SEJJID KUTB I NJEGOVI POČECI
Sejjid Kutb je rođen 1906. godine u sufijskoj porodici u egipatskoj pokrajini Asjut i odgajan je privrženosti i štovanju grobova raznih svetaca (rasprostranjena pojava širom svijeta među sufijama, pa i kod nas u Bosni op. prev.).
Nakon što je završio školovanje 1924. godine postao je učitelj i urednik i zapao je u fazu filozofije evropskog materijalizma – sumnje i ateizma. 1930-ih pisao je novinske članke za razne tadašnje novine, a jedan od njih je i iz jula 1938. kada je u egipatskom Al-Ahramu pozivao na razgolićivanje na ulicama Kaira. 1939. godine objavio je istraživački rad, koji je kasnije štampao kao knjigu pod nazivom “Prikaz umjetnosti u Kur’anu” u kojem se je vrijeđao i ismijavao sa sa Božijim poslanicima. Kutbova pisanja o islamu 1940-ih godina bila su čisto literarnog karaktera, bez ikakve ideološke pozadine. Bio je književnik, pisac, a također se neuspuješno okušao i u poeziji. 1939. godine počeo je sa radom u ministarstvu za obrazovanje u Egiptu.
Helmy Namnan, egipatski novinar, koji je napisao knjigu o socijalističkoj revoluciji 1952., a u kojoj je i Kutb imao udjela, navodi da je sve do 1948. Kutb posjećivao egipatske barove uživajući u konjaku.
Tokom 40-ih i 50-ih godina proteklog stoljeća Kutb je u svojim knjigama i radovima počeo da provlači ideje o sukobu islama i kapitalizma i interpretacijom ranog islama kroz marskizam što je dovelo do toga da ekskomunicira neke od ashaba Poslanika, s.a.v.s., kao i da udari na čast trećeg halife – Osmana, r.a., zagovarao je također i socijalnu pravdu na principima marksističke revolucije i raspodjelu bogatstva, slobodu vjerovanja, jedinstvo svih religija kao i univerzalni svjetski mir.
POJAVA EKSTREMISTIČKE REVOLUCIONARNE DŽIHADISTIČKE IDEOLOGIJE
Nakon socijalističke revolucije u kojoj je na čelo Egipta došao Gamal Abdel Naser, Kutb je postao prominentna ličnost Muslimanskog Bratstva. Tokom te decenije, ali i naredne, Kutb je počeo sa promoviranjem ekstremističke ideologije. To je uključivalo mržnju svih islamskih društava, ekskomunicirajući ih iz islama, pozivanjem na nasilne revolucije u ime džihada. Također, negirao je pripadnost islamu svih muslimanskih društava, smatrajući da islamska društva nisu postojala još od Umejjada i kraja vladavine hulefai rašidina (četverice pravednih halifa), prije 1400 godina. Tvrdio je da su se sva muslimanska društva vratila u period ravan predislamskom džahilijjetu, čime su otpali od islama. Vlastiti princip po kojem je onoga ko ne sudi po Allahovom zakonu smatrao nevjernikom, proširio je i na sve muslimane svih društava pojedinačno, jer su ravnodušni spram vladavine vladara mimo šerijata. Izmjena ovakvog stanja i uspostava Božijeg vjerozakona, prema Sejjidu Kutbu je nemoguća bez podizanja nasilnih revolucija. Ovu revoluciju povest će “elitna avangarda” istinskih vjernika, o čemu je pisao u svom djelu (معالم في الطريق) Prekretnice.
Veliki broj muslimanskih i nemuslimanskih istraživača potvrdio je da je okosnica ovog djela uzeta direktno iz Lenjinovog revolucionarnog manifesta iz 1902. pod nazivom “Šta se mora učiniti”. Kutb je Lenjinovim idejama dao “islamsko ruho”, a te ideje su s oduševljenjem dočekane među egipatskim zatvorenicima, što je doprinijelo daljnjim širenjem i pridobijanjem sljedbenika u egipatskom društvu. Ove ideje su se kasnije proširile i izvan Egipta, nakon što je uslijedio lov na sljedbenike Muslimanske Braće, koji su pobjegli u okolne i zaljevske zemlje, gdje su nastavili sa promoviranjem tih ideja i pridobijanjem sljedbenika.
