Jučer i danas obilježeni su važni datumi za odbranu Sarajeva, Bosne i Hercegovine i njenih institucija koji su i danas na udaru. Razlika je što se umjesto vojnih koriste politička sredstva, ali i što nema tako jakog patriotskog bloka. O jedankopravnosti naroda i građana, sjećanju na 2. i 3. maj 1992. godine za Hayat TV govorio je Senadin Lavić, profesor na Fakultetu političkih nauka.
On je na početku kazao kako nažalost nismo uspjeli izvršiti memorializaciju ključnih događaja o 2. i 3. maju 1992. godine jer smo bili preopterećeni egzistencijalnim potrebama.
“Za jednu državu koja je trebala nestati nedopustivo je da se zaboravi 2. ili 3. maj 1992. godine”, naglasio je.
Podvukao je paralelu između 2. i 3. maja 1992. godine i 24. februara 2022. godine.
“Početak agresije na Bosnu i Hercegovinu i početak agresije na Ukrajinu pokazuje da iza njega stoji isti um, ista osvajačka ideja i isti rukopis da se jednim potezom sa specijalnim jedinicama zauzme Predsjedništvo i da se završi s tom državom. Isto se pokušalo u Kijevu prije godinu i jače i srećom oba događaja nisu uspjela. Sarajevo u mapi svijeta platilo katastrofalno kao država, grad i građani i svaka naša ideja o važnosti 2. i 3. maja ne može biti valjana ako je ne realiziramo kroz film, knjigu, dokumentaristiku i ne bi bilo korektno od nas koji smo prežvijeli da svedemo sve to samo na jednu ovakvu emisiju. Mislim da je strateška naša orijentacija da znanstveno istraživački pristupimo događajima i da ih svako dijete u BiH zna. Mi znamo koliko je ljudi poginulo, ko je poginuo, imamo izjave Kukanjca i slično. Meni se u Banjoj Luci desilo da me upozoravaju ljudi da ne govorim istinu jer Sarajevo nije bilo pod opsadom. Mi ne bi trebali vjerovato svojim očima i svom umu vjerovati, nego bi trebali vjerovati nekom iz Beograda, jel? Ta matrica nam dugo kroji budućnost, određjuje nam ko, gdje treba da bude. Ovo što se sve dešava sada i ubuduće, zavisi od nas – poručio je profesor Lavić.
Smatra kako građani BiH trebaju naučiti da političari nisu ni božanstva, te da je dobro što ih nema na svakom mjestu.
“Nisu toliko važni. Smatram da bi ljudi i institucije koji su bili svjedoci svega, da ti događaji budu sačuvani u njihovoj dostojnosti, da se važnost tih događaja očuva na razini objektivnosti. Mene političar nije spasio u periodu od 1992. do 1992 godine, meni političar ne treba objašnjavati šta se desilo, nisu nam ništa bitno doprinijeli. Ako bismo na njih oslonili svoje živote, onda nemamo nikakve budućnosti s tim. Ako političari budu objašnajvali šta se desilo, bit ćemo u stanju devedesetih i narednih 30 godina – naglasio je.
