Žuto sivilo (ne)ovisnih medija!

NEVAŽNE VIJESTI NA NASLOVNICAMA: Žuto sivilo (ne)ovisnih medija!

Piše: Safet Imamović

Vjerovatno dan počinjete uz topli napitak, redovne brige i „da vidim šta ima u svijetu“. Imate svoje favorite što se tiče informisanja, ako ne favorite onda barem televizijski kanal sa kratkim reklamnim prostorom, portal sa manjim publicitetom ili radio stanicu koja pušta isključivo muziku iz nekih „boljih vremena“.

Kako god, svi smo ovisni o tome, priznali ili ne – mediji predstavljaju neizbježni dio naše svakodnevnice i kao sredstvo javnog informisanja gotovo pa su neophodni.

Baš tako, moj dan je počeo.

Svašta me nešto zanima, zanima me sport, zanima me aktuelna situacija na političkom terenu, interesuje me i šta su to pripremili novinari sa Guardiana, New York Timesa i Bilda, čekam da pročitam nešto što bi mi moglo popraviti dan, ali naslovnice su ipak obezbijeđene za najavu crne hronike u nastavku prezentacije.

Da budem iskren, „naše“ medije više i ne čitam tako često. Zasitio sam se naslova koji počinju sa „NEĆETE V(J)EROVATI“, „SKANDALOZNO“, „POGLEDAJTE KAKO JE OVA KORNJAČA PREŽIVJELA PRIVIĐENJE SORAJINE SESTRE“. Zasitio sam se jer ne mogu da se pomirim sa tim da su i portali koji su nekada imali taj kredibilitet poštovanih postali žuti i željni mediokritetskih klikova.

U nastavku želim podijeliti sa svijetom šta me to zapravo muči kod medija a koji plijene pažnju većine mojih poznanika, prijatelja, kolega i ljudi sa kojima dijelim ove iscrpljene državne kase.

Mediji kao političko oružje

Iako se mnogi mediji na svojim promotivnim materijalima hvale neovisnošću, situacija u stvarnosti je dijametralno različita od one kakvom je predstavljaju.

Mediji koji po mom utisku imaju najviše uticaja na stanovništvo uglavnom imaju i političke motive. To  nam je možda svima jasno, ali moramo se zapitati koliko je to normalno i prihvatljivo?

U situaciji kada trebamo pouzdane i provjerene informacije  od tih „jakih medija“ serviraju se naslovi koji nam skreću pažnju na teme nacionalizma, loše muzike i privatnih života regionalnih starleta.

Naravno – taj projekat je većinom uspješno realizovan. Dok se izvjesne osobe „x“ i „y“ prepiru oko toga šta bi bilo da su neke teritorijalne podjele drugačije realizovane nama bježi informacija o tome za koliko je struja poskupila i koliko iznosi prosječna potrošačka korpa po glavi stanovnika.

Treba priznati da se to radi promišljeno i jako vješto, toliko vješto da ni do dana današnjeg nije oformljena koncepcija mehanizma odbrane od takvih medijskih naleta. Stojimo u mjestu!

Mediji kao oružje neznanja

U vremenu kada nas od informacija dijeli samo par klikova vlada dogma „da se nikad nije manje znalo“.

Iako mediji posjeduju rubrike tipa „nauka“, „tehnologija“ i slično, takve kategorije bivaju inferiorne u odnosu na članke koji izvještavaju o rezultatima reality show-a. Moramo se složiti da smo češće puta vidjeli temu koja se bazira na dešavanjima u ovim poganim organizacijama nego li o napretku električnih motora u savremenim automobilima. Neki ljudi će to nazvati i „spinovanjem“, ali nažalost isto to spinovanje predstavlja trenutnu medijsku kulturu koju smo objeručke prihvatili.

Mene lično plaši činjenica da moja rodica koja sada ima otprilike 14 godina zna ko je Maca Diskrecija, ali da ne zna ko je Musa Ćazim Ćatić, Duško Radović ili Miroslav Krleža. Iako joj računar stoji na raspolaganju 24/7 ona se odlučuje za štampu njenih drugarica koje su uveliko ispratile „Parove“ do jutarnjih sati.

Koliko će ovo zaista biti fatalno za znanje i opću kulturu pokazati će generacije koje dolaze, jer zaista u sadašnjem vremenu na vaspitanje djeteta u velikoj mjeri utiče televizija i internet u saradnji sa okolinom koja je sve to dobro generisala.

Mediji kao oličenje neorginalnosti

Koliko ste puta naletjeli na potpis „XY novinska agencija“?

Originalnost medija se reanimira, zaista bivam zabrinut kada vidim koliko malo autorskih tekstova dobijamo na preglede, koliko je to zaista strašno pokazuje i stanje kada ugledate medije kako se takmiče ko će prvi objaviti vijest jer obično taj medij „pohvata“ najviše pažnje čitala/gledalaca/slušaoca.

I tako, jedna vijest servirana od 60 različitih medija – e sad zamislite da ta vijest nije tačna, koliko ona nanosi štete svemu a najviše onom što je od ključne važnosti za medijsko informisanje – POVJERENJE.

Medijska originalnost je zaista mrtva, bivamo izvještavani „junk“ informacijama koje su svugdje oko nas jer identitet opet kažem nekad velikih medija više ne postoji.

Nažalost i u kolumni imamo takvo stanje, kolumniste „manje“ misle, često komentarišu samo stvari koje su prethodno objavljene u medijima i misle da će sa bahatošću i sarkastičnim komentarima sačuvati svoj novinarski integritet međutim realna slika ne pokazuje njima očekivane rezultate, kolumna i komentar polahko preuzimaju nijanse žute boje.

Teme koje nisu aktuelne u kako ja volim da kažem „vladajućim medijima“ nastavljaju se obrađivati dok stvarni problemi bivaju teme kahve i ponekog sijela.

Razumijem, koliko se današnjim novinarima daje prostora i koliko mogu zaista istraživati i posvetiti se istraživačkom novinarstvu sasvim je druga priča, ali mislim da smo nekada imali i hrabrije ljude koji su voljeli ono što rade, a nisu gradili svoje karijere na aktuelnim temama i prisvajanju mentalitetskih karakteristika društva u kojem se nalaze.

Originalnost ipak zavisi i od čitalaca, ljudi trebaju da shvate da postoji medijska struja (iako se reanimira) koja želi svoj prostor, želi ukazati na probleme, koji se zaista dešavaju, a koji nisu dragi vlasnicima dioničarskih medija.

Moramo zahtijevati autorske tekstove, tekstove „ljudi iz naroda“ jer zaista samo takvi tekstovi predstavljaju tekstove čiji je motiv ogorčenost, bijes, nezadovoljstvo, a rijetko kad i neka sreća.

Ostaje na nama da čitamo!

Možda i najveći uzrok ovog problema jeste finansijska neovisnost medija, ali i nedostatak profesionalnog integriteta kod novinara.

Društvo koje želi koncizno informisanje dužno je da isto i podržava jer nije daleko od istine da ćemo ipak čitati ono što želimo. Upravo ova medijska slika daje nam do znanja da ne možemo pogledati svojim problemima u oči a samim tim niti pročitati ih.

Dio odgovornosti ipak snosimo i mi sami.

Do čitanja!

(Za Global CIR piše Safet Imamović)

 

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close