VALTER BRANI BERLIN
VJETAR KOJI DONOSI PROMJENE
Odvedi me do čarobnog trenutka
te slavne noći
gdje djeca sutrašnjice sanjare
na vjetru koji donosi promjene.
Vjetar koji donosi promjene
puše ravno u lice vremena
kao olujni vjetar
koji će pozvoniti zvonce slobode
za duševni mir
neka tvoja balalajka svira
što moja gitara želi reći.
Odvedi me do čarobnog trenutka
te slavne noći
gdje djeca sutrašnjice dijele svoje snove
s nama.
Odvedi me do čarobnog trenutka
te slavne noći,
gdje djeca sutrašnjice sanjare
na vjetru koji donosi promjene.
Njemački bend: „SCORPIONS“
Berlin je u l920 – tim godinama bio fascinanta pulsirajuća metropola
Walter Benjamin i njegov Berlin
Povodom 125-tog rođendana Filozofa
Berlin je u 1920-tim godinama najvažnije mjesto moderne Europe. Fasciniran pulsirajućom metropolom, Walter Benjamin je lutao gradom i pisao i pripovijedao o svojim utiscima i doživljajima.
„Sebe ne pronaći u jednom gradu ne znači mnogo. Izgubiti se u jednom gradu, kao što se čovjek izgubi u šumi, za to je potreban trening…“
Walter Benjamin je volio Berlin. Danima i noćima je on lutao gradom. On je vidio, kako ljudi u četvrtima žive, primjećivao je šta se mijenja – i lutao je požudno.
„Berlin je u 20-tim godina bio jedan od najvažnijih, ako ne i najvažnije mjesto moderne Europe.“
Germanist Detlev Schöttker je u jednoj knjizi sve Benjaminove tekstove o gradu sakupio.
„Sve što se događalo u modernom razvoju, u Berlinu je našlo svoj odraz. Kada čovjek samo pomisli na koncentraciju ljudi, na razvoj tehnike… izgradnju stambenih objekata, ali također i na život u restoranima, u kafeima, na eksploziju tržišta knjiga, knjižara, izdavačkih kuća, teatara. Sve to je, naravno, Benjamina zanimalo, u svemu tome je uzimao učešća.“
Walter Benjamin je bio jedan veliki mislilac 20. stoljeća. On je 40 godina živio u Berlinu, pisao je o gradu i pripovijedao na Radiju o njemu. Gradskom Senatu je teško padalo nakon njegove smrti, da se njega prisjeti. Nema Benjaminove ulice niti škole.
„Zašto po Walteru Benjaminu nije još imenovana niti jedna ulica, za mene ostaje zagonetka. Postoji jedna spomen ploča za njega na kući u Prinzregentenstraße 66 u Wilmersdorfu. Ali to je bio stan u koji se uselio mnogo kasnije, kada je bio punoljetan. Roditelji su mu na kraju živjeli u Grunewaldu, tamo nema ništa, i u četvrti Tiergarten-Lützow, u kojoj ima više mjesta, koja su povezana sa Walterom Benjaminom, također nema ništa.
Pogrešno mjesto za Benjamina
… kaže gradski istraživač Klaus Gaffron. Tek 2001 godine je sjeverno od Kurfürstendamma otvoren Walter-Benjamnin-Platz (trg), što je bila jedna kasna komemoracija. Klaus Gaffron stoji na ivici trga. On posmatra široki prostor, i sive, trijezno-moderne fasade.
„Mi se nalazimo na Walter-Benjamin-Platzu u Charlottenburgu. Walter-Benjamin-Platz nema nikakve veze, ama baš nikakve veze sa Walterom Benjaminom.“
… jer njega sa ovom četvrti ništa ne veže. Stan porodice i gimnazija se nalaze nekoliko ulica dalje.
