Radončić procjenjuje da mu je svrsishodnije do 2018. godine glumiti opoziciju u poziciji, ili čak iz koalicije izaći na proljeće i pokušati stvoriti opću anarhiju u društvu, isto kao što je uradio 2014. godine očekujući da će mu to biti profitabilno na izborima, piše u političkoj analizi urednik Stava, Filip Mursel Begović.
Tekst prenosimo u cijelosti.
Autor: Filip Mursel Begović
Požalio se lider HDZ-a BiH nedavno za Dnevni avaz na nefunkcionalnost koalicije u Federaciji BiH.
“Mislim da je najbolje da jedni drugima kažemo u oči, da ako želimo biti u vlasti, onda radimo, a ako ne želimo, da onda kažemo da je to tako. Nadam se da do toga neće doći, ali bojim se da smo na prekretnici kada su te stvari u pitanju”, rekao je Dragan Čović uveliko ponavljajući teze koje kontinuirano na istu temu neslučajno izgovara Fahrudin Radončić.
Zaista bi trebali bolje skrivati ovu svoju političku “ljubavnu aferu” jer su im izjave toliko usklađene da bi se Milorad Dodik, treći “ljubavnik” u ovoj intrigi, mogao osjetiti zapostavljenim. A ljubomorni patrijarhalni Srbin, poznato je to iz iskustva srpskog junaštva iz ratova devedesetih, sposoban je za svašta.
Čović, ipak, vidi i pozitivne koalicijske pomake koje prepoznaje u vezi s Radončićevim suđenjem na Kosovu, koje, po tvrdnjama lidera SBB-a, ide njemu u korist. Da za trenutak stavimo nastranu politički zagovor i zaštitu koju Radončić uživa od Dragana Čovića, ovaj je intervju zanimljiv, kada se govori o funkcionalnosti koalicije, dakle, jer se više ne propituje samo opstojnost tzv. bošnjačkog jedinstva na relaciji SDA – SBB, sintagme koju su krajnje patetično promovirali novinari Dnevnog avaza, nego i opstojnosti koalicije u cjelini.
Identitet Bošnjaka i države u cjelini Radončića uopće ne zanima
Želi se stvoriti dojam, što je bjelodano iz očiglednih podudaranja u izjavama Čovića i Radončića, da u koaliciji jedino SDA ne želi raditi i da je zbog toga ona “na prekretnici”, ili pred rasformiranjem. Istodobno Čović održava intenzivne neskrivene razgovore s Miloradom Dodikom, a prema izvanjskim pokazateljima, možemo naslutiti da je riječ o pokušaju razvaljivanja koalicije na državnom nivou, a novu bi mogli činiti SBB, SDP i DF s jedne strane, te SNSD s druge i HDZ s treće. Pogotovo je to u interesu Milorada Dodika jer bi time mogao blokirati sve moguće procese NATO i evropskih integracija Bosne i Hercegovine. Stoga su naivna objašnjenja Fahrudina Radončića da SDA treba tražiti novu koaliciju ako ne počne s gradnjom infrastrukturnih projekata, jer opet postavljamo pitanje kakve veze ima SDA s infrastrukturnim projektima ako je ministar saobraćaja i komunikacija BiH iz SBB-a, ako je direktor Autocesta Federacije BiH iz SBB-a, a ministrica finansija FBiH i ministar finansija i trezora BiH iz HDZ-a.
Govorimo o četirima ključnim tačkama za finansiranje i izgradnju svih infrastrukturnih projekata.
Zašto Fahrudin Radončić ne počne preuzimati odgovornost za nerad vlastitih ministara umjesto da je prebacuje na SDA? Iako, teško je očekivati raspad koalicije i formiranje nove jer Radončićeva pamet bliska prerijskim hijenama dokučuje da bi godinu pred izbore bila krajnje nefunkcionalna s tolikim brojem koalicijskih partnera, a pitanje je da li bi se uopće mogla sastaviti i kao manjinska. Zato mu je svrsishodnije do 2018. godine glumiti opoziciju u poziciji, ili čak iz koalicije izaći na proljeće i pokušati stvoriti opću anarhiju u društvu, isto kao što je uradio 2014. godine očekujući da će mu to biti profitabilno na izborima.
