Sergio Šotrić: U 21. vijeku Bosna i Hercegovina šaptom pade!

Midhat Hajdarević 2014-09-03

1. DIO: Dobro jutro moja Bosno i Hercegovino – mi smo konačno postali najkulturniji narod na svijetu!

Ako se (možda) nas nekolicina (manjina), ponekad i odluči da protestvuje i javno traži poštivanje naših ZAJEDNIČKIH interesa i prava, mi ćemo te naše proteste obavezno nazvati:
“MIRNI protesti”.

Da slučajno ne bude neke zabune, da nas slučajno neko ne dovede u vezu sa našim “nekulturnim” precima: Ilirima, banom Kulinom, kraljem Tvrtkom, herceg Stjepanom, kraljem Tomaševićem i/ili ostalima.

Sa njima mi više ništa zajedničko nemamo – mi smo konačno postali najkulturniji narod na svijetu!

Piše: Sergio Šotrić
tacno.net

Ovih dana očekujem da sve svjetske TV stanice konačno oficijelno objave ovu senzacionalnu vijest. Očekujem da narednih dana, Bosance i Hercegovce u Ujedinjenim Nacijama oficijelno proglase najkulturnijim narodom na svijetu! Da za govornicu skupštine UNO u New York-u izađe njen generalni sekretar – južnokoreanac Ban Ki-moon – i da javno u mikrofon kaže istorijske riječi, napr.: „dame i gospodo, danas imam posebno zadovoljstvo, danas mi je pripala posebna čast, da stanovnike Bosne i Hercegovine oficijelno proglasim najkulturnijim narodom na svijetu, a njene građane najkulturnijim građanima na cijeloj planeti“. I već u glavi vidim sliku, kako predstavnici 193. zemlje svijeta ustaju sa svojih sjedišta i 15tak minuta frenetično aplaudiraju nama – Bosancima i Hercegovcima. Već u glavi vidim sliku „kulturne“ svjetske gospode, kako dugim aplauzom odaju počast nama – Bošnjacima, Srbima, Hrvatima, Sejdiću, Finciju i ostalima.
Već u glavi vidim i čujem taj istorijski aplauz nama – NAJKULTURNIJIM LJUDIMA NA SVIJETU!

A počeli smo, nekada davno, vrlo „nekulturno“ na ovoj planeti…

Uhhh…kad se samo sjetim naše „nekulturne“ prošlosti…

„NEKULTURNI“ ILIRI

Već u 8 vijeku (prije našeg današnjeg računanja vremena), na područje današnje Bosne i Hercegovine naseljavaju se „nekulturni“ stanovnici – Iliri.
U to vrijeme, na Balkanu žive tri velika naroda: Iliri na Zapadu, Tračani na Istoku i Grci na Jugu.
Iliri, koji naseljavajui područje današnje Bosne i Hercegovine, su u to vrijeme bili toliko „nekulturni“ da istoričari njihova kulturno-istorijska dostignuća stavljaju na isti nivo sa dostignućima npr. Grka i/ili Rimljana.

U istom vremenskom periodu u dijelu ostatka „kulturnog“ svijeta:
„kulturni“ stanovnici sadašnjeg „Ujedinjenog Kraljevstva“ tj. „Velike Britanije“ se uglavnom, boreći se za puko preživljavanje, bave lovom, hvatajući se istovremeno u koštac sa nekoliko perioda ledenog doba. Oni bivaju prisiljeni, da nekoliko puta napuštaju svoje ostrvo. Tadašnji stanovnici današnjeg britanskog ostrva uopšte nemaju vremena za veliku kulturu.
Tek jedan čitav vijek poslije pojavljivanja Ilira na teritoriju današnje Bosne i Hercegovine, na području današnje Savezne Republike Njemačke (moje današnje domovine), polako se udomaćuju Kelti.

