir i njegova obitelj, nema sumnje ovim vjenčanjem željeli odaslati građanima Bosne i Hercegovine, ali i onima širom nekadašnje zemlje, nisu mogli naći.
Poruku o bogatstvu (vjenčanje je navodno stajalo četiri milijuna konvertibilnih maraka), vjerskome opredjeljenju i političkoj sili koja će uz njih ustreba li stati. Koliko je sve to stvarno o tom potom.
Ako sudimo po objavama i videima, zrakoplovu kojim su dovođeni mladoženjini gosti iz Njemačke gdje ima informatičku tvrtku, nakon mahrama, zamatanja, izuvanja i pokrivanja u haremu sarajevske džamije ljepotice, fešta u bašti hotela Evropa skrivena od Sarajlija bijelim paravanima, nalikovala je po svemu slavljima kakvih ima po svim europskim hotelskim salama, samo što su na njima toalete nešto skromnije i jeftinije.
Ne znam jesu li Erdoğan i supruga prisustvovali veselici nakon Begove džamije, ali sam sigurna kako ne bi kao svjedok šerijatskome braku bio oduševljen podizanjem čaša s kratkim pićima i nazdravljanjem kao ni mladenkom i njezinim uzvanicama koje plešu raspuštenih kosa, bez pokrivala i marama, na nama iz Rijeke omiljenu pjesmu talijanskih partizana ”Bella ciao”, koju pravovjerni bosanskohercegovački mediji spominju tek kao ljubavnu.
Tako se baš kao u nazivu knjige Alije Izetbegovića na ”predsjedničkom vjenčanju godine” i ”islam našao između Istoka i Zapada”. Između Gazi Husrev-begove džamije i hotela Evropa i to je sve što je ovoj novoj generaciji Izetbegovića od djeda ostalo. Pojmovi bez značenja.
Oni zasigurno ne bi zbog ideja robijali poput njega u Kazneno-popravnom domu Zenica. Islam se nekim čudom pogubio na kratkome putu od Begove džamije do hotela Evropa. Novi Izetbegovići, po svemu sudeći, sve dobro izmiksaju i onda načine falsifikat i od šerijata i od europske tradicije… Mašala!
Mora da se dobrodušni čovjek s beretkom, rahmetli Alija, u grobu okreće… ili jezikom Zabranjenog pušenja rečeno: ”E moj Alija, presudio ti sin parajlija!”.
autograf.hr