Radončić nije svoje kontakte ograničio samo na kolaboracionistički odnos s Čovićem i Dodikom nego se odavno u tajnosti okreće i tzv. građanskim strankama lijeve provenijencije. Sve su glasnija šaputanja o tome da je koalicija Radončića sa SDP-om, DF-om i Građanskim savezom na izborima 2018. godine sve izvjesnija. U tu svrhu, naravno, neće se više promovirati teza o “bošnjačkom jedinstvu” jer ljevica za to ne želi čuti i sve s nacionalnim predznakom a priori označuje kao radikalizam i nacionalizam. Radončić će, bez sumnje, u kratkom roku svoju medijsku kočiju upregnuti da za tu svrhu promovira “bosansku koaliciju” i “bosansko jedinstvo” koja će zemlju spašavati od “radikala”, “pet mafijaških obitelji”, “erdoanizacije”, invazije s Marsa i slično.
Identitet Bošnjaka i države u cjelini Radončića uopće ne zanima. Bošnjaštvo je za njega ništa drugo nego pragmatični izbor i način kako da pristupi većem broju ljudi koji se osjećaju Bošnjacima. Bošnjak jest, na papiru, ali mu bošnjaštvo nije u interesu. Historijski gledano, a to ne treba zanemariti, Radončić ima svoje srodnike. Nije riječ o Gazi Husrev-begu, kako bi on želio da se pomisli, već o Omer-paši Latasu. Na papiru je Omer‑paša bio musliman, a u biti konvertit poslan od obavještajnih službi da kao krvnik razvali bošnjačku elitu. Za nakratko je uspio, i Bošnjake je taj petokolonaš skupo koštao, ali nešto su i naučili iz tog traumatičnog iskustva.
Radončić je za emisiju Interview 20 rekao i da će tužiti člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića jer je u javnosti spominjao njegovo suđenje na Kosovu, karakterizirajući te izjave kao stigmatizaciju njegovog osobnog života i porodice. Iako je Radončić poznat kao vrlo uspješan medijski obmanjivač, ipak se preračunava kada je riječ o kratkom pamćenju Bošnjaka. Zar doista misli, taj bivši komunistički omladinac iz Crne Gore koji je u svojim medijima uništavao i etiketirao na hiljade ljudi, da su Bošnjaci zaboravili to da su upravo njegovi mediji čitavu obitelj Izetbegović proglasili lopovima, da su suprugu Alije Izetbegovića proglašavali kradljivicom, da dva desetljeća konstruiraju prljavo rublje časnih ljudi direktno radeći na medijskoj animalizaciji vlastitog bošnjačkog naroda?
Radončiću su Bošnjaci ciljna skupina, to je neosporno, ali to je ujedno i njegov najveći problem zbog kojega nikada neće moći ostvariti ambiciju koja ga godinama opsjeda – da postane bošnjački lider. Naime, Bošnjake promatra kapitalistički i trgovački, na njih marketinški ciljajući poput kakve pokretne lovine. A od ulovljenog plijena dobro živi, istodobno uvjeravajući javnost da je zabrinut za sadržaj njihova gladna stomaka. Radončić ne potječe iz bošnjačkog bića, on ga ne baštini, on mu, zapravo, ne pripada osim kao onaj koji na njega lovački cilja već više od dvadeset godina. I uzalud mu je svaki napor jer ne možete nešto imitirati i očekivati da će to doprijeti do srca ljudi. Zato mu je i tako lahko prebacivati svoja ideološka usmjerenja s bošnjaštva na bosanstvo, s nacionalnog koncepta na kvazigrađanski koncept.
Situacija je za Radončića bezizlazna
Zato mu je svejedno ko je započeo rat u Bosni i Hercegovini, pa je na kosovskom suđenju mogao nonšalantno i klevetnički izjaviti da su rat započeli Bošnjaci ubistvom srpskog svata po naredbi Alije Izetbegovića. Zato se on uoči 9. januara, dok Srbi s dugim cijevima marširaju po Banjoj Luci, bavi s odstrelom i difamacijom predsjednice Suda BiH Meddžide Kreso, igrajući zakulisne igre sa svojim partnerima u Mostaru i Banjoj Luci da se na čelo te institucije postavi nebošnjak. Radončić je uspio nametnuti tezu da je SBB bošnjačka stranka, ali mi to ne uspijevamo prepoznati.