Tadašnjim stanovnicima Bosne i Hercegovine – Ilirima, u to vrijeme neprijatelji nisu mogli apsolutno ništa. Tek 500 godina kasnije – u 3. vijeku (prije današnjeg računanja vremena) „kulturni“ Kelti su npr. pokušali da pokore „nekulturne“ Ilire, ali bez ikakvog uspjeha. Iliri su ih jednostavno „nekulturno“ vojnički pobijedili. Ipak, nakon što su preko 900 godina neprikosnoveno vladali ovim područjem, Iliri 168. godine bivaju prisiljeni predati sva svoja područja Rimljanima, koji u međuvremenu postaju imperijalna sila. Međutim, Iliri se ni tada nisu jednostavno „kulturno“ predali bez borbe. Iliri su se žestoko i „nekulturno“ borili sa Rimljanima i u nekoliko navrata pokušavali da ponovo preuzmu kontrolu nad svojim područjima. Zadnji veliki ustanak Ilira zabilježen je u 9. godini. Međutim, ovaj Ilirski ustanak završio je konačnim porazom…
„Kulturni“ rimski car Augustus je ipak bio milosrdan prema Ilirima, te im je npr. dodijelio i mali komadić zemlje. Tako je nastala i rimska provincija „Illyricum Superius“, na području današnje Dalmacije. Međutim, ni ovdje, a ni na teritoriju današnje Bosne i Hercegovine, nije se mogao zaustaviti proces gubljenja sopstvenog identiteta.
Iliri su na kraju jednostavno „kulturno“ asimilirani – romanizirani.
Na području danasnje Bosne i Hercegovine rijetko se mogu naći tragovi Ilira. Današnja nauka npr. pretpostavljaju, da jezički pojam „Bosna“ ima korijene u vremenu Ilira. Naime, u jeziku Ilira je riječ BOS označavala pojam za tekuću vodu.
Tako i rijeka na sjeveru zemlje, za vrijeme Ilira, dobiva ime Bosna, a iz ovoga imena je kasnije izveden i naziv bosanske države.

„NEKULTURNI“ SLAVENI

Par vijekova kasnije, u 6. i 7. vijeku, Slaveni napuštaju svoja područja sjeverno od Karpata i počinju „nekulturno“ da naseljavaju područja na Zapadu. Na područje današnje Bosne i Hercegovine, Slaveni dolaze sa teritorija današnje Srbije i Hrvatske, koje su Slaveni takođe bili naselili. U to vrijeme područje današnje Bosne i Hercegovine biva, kratkoročno i naizmjenično, pod vladavinom Hrvata, Srba, Mađara i Bizantije. Srbi su npr. bili kratkoročno proširili svoju kneževinu „Zetu“ na teritoriju Bosne. Kralj Konstantin je imao zamisao, da Bosna bude centar velikosrpskog carstva, ali od toga nije bilo ništa, jer ubrzo nakon toga Mađari „kulturno“ stiču vlast u Bosni.

„NEKULTURNA“ BOSANSKA DRŽAVA

Ipak nedugo nakon toga uspjeva formiranje prve bosanske Države. To je uspjelo “nekulturnom” Banu Kulinu (1180 – 1204). On je prvi vladar bosanske države, koji na velika vrata ulazi u svjetsku istoriju državnosti. Vladao je područjem istočno od Sarajeva, na Zapadu do Jajca, na Sjeveru do Srebrenice i do prirodnih granica rijeka Drine i Save. Prva bosanska država je sadržavala samo jedan dio teritorija današnje države Bosne i Hercegovine. Na državu, kojoj bi tada npr. pripadala i područja današnje Hercegovine, tada se nije moglo pomišljati. Hum (kako se tada zvala Hercegovina) je tek 100tinjak godina kasnije pao pod uticaj Bosanske države. Iako je Ban Kulin bio vladar Bosne, on ipak direktno zavisi od Mađarske.
Vladavina Kulina Bana vrlo brzo donosi poboljšanje životnih uslova stanovništva na ovom području. Ban Kulin inicira trgovinu sa Jadranskom obalom – sa gradom Ragusa (današnjim Dubrovnikom). Intenzivni kontakti sa trgovcima iz Raguse rezultiraju i cvijetanjem raznih zanata.
Razvoj zemlje u tom periodu je bio toliko uspješan, da na područje današnje Bosne i Hercegovine, u potrazi za poslom i boljim životom, dolaze i prvi gastarbajteri iz „kulturne“ Evrope – npr. rudari iz Sachsen-a (regija u današnjoj Saveznoj Republici Njemačkoj).

