Seoba naroda ili najezda prognanika?

Evropa je istodobno sljednica i Rimskog carstva i barbara, piše Žarko Puhovski u članku u kojem detaljno raščlanjuje moralni, humanitarni, politički, sigurnosni, demografski i ine aspekte izbjegličkog vala na Stari kontinent. Kako su se postavile pojedine države

(Žarko Puhovski – Banka.hr)

Evropska je povijest (pa i povijest njezina identiteta) u mnogome određena nizom zbivanja koja su dovršila epohu Rimskoga carstva, tzv. seobom naroda. Migratio gentium je za (zapravo buduću) Evropu ujedno označavala i migratio in alienum (kako latinska tradicija katkada prevodi izvorno grčki izraz metafora), jer je Evropa dobila nov sadržaj, pa i (političko i kulturno) značenje. Seoba je naroda dugo označavana naprosto najezdom barbara (u Španjolskoj ta zbivanja i nadalje zovu invasiones bárbaras), oznakom razdoblja u kojemu je tradicijski superiornu (i nekada moćnu) rimsku civilizaciju uništio nadolazak novih, „povijesno svježih“ (kako bi to rekao Spengler), ali – sa stajališta latinske kulture – posve primitivnih plemena, naroda. Rim ih je nazivao nationes, označavajući tako njihovu (doslovce: primitivnu) urođeničku (dakle u-rađanjem u zajednicu određenu) biologijsku strukturu, nasuprot vlastitoj, civiliziranoj – koja je jezik, običaje (danas bi se reklo: kulturu) smatrala neprijeporno nadređenima „pukome podrijetlu“.

Živjeti s drugima

Raspad je Rimskoga carstva predstavljao ujedno i početak procesa koji je, trajući stoljećima, doveo do onoga što Gadamer pogođeno zove mnogolikošću Evrope (“Tu je možda posebna prednost Europe u tome što je ona više od drugih zemalja mogla i morala naučiti živjeti s drugima, makar ti drugi bili i drukčiji“, Hans-Georg Gadamer, „Das Erbe Europas“ – „Nasljeđe Evrope“). No, taj je proces bio bitno sukobne naravi – svakako, nije doveo samo (pa ni prvenstveno) do (kod Gadamera gotovo pastoralno pojmljenoga) susjedskoga života s drugima. Riječju, Evropa je svoju svijest o „unutrašnjem“ pluralizmu povijesno uvježbavala sukobima, ratovima među zajednicama i državama, pa, konačno, i nacijama koje ju danas tvore (dok je svoju identitetsku ekskluzivnost iskušavala kolonijalnim osvajanjima, uz imperijalističku uporabu globalno superiorne tehnologije).

Kroz to višestoljetno sukobljavanje uspostavljaju se, kako je dobro poznato, specifični unutarevropski politički subjekti – (nacionalne) države. Njihova je konceptualna pretpostavka šesnaestostoljetno načelo cuius regio eius religio (kako posve zaboravljeni njemački pravni teoretik Joachim Stephani sažima Augsburški mir iz 1555.), sadržano u mirovnim pokušajima nakon vjerskih ratova u Evropi, koji kulminiraju s Westphalskim mirom iz 1648. (potpisanim 24. listopada, na dan na koji su mnogo kasnije osnovane Ujedinjene nacije). Vjersko jedinstvo pod zadanom vlašću postaje – uz postupno sve jasnije političko sekulariziranje samoga principa – osnovom ne samo koncepta (i, štoviše, prakse) države koji se formira u osamnaestome stoljeću, nego i kasnijih nastojanja uspostavljanja demokratskih poredaka unutar tih država. Uvodno spomenuta evropska metafora time je konačno određena – politički pluralizam, utemeljen na etno-nacionalnim posebnostima postaje nosivom političkom (ali i svjetonazorskom) oznakom Evrope, njegova je (quasi)atomarna struktura određena konceptom nacionalne suverenosti – kako zbog povijesnih konflikata, tako i zbog nastojanja da se očuva unutrašnja vjerska, religijska, tradicijska homogenost.

