SKUPO PLAĆAMO CIJENU LAŽNE SOLIDARNOSTI
Komentar: Senad Sprečić
Siti i gladni. Zaposleni i nezaposleni. Bogati i siromašni. Mogli bi navesti mnogo aktuelnih suprotnosti koje nas dijele, opširno naglabati, nadmudrivati se kao u onom vječnom pitanju – šta je starije, jaje ili kokoška, trošiti vrijeme, energiju na traženje ovakvih ili onakvih uzroka, a da se ne primičemo našoj argumentovanoj realnosti.
Takvi smo, kakvi smo. Ko u klin, ko u ploču.
Nismo iskreni prema sebi. Dvolični smo. Pakosni, zavidni, sebični, a glumimo solidarnost. Kakvu solidarnost? Čak smo i u pojmu solidarnosti podijeljeni. Solidarni su međusobno mafijaši, žrtve, bolesni, zdravi, ovi i oni. Sva priča o solidarnosti, ne temelji se na etičkim standardima, nego naprotiv na negiranju etičnosti. Na taj način, mi negativno, mimo prirodne logike, prikazujemo kao pozitivno, ili blago rečeno, iluzionistički izjednačavamo. Zbog takve naše dvoličnosti, nije ni čudo što nam je i solidarnost lažna.
Da navodim argumente lažne solidarnosti, trebalo bi mi mnogo vremena i pisanja. Bez obzira koliko neoborivi argumenti bili u tim primjerima, mnogi će mudro konstatovati (i tu će doći do podjele): nije tako, tu je to negdje od prilike, ili pak – tako je. To što se krpelj solidariše sa tijelom da siše krv, nije bitno. Bitno je da mi znamo i za krpelja, i za sisanje krvi, i za posljedice. Znamo, a ništa ne činimo. Nosimo svoj oklop kao kornjača vjerujući da će nas naš oklop zaštiti, spasiti.
Mi vjerujemo. Nama je bitno da se tješimo i krijemo iza pojma “vjerujem/o”. Kome vjerujemo, čemu vjerujemo, zašto vjerujemo?
Mi vjerujemo da smo solidarni, jer navodno, solidarišemo se u raznim situacijama, okolnostima. Domet naše najveće solidarnosti izražava se kurtoaznim riječima : žao mi je.
Nama je žao što nečije dijete gladuje. Ne bi gladovalo da mu damo hranu. Nama je žao što neko nema para za lijek. Imao bi lijek da ga kupimo i damo. Jedan dio ljudi će reagovati. Dati djedetu hranu, bolesniku neophodan lijek, a ogromna većina će svoju reakciju završiti na kurtoaznom: Žao mi je ili pak onom čuvenom – nek mu je Bog na pomoći, i nastaviti živjeti kao da se ništa ne događa. A događa se svakog trenutka, mnogo što – šta. Neizbježno dalazi trenatuk da i nama neko kaže: Žao mi je.
Dok jedni radnici u tvornici štrajkuju, drugi rade. Radnička solidarnost na djelu. A tek sindikat, koji treba da objedinjuje i štiti interes radnika, pretvorio se u poslušnika vlasti, rukovodioca, diktata političkih stranaka. Čudimo se, što više niko ne vjeruje sindikatu, čudimo se što su nam propisi o radnim odnosima na nivou robovlasništva.
Dok jedni borci protestvuje, drugi se vlasti dodvoravaju. Boračka solidarnost. A čudimo se što niko više ne vjeruje oficirima, bivšim komandantima, pa i saborcima. Ne može normalan čovjek vjerovati nikom, kad svojim očima vidi neoborive argumente da su se hulje prodale za sitne pare. I kad mi neko kaže, napiše, o velikoj i herojskoj borbi, meni se prevrće u stomaku. Baš je velika borba, ali ne za državu, nego ko će se jeftinije prodati i stati na stranu izdajnika, saučesnika u udruženom zločinačkom poduhvatu.
Dok djeca odlaze u bijeli Svijet, trbuhom za kruhom, njihovi roditelji se solidarišu sa onima koji su im djecu otjerali. A čudimo se što nam mladi, sposobni, školovani kadrovi odlaze. Odlaze jer neće da budu poslušni, podobni, robovi, nego slobodni ljudi koji grade svoju budućnost. A njihovi roditelji, slave. Hvala dragom Bogu kad su otišli u bolji život, da sebi nešto stvore.
Zbog naše lažne solidarnosti, sa pameću ovakvom, kakva jeste, ne možemo državu sačuvati, niti graditi. Država staraca treba samo bogomolje, pogrebna preduzeća i konfesionalne službenike.
To i imamo.
Mladima trebaju fabrike, savremene škole, sportski tereni itd.
Živim mrtvacima, Bog će pomoći, a mladi, živi, nek se snalaze u bijelom Svijetu.
Baš smo solidarni.
Osnovnu vrlinu čovjeka – solidarnost sa drugim čovjekom, izvrgli smo ruglu. Za normalna čovjeka, takav postupak, daleko je od pameti.
Ali, mi sve najbolje znamo.
Šta znamo, to i imamo.