U istom vremenskom periodu u dijelu ostatka „kulturnog“ svijeta:
u Engleskoj 1189. umire kralj Heinrich II. Njegov sin – prijestolonasljednik Richard I ( „Richard I the Lionheart“ – Richard lavljeg srca) – je u trenutku očeve smrti zauzet sa vrlo „kuturnom“ djelatnosti – križarskom ratu (trećem po redu), nastojeći da ubije što veći broj „nevjernika“- Muslimana.
Na teritoriji današnje Njemačke, vodstvo „kulturnih“ križarskih ratnika preuzima Fridrich I.
On umire 1190. u Siriji.
Teritorij današnjih Sjedinjenih Američkih Država, u vrijeme bosanskog bana Kulina, mora čekati još čitavih 300 godina, da ga konačno „kulturno“ otkriju „kulturni“ Evropljani.
Na teritoriji današnje Kanade u to vrijeme žive indijanci ili kako ih danas „kulturno“ nazivaju – „First Nation“. Još 400 godine će ovi indijanci morati čekati, da im se importira „kultura“ iz Evrope, a domoroci iz Australije – Aborigines – u to vrijeme moraju čekati još čitavih 500 godina, da se tamo iskrca prvi “kulturni” Evropljanin – Holanđanin.

U to doba, na današnjem teritoriju Bosne i Hercegovine, su svi bili “vrlo nekulturni” osim crkava, koje su tada (kao i danas) bile isključivo zainteresirane za „kulturno“ proširenje njihovih sfera moći.
Praktično (dijagonalno) po sredini teritorije tadašnje države Bosne, prožima se tada granica između katoličke crkve i pravoslavne (ortodoxne) crkve, što je izazivalo redovne”kulturne” religiozne konflikte. Situacija se još dodatno komplicira, kada na teritoriju današnje Bosne i Hercegovine dolaze prognani / izbjegli Bogumili. “Problem” koji su sa Bogumilima imali katolički i pravoslavni crkveni poglavari, se sastojao uglavnom u tome, što su Bogumili, ubrzo nakon svoga dolaska na teritorij današnje Bosne i Hercegovine, bili puno uspješniji od katoličkih i/ili pravoslavnih svećenika, te su vremenom imali sve više i više pristalica kod svih staleža lokalnog stanovništva.
Bogumili su se bili formirali u Bugarskoj, a ime su dobili po popu Bogumilu. U svome religioznom učenju, Bogumili su ujedinjavali: hrišćanske, perzijske i budističke elemente. Bili su organizovani bez čvrste crkvene hijerarhije.
Od svoga nastanka u Bugarskoj, Bogumili su bili proganjani. Oni su iz Bugarske prvo izbjegli u Srbiju, gdje uopšte nisu naišli na bratsku ljubav. Njihovo izbjeglištvo ih potom iz Srbije odvodi u Bosnu. U Bosni konačno nalaze utočište – njihovo učenje se masovno prihvata u svim staležima lokalnog stanovništva, a naročito bivaju prihvaćeni od vladajućeg sloja – bosanskog plemstva. Bosanski vladar Ban Kulin je i sam živio po bogumilskim ritualima. Prihvatanje bogumilske vjere je kod lokalnog stanovništva jačalo sopstveni identitet i bilo jedan od jasnih razgraničenja prema npr. tadašnjoj velesili – katoličkoj Mađarskoj.

Za katoličku crkvu, Bogumili počinju predstavljati ozbiljnog neprijatelja njenih interesa i njene moći na ovom prostoru. Papa Innozenz III pokušava nagovoriti mađarskog kralja Emmericha, da Bana Kulina “kulturno” svrgne sa vlasti u Bosni.
Međutim ovaj Mađar se jednostavno kulturno oglušava na ovaj Papin poziv.
Nešto kasnije Papa Honorius (1216 – 1227) angažuje plemića Sirmiuma da “kulturno” za dobar novac ubije što više Bogumila. Ovaj plemić uzima novac od Pape, ali se nakon toga gubi u nepoznatom pravcu. Ni on, a ni Papin novac, nikada više nisu bili viđeni.