Sukobno je subjektiviranje evropskih država kulminiralo katastrofom II. svjetskog rata i odatle proizašlom težnjom da se evropska egzistencija uredi na nov način, demokratski legitimiranom integracijom. U procesu koji je (sada ipak skraćeno) trajao desetljećima formirana je Evropska unija u današnjoj spodobi; nasuprot njezinim integrativnim tendencijama stalno su, međutim, na djelu i posebni nacionalni (politički i kulturni, ali u bitnome i ekonomijski) programi. Iz 1500 godina evropske prošlosti kao da izranja višestrukost njezina današnjega samorazumijevanja, ona je – čak i na posve dnevnoj razini – sljednicom i Rimskoga carstva i barbara (ili „barbara“) koji su ga uništili, unijevši u unijevši u novo osvojeni teritorij neizbrisivu raznolikost.

Shizofrena Evropa

Takva se je, bitno shizofrena, Evropa ovih dana, tjedana i mjeseci (a možda to potraje i godinama) našla suočena s pojavom koju zovu „imigrantskim valom“, „najezdom izbjeglica“, ili, naizgled jednoznačno, „humanitarnom krizom“. No, ma koliko se pripovijedalo o novoj centralizaciji Evrope (naime: EU) i (posebice na radikalnoj desnici) o njezinoj ugroženosti aktualnom najezdom, paralele s Rimom teško imaju smisla (iako, prema svemu sudeći, djeluju na medijsko preoblikovanje stvarnosti). Upitnost se rečene paralele iskazuje ponajprije u činjenici da su se s ovom „invazijom“ našle suočene pojedine države (članice i nečlanice EU), dok „evropske politike“ (ni na) ovome području naprosto nema. Ako pak kolektivno nesvjesno (re)producira strah od najezde s istoka (stalno podgrijavano povijesnim zbivanjima i, naročito, njihovim eurocentričnim interpretacijama), u svakidašnjici je mnogo djelatniji strah od ugroze (za kolektivno samorazumijevanje svagda „teško izvojevane“) nacionalne suverenosti svake od država koje su neposredno na udaru.

Ova reaktivna dvostrukost sadašnje krize mora se, izgleda, interpretirati (i) u povijesnome kontekstu (premda se s time, baš u Evropi, u pravilu pretjeruje), jer se niz reakcija drukčije jedva može razabrati, a kamoli razumjeti. Riječ je prije svega o tomu da se ova dvostrukost suočava s nastavkom problema što su ga političke zajednice u različitim epohama imale suočene s onima koji, doduše, jesu ljudska bića ali ne pripadaju tim zajednicama. U grčkoj tradiciji, koja je za čitavu zapadnu povijest konstitutivna, za njih su postojala dva imena: idiotes i hoi barbaroi kao antonimi onima koji su imali privilegiju biti politēs, tj. pripadnici zajednice (građani u suvremenom smislu). Idiotes su bili oni koji bi rođenjem i imali pravo političkoga, dakle javnog života u zajednici, ali to iz nekih razloga ne mogu ili ne žele koristiti, te se drže sami za sebe. Hoi barbaroi su pak bili oni koji ne pripadaju zajednici u respektabilnom smislu riječi. Ali, ako se jednima i drugima pridaje pravo na to da ih se razumije kao živa ljudska bića, onda se uvijek iznova postavljalo kao problem: kako s njima izići na kraj, gdje oni ulaze u svakidašnji privatni ili javni život zajednice.

