“Land-grabbing” – Oblik neokolonijalizma koji nije zaobišao ni Europu

Nakon trke za „crnim zlatom“ i vodom, u proteklih nekoliko desetljeća u središtu pozornosti investitora, a posebno špekulanata je jedan „novi“ ili bolje rečeno zaboravljeni resurs: zemlja.   

Fenomen poznat pod imenom „land grabbing“ (doslovni prijevod: „otimanje zemlje“) znači kupovinu ili plaćanje koncesija od strane inozemnih vladinih agencija, investicijskih fondova ili privatnih poduzetnika na plodnu zemlju najčešće u Africi, ali i u Aziji i Latinskoj Americi. Tamo gdje je došlo do potpisivanja ugovora o iznajmljivanju ili prodaji plodne zemlje posljedice je osjetilo lokalno stanovništvo, kojem je na taj način uskraćena mogućnost da se prehrani ili da proizvede nešto čime bi zaradili za egzistencijalni minimum. Često se kao zemlja koja prednjači u „land grabbingu“ spominje i Kina, no tamo gdje posluju kineske agencije i tvrtke situacija je posve drukčija. Kineski ulagači se bave isključivo proizvodnjom hrane, dok skoro cijeli prinos prodaju na lokalnom tržištu. Afričke farme u potpunosti opremaju najnovijim tehnologijama i lokalne farmere podučavaju osnovnim poljoprivrednim vještinama.

Situacija je mnogo gora tamo gdje posluju zapadne tvrtke i investicijski fondovi, koji se bave isključivo uzgojem kultura za proizvodnju biodizela. Zapadne tvrtke i investicijski fondovi koji se bave špekulativnim poslovima s plodnom zemljom u Africi bave špekulativnim poslovima u Africi su dobro poznati. Portal Stopafricalandgrab.com je objavio neka nama dobro poznata imena, od kojih upadaju u oči nezaobilazni Goldman Sachs, JP Morgan, Petrotech-ffn USA, Addax Bioenergy iz Švicarske, portugalski Quifel International Holdings (QIH), ali i poznate osobe kao Tony Blair , bivši američki veleposlanik i povjerenik za izbjeglice Howard Eugene Douglas, „kralj“ etanola u SAD-u, Bruce Rastetter i drugi.

Fenomen „land grabbinga“ je u proteklih deset godina u stalnom porastu, a detaljne informacije o tom fenomenu je u objavljuje portal  LAND MATRIX, koji na interaktivnoj mapi navodi sve primjere od 2000. do danas. U tom je periodu u svijetu potpisano 1217 ugovora o iskorištavanju poljoprivrednih zemljišta, a njima je stranim ulagačima dano u koncesiju (ili prodano) 83 miliona hektara obradive površine. Land Matrix navodi kako se radi o 2% od ukupnog obradivog zemljišta u svijetu, no problem je što se zemlja iznajmljuje tamo gdje je vlada kronična nestašica hrane, a na prvom su mjestu Kongo, Eritreja, Etiopija, Tanzanija, Sudan, itd…, a nakon njih slijede zemlje u Aziji i Latinskoj Americi.

Budući da nas u posljednje vrijeme uvjeravaju kako se najveći profit ostvaruje proizvodnjom i prodajom visoke tehnologije, znanjem i vještinama, komunikacijskom tehnologijom, itd…, postavlja se pitanje: odakle odjednom takva „glad za zemljom“?

Cijelu drugu polovinu XX stoljeća je cijena poljoprivrednih zemljišta bila relativno niska, ali je između 2007. i 2008. je zbog slabog uroda, loših klimatskih uvjeta (tj. suše) i ograničenih rezervi u nekim zemljama došlo do naglog rasta njihove cijene. Porast cijene obradivih površina i rast svjetskog stanovništva (predviđa se kako će 2050. na Zemlji živjeti oko 9 milijardi ljudi) su uzrokovali paniku u zemljama koje uvoze skoro sve prehrambene proizvode, kao što su npr. zemlje Perzijskog zaljeva, a među njima se ističe Saudijska Arabija, ali i Južna Koreja i Japan. Upravo su te zemlje pokrenule utrku u uzimanju u zakup ili kupovini plodnih zemljišta u najsiromašnijim svjetskim zemljama.

Nije samo porast cijena poljoprivrednih proizvoda povećao interes za zemljom. Ono što je uvelike doprinijelo da fenomen „land grabbinga“ poprimi ove razmjere je biznis sa biodizelom, tj. gorivom koje se dobiva preradom uglavnom uljane repice, ali i drugih kultura. Financijska kriza koja je 2008. krenula s Wall Streeta i cijeli svijet uvela u recesiju dodatno je pogoršala situaciju. Međunarodna zajednica gotovo da nije reagirala kako bi se suzbila ili barem ograničila ova pošast i kako trenutno stvari stoje, nema naznaka da će se u dogledno vrijeme situacija popraviti.