U 13. vijeku bosanska crkva (koja je proizašla iz bogumilstva), oficijelno postaje državna crkva.
U Bosnu je 1245. godine, uz “kulturnu” pomoć Pape Innozenz-a IV, umarširala vojska križara u pohodu na „nekulturne“ Bogumile. Ali tek 100tinjak godina kasnije, i tek nakon narednih mnogobrojnih “kulturnih” križarskih – nasilničkih – pohoda u Bosni, decimirani i oslabljeni Bogumili, bivaju prisiljeni da se povuku u bosanska brda i planine. Iz straha za svoj život, mnogi Bogumili u to vrijeme prelaze na katoličku vjeru. Bogumili, koji su ostali vjerni svojoj vjeri, nisu imali drugog izbora, nego da se “partizanski” povuku u teško pristupačna područja bosanskih brda i planina.
Do danas su ostali prisutni tragovi Bogumila iz tog vremena – napr. kameni nadgrobni spomenici stećci. U jednom njemačkom turističkom vodiču (novijeg datuma) nađoh npr. i ovu preporuku turistima: „Najpoznatije bogumilsko groblje nalazi se u blizini grada Mostara, a otprilike 60.000 ovakvih kamenih, nadgrobnih, spomenika se i danas mogu vidjeti po cijeloj Bosni i Hercegovini.
Stećci su bez sumnje jedna od najimpresivnijih kulturnoistorijskih naslijeđa današnje Bosne i Hercegovine”. Tako danas pišu Nijemci, a time, za utjehu, ova velika kultura Bosne i Hercegovine, postade u 21. vijeku barem preporuka za njemačke turiste.

Vladavinom Bana Stjepana Kotromanica (1314 – 1354) počinje najuspješnijih 100 godina države Bosne. U vrijeme Stjepana Kotromanića i tadašnji Hum (današnja Hercegovina) po prvi put postaje dio zajedničke države. Stjepan je uspio da teritorij bosanske države proširi i praktično duplo uveća, te da po prvi put državi omogući, istina mali, ali vrlo koristan, izlaz na more.
Kotromanić se deklarisao kao katolik, te je zbog toga bio vrlo kritično posmatran od, tada još uvijek uticajnih, Bogumila. On je, za vrijeme njegove vladavine, otvorio granice bosanske države za Franjevce, koji se na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine brzo udomaćuju, prave manastire, i od tada, pa sve do današnjih dana, imaju vrlo važnu ulogu u razvoju bosanskohercegovačke kulture.

Na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine, u tadašnje vrijeme, istovremeno prakticiraju:
bosanska (bogumilska) crkva, katolička crkva i pravoslavna (ortodoxna) crkva.
Time se stavlja kamen – temeljac multikulturalnosti Bosne i Hercegovine, koja postoji i sve do današnjih dana.

Stjepan Kotromanić umire (sahranjen je u franjevačkom samostanu u Visokom), a na ćelo bosanske države (sa samo 15 godine starosti) dolazi njegov nećak Tvrtko Kotromanić . On je uskoro “kulturno” okupirao još više područja Srbije. Bio je vrlo sposoban u vođenju expanzionističke politike. Ženi se kćerkom pravoslavnog-bugarskog kralja (te sa te strane nije više imao bojazni, da bi ga Bugari mogli napasti). Osvaja ne samo srpska područja, nego okupira npr. i Dalmaciju uključujući i jadransku obalu između Dubrovnika i Boke Kotorske. Tvrtko se 1377. godine proglašava bosanskim kraljem, kruniše se u mjestu “Mile“(današnji Arnautovići) kodVisokog, što je krunidbeno mjesto i svih kasnijih bosanskih kraljeva.. Pošto mu nije bilo dovoljno da bude “samo” bosanski kralj, Tvrtko se kasnije proglašava i srpskim, a potom i hrvatskim kraljem.

Nakon što Srbi gube bitku na Kosovu Polju, Bosna postaje najmoćnija i najvažnija država tog dijela Balkana. Stanovništvo doživljava u tom periodu prilično blagostanje. Florirala je trgovina sa Ragusom (Dubrovnikom), a jedni od najvažnijih izvora prihoda postaju: exploatacija srebra, olova i soli.
Kralj Tvrtko umire 1391. godine, ostavljajući državu Bosnu na vrhuncu njene moći. Ipak, smrću kralja Tvrtka, počinje, lagano ali sigurno, propadanje bosanske države…
Nejedinstvo unutar zemlje i pritisak stranih osvajača ubrzali su ovaj proces. Nije trajalo dugo, Bosna gubi Dalmaciju na ojačanu Veneciju, a Turci pojačavaju pritisak sa Istoka.
Turci prvo „kulturno“ porobljavaju Srbiju, a nakon toga im se otvara put ka kraljevini Bosni.
Zadnji bosanski kralj Stjepan Tomašević svoju, vrlo kratku, dvogodišnju vladavinu, 1463. plaća glavom. Osmanlije su mu kraljevsku glavu „kulturno“ odrubile.