KUTBOV SUD O MUSLIMANIMA I MUSLIMANSKIM DRUŠTVIMA: OTPADNICIMA PROTIV KOJIH JE SVJETSKA REVOLUCIJA NEIZBIJEŽNA
Nekoliko citata koji slijede su samo djelić od onoga što je Kutb pisao i promovirao: “Cijelo čovječanstvo, uključući i one koji se odazivaju na poziv sa minareta diljem istočnih i zapadnih krajeva svijeta… su najgrješniji i i iskusit će najveću patnju na Sudnjemu danu jer su otpali od vjere i počeli da obožavaju robove (Božije).” (Zilal 2/1057)
“Danas smo u predislamskom džahilijjetu, poput onog u praskozorje islama, ustvari, u čak gorem. Sve oko nas je predislamski džahilijjet…” (Milestones, 1991, str. 21)
“U sferu društva predislamskog džahilijjeta spadaju i sva društva koja tvrde da su muslimanska društva… Doista, položaj islama spram ovih društava predislamskog džahilijjeta može biti definisan jednim iskazom: Svako od tih društava pojedinačno odbija da prihvati islam ili njegovo pravno postojanje.” (Milestones, 1991, str. 103)
“Ummet (islamski) prestao je da postoji i nije bio vidljiv dugo vremena.” (Milestones, 1991, str. 8)
“I ova važna dužnost, dužnost poticanja islamskih revolucija je generalna i nije ograničena na jednu regiju isključujući drugu. Utoliko prije, to je ono što islam zahtijeva i stavlja za cilj, poticanje revolucije u svim naseljenim mjestima. To je njegov najveći cilj i njegov najviši cilj kojemu teži vizija, osim što je apsolutno obvezno da muslimani ili članovi bilo koje islamske stranke odmah započnu svoju dužnost poticanjem goruće revolucije, nastojeći promijeniti vladajuću strukturu u zemljama u kojima žive. “(Zilal, 3/1451)
Muhammed Kutb, brat Sejjidov, izjavio je: “Svakako, ovo pitanje zahtijeva da se ljudi ponovno pozovu islamu …” (Waqi`una al-Mu’asar, str. 29).
ZLOUPOTREBA DŽIHADA
Ideologija Sejjida Kutba potpuno je transformisala instituciju džihada, koji su ranije predvodile vlade i armije u formi konvencionalnog rata kako bi se suzbila nepravda, nasilje i tiranija. Umjesto toga, džihad je širom svijeta postao borba malih grupa revolucionarnih pobunjenika, samoproglašene “elite ekskluzivnih vjernika” koji sa podozrenjem gledaju na muslimane koji ne dijele njihovu ideologiju.
Njihova agenda je srušiti otpadničke države, njihove lidere, vlade i ostale institucije pod lažnom optužbom da islam više ne postoji u zemljama koje nastanjuju muslimani, a stanje se ne može promijeniti osim nasilnom revolucijm, krvoprolićem i masakrom.
Ovo nije ništa drugo nego oživljavanje Poslanikovog, s.a.v.s., nagovještaja ekstremističke ideologije, koja se pojavila još u vrijeme ashaba, poznatijih kao haridžije. Njihove pristaše ubile su tadašnje halife Osmana i Aliju, Allah bio zadovoljan njima, a nakon toga su nastavili da teroriziraju muslimanske narode. Bili su i ostali rak rana ovog Ummeta.
OD KUTBA DO AL-KAIDE
Kutb je pogubljen 1966. godine i njegovo učenje postalo je popularno među Muslimanskom Braćom. Njegov komentar Kur’ana Fi Zilal al-Qur’an i knjiga Prekretnice proučavane su među Muslimanskom Braćo širom Egipta i okolnih zemalja, gdje god su širili svoje ideje. Jedan od inspirisanih ideologijom Sejjida Kutba bio je i Osama b. Laden. Njegova familija porijeklom iz Jemena bila je sufijski orijentisana, a po dolasku u Saudijsku Arabiju počeli su sa građevinskim biznisom.