Misaona tradicija

U različitim filozofijskim interpretacijama to se pitanje odlučujuće formulira u Novome vijeku, kod Huga Grotiusa i, iznad svega, kod Kanta s načelom hospitaliteta (gostoprimstva) iz „Vječnoga mira“, gdje se po prvi puta jasno formulira općeljudsko i općesvjetsko pravo svih da uživaju gostoprimstvo kada se nalaze izvan zajednice u kojoj su rođeni (jer nitko ne može imati privilegiju na pojedine dijelove svijeta). To je pravo, kako formulira Kant, izjednačeno s pravom lokalnoga pučanstva u društvenome, ali ne i u političkom životu; gosti, dakle, nemaju politička prava (dijelom i kao nijekanje kolonizacijske prakse). Na osnovi ovoga je, zapravo, razvijan moderni pojam azila – termin izvorno ne znači ništa drugo do utočište, mogućnost da se čovjek skloni od progona, općenito od svake opasnosti. A obveza je svake političke zajednice – kako to u suvremenim pravnim odnosima jamči Ženevska konvencija o pravima izbjeglica iz 1951. – pružiti takvo utočište (u granicama mogućnosti, dakako).

Pravo na azil jest, naime, u punome smislu riječi pravo na život čovjeka određenoga kao biće zajednice, odnosno, u drugim terminima, pravo na egzistenciju kao ko-egzistenciju, kao suživot s drugima. Tako se ono i utemeljuje u tradiciji prirodnoga prava jer, kako je Hugo Grotius veoma efektno formulirao: „odlučiti da se ne pomogne onima koji traže utočište u našoj zajednici veoma je slično odluci kapetana broda da ne pokupi brodolomce iz mora jer mu se žuri na cilj“. To dakle znači ostaviti ljude mogućoj propasti. Opravdanje prava na azil, koje slijedi iz načela prirodnoga prava – koje je “starije“ od svakoga pozitivnog, pa i ustavnog prava – po logici stvari polazi od norme pravičnoga reciprociteta, uzajamnosti. Ali, tu uzajamnost  prirodno pravo vezuje uz međusobne odnose pojedinaca, a ne zajednica; odatle se pravo azila jednoznačno razumije kao pravo pojedinca koje slijedi iz obveze što ju  ljudska bića imaju jedna spram drugih kao ljudskih bića. Tek se iz ovoga izvode i obveze što ih jedna država ili zajednica ima spram druge.

Ove obveze danas kao da „napadaju“ Evropu u oba njezina određenja – kao zajednicu (katkada doslovce: tvrđavu) koju reprezentira EU i kao zajednicu zajednicâ, koje bi da brane ono što ih prvotno i osigurava, nacionalnu suverenost, naime. Upravo stoga je nužno proći kroz pojedine slojeve  recentnih zbivanja da bi ih se, eventualno, razumjelo – ne samo u kontekstu, nego i u perspektivi.

Mediji i humanitarna kriza

Prva je razina, naravno ona pojavna – znakovito za svaki događaj koji je „trenutno“ (politički i ponajviše medijski) nametnut kao aktualan. Doista se je „iznenada“ dogodilo da se deseci, pa stotine, pa tisuće „migranata“ (koji su posve nedvojbeno zapravo prognanici) pojave ante portas. Činjenica da se je to već dugo zbivalo na moru (i, uglavnom, opterećivalo samo Italiju) nije bila odveć dramatično poimana na „kontinentu“. Ali, sve veći broj leševa koje su talijanski (a, u novije vrijeme, i ini) brodovi nalazili u Mediteranu pobudio je ipak nešto veću (ne i preveliku) pažnju (vjerojatno i zato što su izbjeglice koje koriste mediteransku rutu dijelom socijalno motivirani, a to se, uglavnom, ne prihvaća kao dostatan razlog za azil). Ipak, prava je kriza – medijski i službeno – proglašena tek kada je prije nekoliko tjedana u punoj mjeri proradio kopneni koridor (Turska-Grčka-Makedonija-Srbija-Mađarska), a neke su od država članica EU (Francuska, Velika Britanija, Bugarska, Mađarska) započele (ili, bolje, obznanile) različite mjere „zaštite“ od najezde, koje (opet!?) uključuju razne varijante zidova (bugarskih, španjolskih, mađarskih, francuskih…), te jačanje kontrole na granicama za koje se je vjerovalo da više – takorekuć schengenski – i ne postoje.