U istom vremenskom periodu u dijelu ostatka „kulturnog“ svijeta:
Engleska vodi borbu sa Kugom – zaraznom bolešću koja praktično prepolovljava njeno stanovništvo, a uporedo traje i tzv. 100 godišnji rat sa Francuskom, koji je vođen „kultrurnim“ metodama. Samopouzdanje seljaka u Engleskoj počinje rasti, što se najbolje očitava u seljačkoj buni 1381. u Wat Tyler-u. U ovo vrijeme snažno profitira London, kao kraljevsko sjedište, i razvija se u metropolu.
Na teritoriji današnje Njemačke na istorijsku binu izlazi evropska dinastija Habsburga, koja će od 1438. godine skoro neprekidno postavljati njemačke i njemačko-rimske careve.

Od 1380-tih godina turska armija počinje napadati i upadati u Srbiju…
Bosanski kralj Tvrtko šalje jaku bosansku vojsku, koja se juna 1389. – u bitci na Kosovu Polju – bori na strani srpske vojske Lazara Hrebeljanovića. Turska vojska međutim i poslije te legendarne bitke, godinu za godinom, nastavlja neumorno napadti Srbiju.
Turski Sultan Murat II, 1438. godine počinje još masovnije “kulturne” napade na Srbiju. Srpski despot Đurađ Branković (iako već tada vazal Sultana Murata II) u početku relativno uspješno odbija ove napade.
Branković i kasnije još uvijek pruža otpor, čak i napadima Sultana Mehmeda II – osvajača Carigrada. Đurađev naslijednik Lazar, jedini od njegova 4 sina kojeg Osmanlije nisu uspjeli potkupiti, umire 1458. godine. Time Srbija faktički ostaje bez vođe.
Zauzimanjem Smedereva 1459. godine, Srbija postaje dio Osmanskog Carstva. Turcima je trebalo 79 godina, da konačno „kulturno“ vojno pokore Srbiju. Time im je put prema kraljevini Bosni otvoren.

Prvi pisani trag o mome rodnom bosanskohercegovačkom gradu Mostaru potiče iz tog vremena – tačnije iz 1452. godine.

U istom vremenskom periodu u dijelu ostatka „kulturnog“ svijeta:
tek 40 godina nakon prvog pisanog dokumenta u kojem se pominje Mostar – naime 1492. godine – tada vrlo „kulturni“ evropljani „otkrivaju“ Ameriku.
Po procjeni istoričara, tada je na teritoriji današnjih Sjedinjenih Američkih Država živjelo oko 7 miliona Indijanaca u vrlo razvijenim plemenskim zajednicama. Međutim, kasnije kolonoziranje zemlje (bijelcima-doseljenicima), izaziva pravu katastrofu. Prije svega zbog infektivnih bolesti, koji su evropljani donijeli na ovaj kontinent, a protiv kojih Indijanci nisu bili imuni. Ubrzo počinje i bezobzirno „kulturno“ protjerivanje i ubijanje domicilnog indijanskog stanovništva. Plemena bivaju decimirana, a ostatak stanovništva biva “kulturno” potiskivan i “kulturno” protjerivan u zabačene oblasti.
Indijanska plemena vremenom izumiru i danas predstavljaju potpuno beznačajan postotak stanovništva Sjedinjenih Američkih Država.

U državi Bosni 1443. godine, bosansko plemstvo na prijestol postavlja kralja Stjepana Tomaša.
Tada najmoćniji bosanski plemić na teritoriji Huma (današnje Hercegovine),Stjepan Vukčić Kosača, odbija u početku priznati Stjepana Tomaša za novog bosanskog kralja, što rezultira sukobom unutar bosanske kraljevine. Oaj sukob se ipak okončava 1446. godine, učvršćivanjem pozicije bosasnkog kralja Tomaša, iako bosanski plemić Stjepan Vukčić Kosača nastavlja imati vrlo jak uticaj na jugu Bosne, tj. na području Huma. Ovo se posebno oslikava u činjenici, da Kosača 1448. godine daje sebi titulu “Hercog”, proglašavajući se time humskim i primorskim Hercogom, čime želi manifestirati svoju nezavisnost prema bosanskom kralju. Po ovoj njegovoj tituli – „Herzog“ – ovaj dio zemlje kasnije dobiva ime “Hercegovina”.
Herceg Stjepan Vukčić Kosača umire 22. maja 1466., u gradu „Novom“.
Kasnije će se ovaj grad po njemu zvati Herceg Novi.