„Sam rubni razvoj je po sebi zaista razuman, sa sigurno vrlo atraktivnim stanovima. Problem je taj prazan prostor između. Jer je potpuno zapečaćen, što danas ljudi ne bi činili. Trg je na kraju jedan prolaz, a ne Piazza, što bi zapravo trebao biti. Da smo malo duže ostali stajati na trgu, čuli bismo zvižduk vjetra.“
Postoji samo mala veza sa Benjaminom:
„Oblik ovog unutrašnjeg prostora na Walter-Benjamin-Platzu je vrlo sličan obliku natkrivene tržnice na Magdeburger Platzu, gdje je on stanovao, kojeg je rado posjećivao i o kojem je, takođe, i pisao.“
Jedna slučajna sličnost – koja odgovara Benjaminovom razmišljanju. On je izvodio zaključke iz nevidljivosti Velikog, i uspostavljao je iznenađujuće veze između ljudi, stvari, mjesta i vremena. On je spekulirao, improvizirao, sebi je protuslovio – što je bio jedan razlaz sa strogim sistemima-filozofije u 19 stoljeću.
„Uvijek radikalan – nikad dosljedan…“
… bio je njegov Motto – Walter Benjamin je 15 Jula 1892 godine rođen na adresi Magdeburger Platz 4 u Berlinu, kao dijete asimiliranih Jevreja, a njegov otac je bio obrtnik umjetninama.
„Ovdje je stajala ranije rodna kuća Waltera Benjamina, danas tu stoji jedna bezlična novo-gradnja. Ovdje na trgu su preostale samo još dvije kuće na ovoj strani, koje potiču iz starog vremena. Preko puta njegove rodne kuće, na Magdeburger Trgu, nalazi se Tržnica.“
Čini se da je to dječaka impresioniralo. U Benjaminovoj knizi „Berlinsko djetinjstvo u 19 stoljeću“ je zapisano:
„Iza žičanih sanduka, bile su ustoličene teško pokretljive žene, svaka sa svojim brojem, (…) Žene na tržnici sa svojim poljskim plodovima, plodovima voćnjaka, sa svim jestivim pticama, ribama i sisarima, prostitutkama, nedodirljivim kolosima ispletenim od vune, koji su stajali jedno uz drugo od štanda do štanda.“
„Tržnica je u ratu bombardirana i tek dvanaest godina kasnije je bila očišćena. Potom je tu bila jedna zelena površina za odmor i predah, danas tu ponovo cvrkuću ptičice.“
Sa Magdeburger Platza se seli porodica u Kurfürstenstraße, kao i na Tiergarten. Kuća sa svijetlo crvenom fasadom od pješčanog kamena je i danas nepromijenjena – i nakon 100 godina je u posjedu iste porodice. Jedan od vlasnika nas vodi uz stepenice,
„Na drugom spratu, na kojem je živjela porodica Benjamin, vjerovatno je bio stan preko cijelog kata, to jest oko 270 kvadratnih metara. Tu su bili visoki stropovi od 3, 80 metara, velika berlinska dupla vrata između soba.“
U to vrijeme su zidovi bili prekriveni tamnim materijalom, kao i vrata. Danas su sobe prozračne, vrata i zidovi su bijeli. Samo je plemeniti parket na podu ostao, kao i štukatura na stropovima i vratima. Podjela prostora se takođe nije promijenila.
„Nekada se vrlo raskošno gradilo, to znači, da smo ovdje našli utočište u tri velike sobe, sa parketom, sa velikim prozorima i balkonima. Straga je bio prostor u kojem se nalazio ulaz za sluge.“
Budući da su sobe bile visoke gotovo četiri metra, ispod stropa kupaonice i kuhinje, nalazile su se kutije, od približno metar i pol visine, u kojima su stanovale sluge.