Jedina međunarodna organizacija koja je učinila nekakav konkretan potez je FAO (Food and Agriculture Organization-UN), koji je u svibnju 2012. usvojio „Smjernice prema kojima je moguć pristup poljoprivrednim i šumskim resursima“,a koje je potvrdilo i UN-ovo „Povjerenstvo za svjetsku sigurnost u prehrani“ (CFS). U dokumentu su usvojeni temeljni principi i odredbe koje bi trebale poštivati vlade u cijelom svijetu, a što bi trebalo jamčiti svima jednaka prava na pristup poljoprivrednom zemljištu. Iako je ovaj akt prvi korak ka suzbijanju ovog novog oblika neokolonijalizma, njegove direktive nisu sasvim jasne i zbog toga ih je lako izbjeći.

Europske zemlje također žrtve „land grabbinga“

U posljednje vrijeme oni koji se bave uzimanjem zemlje u zakup su bacili oko i na plodnu zemlju u Europi. Europska udruga „Hands on the Land” i svom izviješću „Land Concentration, Land Grabbing and People’s Struggle in Europe“ upozorava na tendenciju porasta ovog fenomena i u zemljama članicama Europske Unije, ali i van nje. U izvješću o Europi se spominju Francuska, Njemačka, Španjolska, Italija, Austrija, Mađarska, Rumunjska, Srbija, Bugarska i Ukrajina, a indikativno je kako je 50% obradivog zemljišta na teritoriju europskog kontinenta u rukama samo 3% veleposjednika, što se može usporediti sa situacijom u Brazilu, Kolumbiji ili Filipinima gdje bogati latifundisti drže cijeli poljoprivredni sektor u svojim rukama. Ove brojke ukazuju na činjenicu da Europa baš “ne voli” sitne zemljoposjednike, od kojih će se zbog “nekonkurentnosti i nekompetitivnosti” ionako od propasti spasiti samo mali dio.

U izvješću udruge „Hands on the Land“ se navodi kako su se nakon Mađarske, Rumunjske, Srbije i Ukrajine zapadne multinacionalne kompanije i investicijski fondovi okrenule ka Zapadu i to prije svega prema zemljama pogođenim teškom gospodarskom i financijskom krizom, a na prvom su mjestu španjolske regije Andaluzija i Katalonija, potom dolaze Italija, Grčka, Portugal, itd… Dok u ovim zemljama i istočnoj Europi posluju zapadni investicijski fondovi i multinacionalne kompanije, u Francuskoj, Njemačkoj i Austriji u agro-biznisu posluju kineski i ruski investitori u okviru „hedge-fondova“, koji za razliku od klasičnih investicijskih fondova posluju i zahtijevaju profit neovisno o trenutnom trendu na tržištu.

Što radi Europska unija? Odgovor na to pitanje bi dobili kada bi pročitali na tisuće i tisuće stranica predpristupnih ugovora koje su potpisale bivše i sadašnja hrvatska vlada, što je za prosječnog građanina nemoguća misija. Podsjetimo samo na nešto o čemu se puno govorilo, a što može biti povezano s davanjem zemlje u najam stranim kompanijama ili fondovima. Zakon o okrupnjivanju poljoprivrednog zemljišta je svakako vjetar u leđa onome tko želi ući u posjed većoj površini, jer nitko sigurno neće uzeti u najam ili platiti koncesiju na manje oranice koje su karakteristične za hrvatskog seljaka. Štoviše, davanjem poticaja velikim poljoprivrednim tvrtkama je samo pogoršala situaciju, jer je time onemogućila pristup tržištu malim posjednicima. Još jednom se potvrdilo kako Stari kontinent, koji zemlju ne smatra javnim dobrom, podcjenjuje ovaj problem.

Diljem Europe je zabilježeno i nekoliko prosvjednih akcija protiv negativnih učinaka koje sa sobom nosi ovaj fenomen, od kojih ćemo izdvojiti onaj Italiji gdje se lokalno stanovništvo u provinciji Oristano pobunilo protiv davanja u koncesiju na stotine hektara plodne zemlje za izgradnju najvećeg kompleksa sa solarnim panelima u Europi. Međutim, situacija u Africi i na jugoistoku Azije je doslovno dramatična. U tim dijelovima su narodne pobune u nekim zemljama u posljednjih godinu-dvije izravno povezane s nestašicom plodne zemlje koja ih je do prije deset godina hranila.

N.Babic – altermainstreaminfo.com.hr