Druga je problemska razina ona humanitarna; naprosto stotine pogibaju, tisuće gladuju (i žeđaju), boluju – sada već doslovce pred vratima evropskih građana, na (glavnim) trgovima Beograda i Budimpešte, u punome smislu riječi okupirajući do sada većini nepoznata (ali neugodno nedaleka) manja mjesta poput Gevgelije, Preševa, Kelebije, itd. Dobrohotna se je Evropa (s izuzetkom radikalne desnice), naravno, sažalila nad „jadnim ljudima“ – ali, ipak, mnogi vjeruju kako bi „bilo bolje da odu nekamo drugdje“. Humanitarni problemi u javnosti funkcioniraju tako da veliki broj žrtva, repetiranje ružnih slika, ne pojačava, nego smanjuje razinu solidarnosti – jer umanjuje atraktivnost dogođenoga i izaziva zamor ponovljenim. Pojedinačni slučajevi nesreće motiviraju na pomoć, ugrožene stotine ili tisuće, kao kolektivi žrtava,  češće izazivaju hladna „pitanja o pozadini“ (dobro je znano – usud Anne Frank pobuđuje empatiju, milijuni židovskih žrtava razlog su da se nerijetko pripovijeda o „pretjerivanju s brojem žrtava“, o tomu da „ni same žrtve baš nisu nevine“, itd.).

Moralna razina

Treća je problemska razina, ona moralna, zapravo već opisana navođenjem klasičnih argumenata u korist prava na azil. U suvremenim prilikama ona je zaoštrena problematiziranjem transreligijske (odnosno, transnacionalne) moralne obveze. Jer, nacionalne su države (a i Evropa kao imaginarna zajednica sui generis) uspostavljane (i uspostavljene) u protimbi spram drugih i drukčijih. Na njih se moralne obveze tradicionalno nisu odnosile, posebice ako se radi o davnašnjim neprijateljima, muslimanima-inovjercima; govoreći o tomu da brani „kršćanske korijene Evrope“, premijer Orban je, naime, posve u pravu – tradicijski gledano, Evropa jest kršćanska izmišljotina, no i sama je počela u međuvremenu sebe smatrati i nečim drugim. Međutim, ako je ovakva kriza dostatna za skidanje univerzalizacijske pozlate s državne realnosti Evrope (kako to pokazuje Orban, i ne samo on), napredak prošlih desetljeća nije bio ni približno onakav kakvim se je činio. Posebice, ako se nacionalne države (a i njihova Evropa) ovih dana smatraju pozvanima rehabilitirati lozinku „sacro egoismo“, kojom talijanski premijer Antonio Salandra prije stotinu godina brani nacionalnu vrdalamastu politiku u I. svjetskom ratu (površni Bešker u „Jutarnjem listu“ izrijek – valjda efekta radi – pripisuje Mussoliniju). Ostaje, svemu unatoč, neugodno pitanje o poopćivosti lokalnih moralnih stajališta na brojnim evropskim lokacijama (od Slovačke do Mađarske, od Velike Britanije do Bugarske) u kojima, doista začuđujuće brzo, tipično evropskom vezanošću uz povijest, izranja duh vjerskih ratova.

Demografija

Četvrta je razina – koju kao svojevrsnu pričuvu nerijetko rabe nacional-ekskluzivisti – ona demografijska. Najčešće se tvrdi da s istoka dolazi opasnost, velik broj ljudi koji su „strani“ evropskoj tradiciji. Oni bi, navodno, mogli narušiti „delikatnu demografijsku ravnotežu“ mnogih nacionalnih država (koje, istovremeno, zborno nariču zbog opasnosti vlastita nestanka u „skoroj budućnosti“ – no ovakvo osvježenje dolaskom „nekulturnih, agresivnih, nečistih“ ipak ne žele). A u stvarnosti se radi o 1-2 promila pučanstva EU (no, u Njemačkoj – u koju, čini se gotovo svi žele – moglo bi se raditi „čak“ o 1% ukupne populacije). U svakome slučaju ne radi se o broju relevantnome za izmjenu postojeće strukture stanovništva, no (izvorno moralno nečisti) mit o nacionalnoj čistoći ipak se čini ugroženim. Ključno će pitanje za daljnja (i teorijska, ali prije svega politička) razmatranja biti ono o modusu integracije, o tomu hoće li se pokušati s liberalnim pristupom (koji striktno polazi od brojnih pojedinaca, njihovi potreba i, poglavito, prava) ili s onim multikulturnim, koji odlučujućim smatra odnose kolektiva. Da se pritom ne radi „tek“ o ideologijama pokazat će se čim se pojedine države počnu baviti trajnim smještanjem onih kojima će (ipak nekako) dodijeliti (barem) azil – jer budu li opet stvarana ghetta, samo će se, još zaoštrenije, ponavljati problemi koji se posljednjih desetljeća pojavljuju u brojnim evropskim državama.