„Poznajem kabine za sluge, koje su bile jako male, kao i kupatila takođe, metar i 40 široke i 4 metra visoke ili tako nešto. Ali to da je posluga premještena u potkrovlje, mislim da to nisam vidio. On to opisuje, također, Benjamin, da je on pripadao jednom društvenom sloju, kao djete naravno, gdje su siromašni ljudi bili sluge. „Siromašni – za bogatu djecu mojih godina postojali su samo kao Prosjaci. (…) I to je bio jedan veliki napredak spoznaje, kada mi je prvi put sinulo to siromaštvo u sramoti slabo plaćenog rada.“
Susreti sa Blochom i Adornom
Tokom studija se Benjamin bavio poviješću i jezikom, religijom, estetikom i historijom umjetnosti – teme, o kojima je on takođe i pisao. Plan, da osnuje jedan časopis za „slobodne duhove“ je propao, baš kao i njegova akademska karijera. Benjamin je postao slobodni autor i pisao je prije svega za štampu. On je susretao mislioce, koji su bili bliski marksizmu, kao što su Ernst Bloch i Theodor W. Adorno.
„I onda je došlo do toga, da se on zaljubio u jednu komunistkinju, Asju Lacis, koju je on posjetio u Moskvi, čime se situacija polarizirala.“
Benjaminov-Biograf Lorenz Jäger:
„On nije pristupio komunističkoj partiji, ali je bio u osnovi lojalan, premda još dugo ostaje jedan neortodoksni član partije.“
1928 godine pojavljuje se Benjamnova knjiga „Jednosmjerna ulica“. On se pita: Kako se mijenja život u Modernoj Evropi u velikim gradovima? I kako o tome pisati? On se zalaže sa letke ili plakate, kojima bi se širile misli – samo tako čovjek može svijest masa promijeniti:
„Samo ovaj brzi jezik je trenutno aktuelan. Mišljenje je za ogromni aparat društvenog života, ono što je nafta za mašine; čovjek se ne nalazi pred jednom mašinom koju puni motornim uljem. Potrebno je ubrizgavati u skrivene spojeve, koje je potrebno poznavati,“
„Benjamin je izgubio jedan veliki dio svoga imanja zbog svjetske ekonomske krize. Tada je dobio jednu šansu, da radi za Radio stanicu – i da rješava društvena pitanja.“
„Tome je slijedila jedna vrlo intenzivna radna faza od 1929 do 1932 / 1933, kada je on za Südwestdeutschen Radio kao i za Berlinski Funkstunde redovno pripremao priloge, koje je sam govorio.“
Germanistkinja Anja Nowak je jednu svesku Benjaminovih radio tekstova izdala.
„U to vrijeme je najmanje 80 puta stajao pred mikrofonom i sam je producirao brojne emisije. On je pripremao književne priloge, razgovore, radio emisije i programe za djecu.“
Nažalost snimak njegovog glasa nije sačuvan. U „Berlinskoj lekciji za mlade“ govori o socijalnim temama – na jedan novi, nekonvencionalni način, na primjer u poslovičnoj „berlinskoj njušci“:
„Svako od vas naravno zna mnogo priča, gdje je ova njuška toliko razjapljena da bi Brandenburška kapija imala mjesto u njoj…“
„U predavanja uključuje i djecu i vodi računa o njihovoj razini znanja. On na primjer govori o stambenom zbrinjavanju, o kojem razmišlja, on njima o tome ne bi trebao govoriti – jer, oni na žalost, znaju kako to izgleda… On očekuje od njih, da sami izađu vani u grad i da sami istražuju i da budu aktivni.“
1933 godine Benjamin odlazi u Pariz
Kao Jevrejin i komunista odlazi Benjamin 1933 godine u egzil u Pariz. Tamo on piše „Passagen-Werk“ dalje, u vezi kojeg je ostavio hiljadu bilježaka.
„Od kraja 20-tih godina je on temeljito slijedio više linija, kako bi se približio Parizu. Kao prevodilac Prousta, i odranije još i Baudelaire-a. I onda sa projektom ovih, ja ne znam tačno, kako bi ih čovjek nazvao, priča o društvenoj povijesti, kulturnoj povijesti, povijesti gradnje, revolucionarnoj povijesti grada Pariza u 19 stoljeću.“
Potom on još u Parizu piše takođe „Berlinsko djetinjstvo oko 1900“: Sjećanja na zagonetke, strahove i magiju jednog djetinjstva – na posjete tetki, koja je živjela na uglu Steglitzer i Genthiner ulice.