SBB je zapravo tajkunska organizacija, ili društvo s ograničenom odgovornošću (d.o.o.), ili, još gore, gledano kroz prizmu komunističke prošlosti Fahrudina Radončića, tekovina društva jednoga lica. Međutim, ne treba smetnuti s uma da Radončić, upravo kao što nije nikada ideološki pripadao bošnjaštvu, nije pripadao ni komunizmu. Bio je tek beskrupulozni ambicioznik koji je vladajuću strukturu, bez obzira na ideološki ustroj, vidio kao mogućnost stjecanja moći i finansijske koristi. To je nekada poslije rata vrlo oštro potvrdio i crnogorski disident književnik Jevrem Brković, koji je u jednoj polemici optužio Radončića da nema on, kao bivši mali špijunčić Centralnog komiteta, šta njemu prebacivati jer se u to vrijeme, za razliku od Radončića, borio za crnogorski identitet usuprot velikosrpskim aspiracijama.
I možemo primijetiti da je Radončić preokupiran tužbama na Kosovu dok bošnjačka javnost bruji o tužbi Srbije za genocid. A što bi drugo i mogao kada njegovi ideološki partneri Dragan Čović i Milorad Dodik takvu bošnjačku inicijativu zajednički osuđuju. Situacija je za Radončića, takoreći, bezizlazna, jer odavno je sklopio nečastivi pakt s kolovođama rasturanja Bosne, ujedno opterećenim teškim korupcijskim aferama. Zato nas i ne čudi da Čović, dok podgrijava priču o federalizaciji BiH i trećem entitetu na zasjedanjima Hrvatskog narodnog sabora u Mostaru, brani Radončićeva ljudska prava na Kosovu, i to javno u Dnevnom avazu, a s Dodikom opet javno osuđuje inicijativu da se podnese tužba protiv Srbije za genocid.
Što se najavljivanja protesta tiče, Radončić će ustvrditi da podržava mirne proteste građana, a da je zato bio i smijenjen s mjesta ministra sigurnosti, dogovorom Lagumdžije i Izetbegovića, jer nije želio dopustiti da se prema građanima upotrijebi sila. Neprestano upadajući u vlastitu nedosljednost, Radončić zaboravlja da se 7. februara nisu dogodili mirni protesti nego rušilačko nasilje u kojem je uz Predsjedništvo BiH gorio i Arhiv BiH.
Protesti su Radončićev čest argument koji može zaplašiti tek strašljivce jer ne postoje realne osnove da ih on izazove, pa čak da se stoput uortačio s ljevicom. A ljevica u posljednje vrijeme također sve češće zaziva “događanje naroda”, što direktno iz usta svojih lidera, što indirektno kroz usta svojih prikolica poput stanovitog odvjetničkog pripravnika Senada Pećanina.
Najbolji indikator da u tome neće uspjeti jeste upravo u tome da su to već u nekoliko navrata nakon 7. februara i probali, a da im to nije uspjelo – odaziv je bio sveden na stotinjak ljudi. Napokon uozbiljujemo činjenicu da Radončić precjenjuje utjecaj svoga medija na Bošnjake, pa misli da će intenzivnom proizvodnjom crnohronikaških napisa uspjeti proizvesti socijalni bunt. Jedini stvarni efekt ovoga pristupa jeste izazivanje još većeg stupnja depresije u dijelu Bošnjaka koji su svjesni da je posljednje što im treba rušilački pohod palikuća na Predsjedništvo BiH dok se sa svih strana Bosna i Hercegovina pokušava urušiti. I Radončić bi to mogao znati da kao Bošnjak doista osjeća svoj narod iznutra, ali to nije kadar jer narod za kojega kaže da je njegov vidi kao ciljnu skupinu i lovinu.