Učitelji Osame b. Ladena bili su Muhammed Kutb i Abdulla Azzam, obojica članovi Muslimanske Braće i sljedbenici Kutbove ideologije. Osama b. Laden nije učio o islamu niti pred jednim selefijskim učenjakom tog doba u Saudijskoj Arabiji. Svojim bogatstvom Osama b. Laden je mobilizirao i pomagao borce u ratu protiv Sovjetskog Saveza u Afganistanu. Mnogi od tih boraca bili su iz Sjeverne Afrike i ljudi zatrovani ideologijom Sejjida Kutba i preko njih se ta ideologija širila među ostalim učesnicima u afganistanskom džihadu i termin al-Kaida označava te džihadiste.
Mnogi su se nakon džihada vratili sa tom ideologijom u svoje zemlje. Kao što je jedan saudijski učenjak rekao: “Otišli su u afganistanski džihad smatrajući nas muslimanima, a vratili su se smatrajući nas nevjernicima”.
Al-Kaida je svoju ideologiju širila među neukom i naivnom omladinom, odvajajući ih prvo od učenjaka, a zatim podstičući ih na terorističke napade, među kojima je i serija napada u Saudijskoj Arabiji, ali i drugim zemljama. Žrtve su bez razlike bili muslimani i nemuslimani.
OD AL-KAIDE DO ISIL-A
Al-Kaida je imala svoje sljedbenike i u Iraku, jedan od njih je bio i Abu Musab al-Zarkavi, koji je bio Bin Ladenov saveznik. Napravio je mnoštvo grupacija, koje su 2007. godine prerasle u Islamsku Državu Iraka. U početku ih je predvodio Abu Omer al-Bagdadi, koji je ubijen 2010., pa ga je naslijedio Abu Bakr al-Bagdadi.
Nakon revolucije 2011. godine i početka borbe protiv Assada, mobilizirani su ekstremisti širom arapskog od Tunisa, Alžira, Libije, Egipta i ostalih dijelova svijeta kako bi srušili vlast. Ovi sljedbenici al-Kaide 2013. godine su prerasli u novu “formaciju” koju su nazvali Islamska Država Iraka i Sirije (ISIS). Domogli su se ogromnih zaliha oružja i najednom su postali ogroman regionalni problem. U prethodnih nekoliko godina vodili su borbe protiv ostalih džihadskih skupina, kako bi preuzeli kontrolu nad područjima Sirije i Iraka. Nakon što su proglasili samozvani “hilafet”, počeli su sa dobro osmišljenom propagandom kako bi novačili regrute širom svijeta.
Njihovi primarni ciljevi su čista implementacija Kutbove filozofije: srušiti vlast u muslimanskim zemljama, pogubiti njihove lidere i učenjake i sve koji se ne slažu sa njihovom ideologijom. Ovakve poteze smatraju obligatornijim od rata borbe protiv nevjernika. Naprotiv, smatraju da je nemoguće voditi borbu protiv nevjernika, sve dok ne postignu gore zacrtane ciljeve u muslimanskim zemljama. Teroristički napadi koji se dešavaju u nemuslimanskim društvima su minorni u odnosu na njihovo terorističko dejstvo u muslimanskim društvima.
Bez dileme, ideološki pravac svih ekstremističkih grupacija, bila to al-Kaida ili ISIL je zapravo ideologija Sejjida Kutba. Međutim, ovavka ideologija nije reprezent islama, nego čisto politička posrnula ideologija nastala u zatvorima Egipta polovinom proteklog stoljeća.
Piše: Abu ‘Iyaad
Sa engleskog preveo: Resul S. Mehmedović
Dialogos.ba
P.S. U prilog nekoliko citata iz Kutbovih djela prevedenih na bosanski jezik, koji jasno oslikavaju tekfir ideologiju koja se provlači njegovim djelima.
Ni Muhammed Kutb nije bio daleko od bratovih stavova i ideja, iako ih je kasnije, nakon što je doselio u Saudijsku Arabijiu morao korigovati. Na slici ispod je citat iz djela “Jesmo li muslimani”, koje je prevedeno na bosanski jezik, a recenziju su radili: prof. Adnan Silajdžić i prof. Rešid Hafizović.