„Nad svakim djetinjstvom se nadvijaju tetke, koje svoju kuću nikada nisu napuštale, koje uvijek, kada mi sa majkom dođemo u posjetu, izgledaju tako, kao da su baš nas čekale, uvijek sa istom crnom kapom i u svilenoj haljini, u istoj naslonjači, i sa istih prozora nam upućuju dobrodošlicu.“
„Mi stojimo u jednoj ulici, koje više nema, pred jednom kućom, koje više nema. Genthiner ulica se ranije spajala sa Steglitzer ulicom, koja se danas zove Pohlstraße. Na tom mjestu danas stoji Möbel Hübner, molim bez sumnjivog oglašavanja, i čitav prostor srednje klase, koji je nekada bio tu, u Genthiner ulici se jedva može prepoznati.“
To je poništeno i u Benjaminovoj knjizi. 1940 godine su Nijemci umarširali u Pariz. Benjamin je pokušao ilegalno da pređe francusko-špansku granicu, i onda da ode preko Portugala u USA. Uzalud. U noći između 26 i 27 Septembra on sebi oduzima život.
„Ono što je vrijedno pažnje je, da je on već 1913/14 napisao jedan mali komad, koji se zove „Metafizika mladosti“, gdje nalazimo jednu rečenicu: Tako se patnik sjetio svog djetinjstva. Tada je još bilo vremena bez izgnanstva i „Ja“ bez umiranja. I sada je vrijeme izgnanstva i vrijeme umiranja. To je kao neko ispunjeno proročanstvo, strašno ispunjeno proročanstvo, koje je on za sebe predvidio.“
Filozofija Waltera Benjamina je prije svega utjecala na „kritičku teoriju“ iz 1968 godine. Tako da je interes za njegovo djelo ostao snažan do današnjih dana. Za njegovu ostavštinu se brine Benjamin-Arhiv u Berlinskoj akademiji umjetnosti.
„Postoji običaj kod studenata, od studenata do doktoranata, do profesora i profesorica, da dolaze ovdje i bave se Benjaminovim tekstovima. Postoji mnogo umjetnica i umjetnika, koji ovdje dolaze jer žele osmotriti manuskripte ili ih skenirati, ili nešto slično učiniti. Tako da ima mnogo različitih projekata, koji nastaju ovdje, ili ovdje jednim dijelom nastaju.“
… objašnjava istraživačica Nadine Werner.
„Potom je naravno i Benjaminov arhiv sam sa svojim istraživačicama i istraživačima jedan dio istraživanja Benjaminovog djela. U ovom momentu ovdje se priprema novo Benjaminovo izdanje – Werk und Nachlass.“
Trenutno se piše i spomenuto izdanje „Berlinskog djetinjstva“.
„Ono što Benjamin jako dobro pogađa u ovim tekstovima je određena vrsta dječije percepcije. Stvari, koje je čovjek zaboravio iz svoga djetinjstva, o čemu on ima jedan jako oštar pogled. Kako takvo dijete doživljava svijet, šta ga zanima i šta se kasnije gubi u odrasloj osobi.“
„To je bio jedan tamni, nepoznati Berlin, koji se u svjetlosti gasova oko mene širio. Ostali smo u području starog zapada (…) Na fasadama se mogla vidjeti svjetlost, koja je na svoj način pronalazila vlastiti put na prozorima. Ona je postojala samo radi sebe, i ležala je, zavodljivo i sramežljivo, na prozorima. Privukla me je i natjerala na razmišljanje…“
Autor: Matthias Kußmann
Prevod: Marko Raguž
Sarajevo, 03. 03. 2020. god.
Berlinski zid