Sigurnosna i socijalna razina

Peta je razina sigurnosna; sve se češće postavlja pitanje o sigurnosnoj ugrozi koju rijeka izbjeglica/prognanika može predstavljati. Amaterske pripovijesti o brojnim ekstremistima koji ugrožavaju „zapadne vrijednosti“ zapravo su samo varijanta već spominjanih ksenofobnih uvjerenja. Može ih se „opravdavati“ na različite načine, pa i samom naravi islama („Postoji li uopće ‘umjereni islam’? Tko god se bavio likom i djelom proroka Muhameda, tko god je čitao Kur’an potiho će, u strahu, sebi u bradu prošapnuti: Umjereni islam ne postoji, postoje samo umjereni muslimani“ – tvrdi, npr., stanoviti Ivica Šola). Aktivnosti ekstremista koji se zdušno pozivaju na islam posljednjih se godina pojavljuju kao, barem naizgled, dobar izgovor za strah od sadašnje „najezde“. Tomu u prilog ide i činjenica da je među onima koji ovih tjedana pokušavaju ući u EU više od tri četvrtine muškaraca. No, realno je malo vjerojatno da bi ljudi koji se, eventualno, uspiju ubaciti u Uniju mogli biti i neposredna opasnost za nju, odviše su očito stranci – jezikom, nesnalaženjem u novoj sredini, itd. Pravo je pitanje, međutim, hoće li naredna generacija onih koji budu i rođeni „na zapadu“ biti toliko sklona radikalizmu, koliko se to sada vidi u nezanemarivim dijelovima imigrantskoga stanovništva, prije svega u Velikoj Britaniji i Francuskoj. A to ovisi o odgovoru na problem kojim završava prethodni odlomak.

Šesta je razina socijalna – čini se očitim da su, za sada, do Evrope uspjeli stići poglavito oni koji su već bili (materijalno, obrazovno) privilegirani u zemljama iz kojih su krenuli (Siriji, Afganistanu, Libiji…). Već i sama činjenica da je za dospijeće do Mađarske potrebno platiti i desetak tisuća eura upućuje na to (a, dijelom, objašnjava i visok postotak muškaraca). No, to bi, s jedne strane, trebalo olakšati integraciju ovih „tražitelja azila“, ali, s druge, dodatno upozorava na katastrofalne razmjere od kojih se tako masovno bježi (pa su utoliko gluplji povremeni „junački“ prigovori: „trebali su se ostati boriti“). Jer, ova migracija nije realna opasnost za Evropu, ali indicira moguće nestajanje čitavih nacionalnih zajednica na Bliskome istoku (koje ostaju bez mladih u ratu, a iskusnih i obrazovanih – emigracijom).