1461. godine na prijestol dolazi novi, istovremeno i zadnji, kralj kraljevine Bosne, sin kralja Tomaša – Stjepan Tomašević.
Zadnji bosanski kralj, Stjepan Tomašević, kulturno moli i Papu i Veneciju da mu priteknu u pomoć u odbrani zemlje od Turaka. Ali uzalud – niko ne dolazi u pomoć državi Bosni.
20. maja 1463. pada prva bosanska utvrda – stara kraljevska kula Bobovac. Nakon toga Tomašević gubi bitku kod Jajca. Turci nagovaraju bosanskog kralja na predaju, obećavajući mu sigurnost života i slobodu. Stjepan Tomašević se predaje, biva međutim od Turaka „kulturno“ prevaren i pogubljen (odrubljivanjem glave) u bosanskom gradu Ključ. Kraljev polubrat Sigismund i polusestra Katarina bivaju odvedeni u tursko ropstvo – bivaju prisiljeni konvertirati na islam, a pomajka zadnjeg bosanskog kralja – kraljica majka – Katarina, bježi u Dubrovnik, a potom u Rim.

Tako je propalo bosansko kraljevstvo.
Zbog lakoće kojom su ga Turci zauzeli, u narodu je ostala izreka „Bosna šaptom pade“.

Hercegovina se od Turaka uspješno brani još skoro dva desetljeća. Sinovi hercega Stjepana Vukčića Kosače – Vladislav i Vlatko – pokušavaju čak ponovo osloboditi i dio bosasnkog kraljevstva.
Međutim, sve je bilo uzalud…Osmanlijska sila je bila nezaustavljiva…
Zadnji hercegovački grad “Novi” pao je početkom 1482. godine.
Tako je i čitava Hercegovina pala u turske ruke.
Izvan turske vlasti ostalo je tek nekoliko manjih gradova u dolini Neretve i primorju, koje su zauzeli Mlečani.

Nikada se ne odričući bosanskog trona, zadnja bosanska kraljica – kraljica majka – Katarina (kćerka hercega Stjepana Vukčića Kosače, zena bosanskog kralja Tomaša i pomajka zadnjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića) umire 25. oktobra 1478. godine u Rimu.
Ona danas počiva u crkvi “Santa Maria in Aracoeli” u Rimu.
U njenom testamentu, ona ostavlja državu Bosnu njenoj djeci, u slučaju da njena djeca opet pređu na rimokatoličku vjeru.
U slučaju da to ne učine, kraljica Katarina državu Bosnu ostavlja svetoj stolici tj. Vatikanu.
Ni jedna ni druga želja – zadnje želje, zadnje bosanske kraljice, do današnjeg dana nisu ispunjene.

MI SMO KONAČNO POSTALI NAJKULTURNIJI NAROD NA SVIJETU!

Na 900 godina neprikosnovene vladavine Ilira, treitorijom današnje Bosne i Hercegovine, danas se skoro niko ne poziva. „Nekulturu“ Ilira mi želimo što prije zaboraviti. To da su Iliri „nekulturno“ gledali isključivo svoj interes i da su svakome, ko bi se tada odrznuo da ugrožava blagostanje tadašnjih stanovnika na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine, „nekulturno“ davali do znanja ko je stvarni gospodar u njihovoj zemlji, mi smo odavno „kulturno“ prevazišli.

Kome još danas npr. „nekulturni“ Ban Kulin može da bude uzor?
Čovjek, koji iskreno želi da poboljša uslove i kvalitet života stanovnika njegove države, čovjek koji sklapa povoljne ugovore sa stranim silama, čovjek u koga poslovni ljudi imaju veliko povjerenje, čovjek u ciju zemlju na rad dolaze gastarbajteri iz krajeva današnje Njemačke?
Ko još danas ima interes, da se „kulturni“ Nijemci npr. doseljavaju u današnju Bosnu i Hercegovinu, zbog boljih uslova života i rada u Bosni i Hercegovini, nego što bi isti napr. bili u današnjoj Saveznoj Republici Njemačkoj?
Ko je još danas zainteresovan, da današnja država Bosna i Hercegovina bude toliko „nekulturna“ i toliko stabilna, da pruža utočište prognanicima, kao što su u njoj utočište nekada nalazili npr. „nekulturni“ Bogumili?
Ko je još danas zainteresovan, na samostalnosti današnjih bosanskohercegovačkih vjerskih institucija od npr.: Vatikana, Beograda, Rijada, Moskve, Zagreba, Istanbula itd.?
Ko je još danas zainteresovan, da se pravoslavni bosanskohercegovački Srbi, da se katolički bosanskohercegovački Hrvati, da se muslimanski bosanskohercegovački Bošnjaci, prije svega sami vide, kao stubovi odbrane vlastitog ZAJEDNIČKOG interesa u državi Bosni i Hercegovini?
Ko je još danas zainteresovan, da ljudi Bosne i Hercegovine, u ovom velikom „kulturnom“ internacionalnom „teniskom“ meču interesa stranih država, ne igraju samo ulogu teniske loptice, koju svako može da udari i izbaci u out, kako god hoće i kada god hoće?

