Gojko Berić – media.ba
U nekim zemljama, poput Njemačke, novinari su svrstani među najzaslužnije prvoborce u suzbijanju pandemije koronavirusa. Rangirani su na visoko treće mjesto, iza ljekara i policajaca, mada su imali konkurenciju i u čistačima ulica, pekarima, prodavcima u trgovinama prehrambenim proizvodima, pa i trafikantima i poštarima. U Bosni i Hercegovini nisu pobrali nikakve oficijelne aplauze, vlast ih je, naprotiv, ignorisala ili čak napadala, ponekad i kao „državne neprijatelje“. Ali ne zato što nisu radili svoj posao, već zato što su svjedočili o njenim prljavim rukama. Bahati vlastodršci i njihova samoživa bratija nikako da se pomire s činjenicom da novinari nisu tu radi njih, iako i takvih ima podosta, već da narodu govore istinu. Nije stvar novinara da šire strah, niti da nas tješe lažnom nadom. Njihovo je da nam predoče relevantne činjenice i prepuste nam da se na osnovu njih snalazimo.
Ali, vratimo se na početak pandemijske drame, kad sedma sila, na znak uzbune, mobilisana pojavom nevidljivog čudovišta, kreće na zadatak. U gotovo tri mjeseca pune mobilnosti bosanskohercegovačko novinarstvo se suočilo sa najtežom i najkomplikovanijom situacijom nakon proteklog rata. Ljudi su čitali novine i portale, i slušali radio, ali su oči najšire javnosti bile uprte u televiziju. Ona je bila prozorčić u jedan novi, potpuno nepoznati svijet kojeg je oblikovao sićušni virus iz kineskog višemilionskog grada Vuhana, svijet misterije, neizvjesnosti, straha i tolikih ograničenja da je naš dojučerašnji život gotovo stao.
Politika se nije odrekla svog prava da i u ovom slučaju vodi glavnu riječ i donosi odluke, ali je njen izbor bio uslovljen mišljenjem struke, pa je došlo do preplitanja njihovih nadležnosti. I kao što smo vidjeli, ni etnički temeljito podijeljena vlast, ni razdrobljeno i poluuništeno zdravstvo nisu u tom međusobnom rivalitetu bili na visini nametnute zadaće. Ni mediji se u tome nisu najbolje snašli. Udarne informacije bile su reducirane na svakodnevno prebrojavanje umrlih, novozaraženih i izliječenih u BiH, regionu i zemljama koje su bile najveća žarišta infekcije. Smrt hiljada ljudi postala je puka statistika. Paralelno s tim išlo je prepričavanje konferencija za novinare, na kojima su izvještaje podnosili šefovi raznih štabova i resorni ministri koji su, pod ovim ili onim izgovorom, novinarima uskraćivali odgovore na svako „nezgodno“ pitanje, poput pitanja kako je došlo do zaraze u staračkim domovima, školama, bolnicama i domovima zdravlja, čak i u jednom hercegovačkom samostanu? Javni diskurs se svodio na masovno „brbljanje“, koje je ličilo na ono o nogometu. Vođene su i rasprave o teorijama zavjere i sličnim glupostima, iz „magle pandemije“ stizalo je mnogo lažnih informacija, na koje su mediji trošili dragocjeno vrijeme. Sve u svemu, informacija je bilo i previše, ali premalo provjerenih i tačnih, pa je i njihov ukupan utjecaj na javnost više doprinio konfuziji nego razumijevanju situacije, kroz koju nas je vlast loše vodila, a zdravstveni sistem obeshrabrivao. Živjeli smo u košmarnom scenariju.