Kako su reagirale države

Konačno, sedma je – u mnogome objektivno ključna – politička razina. Osim već spomenutih aktualnih katastrofa u Siriji, Libiji, Afganistanu (koje je, u bitnome, izazvala intervencija „SAD i saveznika“), osim očitih šokova za funkcioniranje EU (koja, posve hladnokrvno, od 1999. „radi na cjelovitoj imigracijskoj politici“), ova je kriza pokazala kako neke od pogođenih evropskih država reagiraju na ovu vrst izazova. U tom su se pogledu izrazito uspješnima pokazale Njemačka i, dobrim dijelom, Italija. Dok je Italija i zemljopisno bila izložena udarnome (mediteranskom) valu, Njemačka se je pokazala superiornom svima ostalima u Evropi – premda daleko, cilj je velikoj većini izbjeglica/prognanika što radikalno diže njezin ugled (nikako samo u sferi ekonomije). Njezina je premijerka postala heroinom ne samo (potencijalnih) imigranata, nego – svojim oštrim stavom spram radikalne desnice – i mnogih na političkoj ljevici. Nasuprot tomu, osramotila se je Velika Britanija koja je odobrila tek deset tisuća mjesta za azilante (doduše, još uvijek deset puta više od višestruko većih SAD – koje imaju najveću odgovornost za samo izbijanje krize) i uporno zatvara pristup svojem otoku, Francuskakoja je zatvorila pristup onima koji pokušavaju ući iz Italije, Mađarska koja postojano “brani evropske granice“ (Orban se, čak, smatra vlastnim tvrditi da se „većina stanovnika na kontinentu ne slaže s evropskim vladama“, a čitav problem smatra jednostavno „njemačkim“ – ne shvaćajući, izgleda, što je zapravo rekao) gradeći zid (ne samo prema Srbiji, nego, „bude li potrebno“ i prema Hrvatskoj), Bugarska koja je izgradila zid prema Turskoj, Španjolska sa svojim zidom,Makedonija koja je, nesposobna da se pravo brine i o svojem stanovništvu, reagirala grubo i panično na „upade izvana“ – dobrim dijelom i zbog činjenice da je Grčka (za koju trenutno također važi da nije u stanju izići na kraj ni s vlastitim problemima) „propuštala“ rijeke očajnika (i ne registrirajući ih). Na balkanskoj ruti najbolje se je pokazala Srbija (koja je čitavu situacija iskoristila da bi upozorila EU na značenje svoje geopolitičke pozicije i pripravnost da funkcionira barem klasu bolje od Mađarske, koja je već godinama „unutra“ – i time potvrdila, ono što je Hrvatska već iskusila – koliko je poticajno biti državom kandidatkinjom, koja se, za razliku od članica, neprestance mora trsiti i dokazivati). Držanje jeTurske u mnogome nejasno – s jedne strane uspješno su izdržali (i izdržavaju) silinu prvoga kopnenog udara, ali, s druge, postojeće okolnosti očito koriste i za nove (nikako samo političke) obračune s kurdskim stanovništvom.

Politička je situacija u svakome pogledu zaoštrena zbivanjima posljednjih tjedana; kao i obično u ovakvim situacijama politička klasa pribjegava (nacionalističkome) moraliziranju. Baš zato, Evropu – i brojne njezine države – ova će kriza mnogo prije unazaditi ovim (naizgled iznuđenim) povratkom na tradicionalističke nacionalističke i vjerske predrasude, nego bilo kakvim „imigrantskim remećenjem delikatne socijalne strukture naših nacija“. Pokazuje se zapravo koliko je tanka toliko hvaljena liberalno-demokratska korica nad duhovima prošlosti. S obzirom na važnosti prošlosti u evropskoj suvremenosti indikativno je pritom da su se istakle države (Njemačka, Italija, Srbija) kojima je – s dobrim razlogom – pripisivana odgovornost za agresivne ratove u (nedavnoj) prošlosti, neke druge (Velika Britanija i Francuska, pa i Grčka) koje se (i opet s pravom) diče bitnim prinosom evropskoj demokratskoj tradiciji kao da su smatrale kako ovom prigodom valja pustiti tradiciju da – sama – radi za njih. Nevoljnicima koji bježe kako bi spasili život (a tek potom da ga, možda, i poboljšaju) to svakako nije važno, no za njihovu će buduću socijalizaciju biti odlučujuće da shvate koji su navlastiti dosezi (i ograničenja) današnjega lika evropske liberalne demokracije. Kao i mnogo puta ranije, spoznaja počinje izazvana nevoljom; riječima jednoga od nesuđenih budimpeštanskih putnika: „Ne razumijem što nam ovdje rade – tamo smo barem znali da smo izloženi teroristima!“