Ko je još danas zainteresovan da svim sredstvima „nekulturno“ brani interese državljana Bosne i Hercegovine?
NE – DANAS NIKO OD NAS VIŠE NIJE ZAINTERESOVAN ZA TAKO „NEKULTURNO“ PONAŠANJE!
Mi smo prije 20tak godina odlučili, da konačno postanemo najkulturniji narod na svijetu!

I ništa nas sa ovog „kulturnog“ puta više ne može skrenuti!
Nikakve provokacije, nikakva iskušenja!
„Gospodine – svjetski GAZDA, mi ti se kunemo – da sa tvoga puta ne skrenemo“!

I mogu nam strane države dijeliti državu na dva (a sutra možda i na tri i više dijelova) – mi ostajemo mirni i kulturni! Mi se ne damo isprovocirati!
I mogu nam strane obavještajne službe, na ključne državne položaje, postavljati svoje plaćenike – mi ostajemo mirni i kulturni! Mi se ne damo isprovocirati!
I mogu nas domaći politicari-kriminalci, zajedno sa stranim korumpiranim diplomatama, krasti do prosjačkog štapa – mi ostajemo mirni i kulturni! Mi se ne damo isprovocirati!
I mogu od nas profitirati isključivo samo strane banke i međunarodni finansijski fondovi – mi ostajemo mirni i kulturni! Mi se ne damo isprovocirati!
I mogu nas poplaviti i rijeke, a nakon toga nam može ko god to hoće krasti humanitarnu pomoć – mi ostajemo mirni i kulturni! Mi se ne damo isprovocirati!
I mogu nas godinama držati bez posla i bez ikakve perspektive, mogu nam djecu slati u dvije škole pod jednim krovom, mogu nam uništiti cijelu domaću privredu, mogu nam djecu i unuke zadužiti u inostranstvu za narednih million godina… Mogu…
Mogu – pa šta!

Mogu svi oni i dalje sa nama raditi šta god hoće i koliko god hoće…
MI OSTAJEMO MIRNI I KULTURNI!
Mi se ne damo isprovocirati!

U znak protesta, protiv nekulturne domaće i svjetske bagre, nas nekolicina će (možda) ponekad i protestvovati.
ALI SAMO MIRNO i KULTURNO!

Mi nikada više ne želimo protestvovat ujedinjeno, masovno i “nemirno”!
NE, to bi bilo vrlo “nekulturno”!
To bi bilo očigledno “nekulturno” zastupanje naših vlastitih ZAJEDNIČKIH interesa – to bi bilo kao npr. u vrijeme “nekulturnih” Ilira, to bi bilo kao npr. u srednjevjekovnoj bosanskoj državi…
BOŽE NAS SAČUVAJ TE “NEKULTURE”!
Mi nikada više ne želimo “nekulturno” prepadati naše najveće neprijatelje – mi nikada više ne želimo “nekulturno” zastrašivati neprijatelje naših vlastitih ZAJEDNIČKIH interesa!

I zato, ako se (možda) nas nekolicina (manjina), ponekad i odluči da protestvuje i javno traži poštivanje naših Činteresa i prava, mi ćemo te naše proteste obavezno nazvati:
“MIRNI protesti”.
Da slučajno ne bude neke zabune, da nas slučajno neko ne dovede u vezu sa našim “nekulturnim” precima: Ilirima, banom Kulinom, kraljem Tvrtkom, herceg Stjepanom, kraljem Tomaševicćm i/ili ostalima…
Sa njima mi više ništa zajedničko nemamo – mi smo konačno postali najkulturniji narod na svijetu!

P.S.
u 21. vijeku Bosna i Hercegovina šaptom pade!

NASTAVLJA SE…