N1 je nedvojbeno najbolja televizija u regionu. Veliko profesionalno osvježenje na TV ekranima predstavlja voditelj njene emisije Global, Esmir Milavić. Vrhunski profesionalac, sa odličnim znanjem engleskog, sa školovanom dikcijom, Milavić svoj posao radi kako se to radi u velikom svijetu, gdje ozbiljni novinari intervjuišu ozbiljne i kompetentne ljude, uz kratka i precizna pitanja i isto takve, svakom razumljive, odgovore. Sam vrh televizijskog novinarstva u tretmanu pandemije viđen je u prilogu Jelene Zorić, novinarke beogradske redakcije N1. Ona je otišla u COVID bolnicu u Zemunu u kojoj se, u pratnji glavnog ljekara, zadržala puna dva sata, prošla nezamislivo rigorozan protokol i obišla sva odjeljenja, od prijemnog do odjeljenja intenzivne njege, gdje su se najteži pacijenti borili za život. Jezgrovita u opservaciji, izražajno jasna i precizna, Zorićeva nam je predočila čitavu i bolnu istinu o opakoj bolesti, ali i o hrabrosti i empatiji ljekara i ostalog medicinskog osoblja koji se protiv nje bore. Ova potresna reportaža ostavlja snažan utisak na gledaoce, stotinu puta upečatljiviji od zvaničnih „izvještaja o situaciji“. U našim glavnim centrima ima povelik broj televizijskih reportera, ali niko od njih ni u pokušaju nije na temu pandemije uradio nešto po čemu bi bio upamćen kao što će ostati upamćena Jelena Zorić. N1 ima u Sarajevu ekipu odličnih novinara, ali su njeni izvještaji sa domaćeg terena bili ispod nivoa kuće. Reporteri koji su se javljali iz Sarajeva, Banjaluke i Mostara nisu se micali sa trotoara, odakle su interpretirali konferencije za medije. Činili su to bez emocija i akcenta, kao da je riječ o nekom banalnom događaju, a ne o smrtonosnom ataku prirode na ljudski rod. A mogli su stotinu puta da vide kako to, recimo, radi Kristijan Amanpur, koja u svakoj prilici svom poslu prilazi kao da ulazi u ring.
Trotoar je bio sigurno mjesto, ali sa trotoara se nije moglo vidjeti ništa od drame koja se polovinom marta odvijala u Konjicu. Kad je nešto ranije obilježavana godišnjica tvornice „Igman“, na velikoj fešti našlo se nekoliko TV ekipa. Napose što je ta proslava sama po sebi bila glupa, plod provincijske pameti, jer je neumjesno nazdravljati fabrici koja proizvodi oružje i municiju za ubijanje ljudi. A kad je dernek prošao, među učesnicima proslave počela se širiti virusna zaraza. Njih 25 je završilo u bolnici, a troje ih je umrlo. Tamošnja bolnica i Dom zdravlja bili su bez ičega što je u takvim situacijama potrebno, jedinom epidemiologu u gradu određena je samoizolacija, među stanovnicima je zavladala panika, vlast je apelovala za hitnu pomoć. Konjic je tih dana bio najneuralgičnije žarište smrtonosne infekcije u zemlji. Ali takav Konjic televiziji nije bio interesantan.
Šta je sa našim Romima, sarajevskim, kakanjskim i drugim? Dervo Sejdić se žali da ih niko nije posjetio, niko ništa donio. Čak ni sapun, valjda zato što Romi nemaju tople vode. Nemaju koronavirus, jer ih niko nije ni testirao. A i Romi umiru. Ali, o njihovoj sudbini u vrijeme pandemije nismo ništa znali. Njihova sudbina se ne vidi sa trotoara.
Zahvaljujući stranim televizijama, gledali smo kako u Italiji i Španiji radnici u zaštitnim uniformama, kao na traci, ubacuju kovčege sa mrtvima u krematorijske peći, jer na grobljima više nije bilo mjesta. U Brazilu, zemlji koja je bila najveće žarište infekcije u Južnoj Americi, mrtvi su zakopavani gdje god se moglo. Nije bilo ni rodbine, ni prijatelja, ni svećenika. Tek plitko zakopan kovčeg sa pobodenom drvenom krstačom iznad njega. Svijet je prihvatio brze i tužne sahrane kao neminovnost. Ljudi su odlazili kao da nikad nisu postojali. Sahrane žrtava koronavirusa su i u Bosni i Hercegovini bile brze i tužne, ali ovdašnja televizija, jedna, druga ili ne znam već koja, nije pokazala nijednu takvu sahranu.
Televiziji su uvijek nedostajale tzv. ljudske priče, a u danima i nedjeljama kad je pandemija harala nije ih nikako bilo. Umjesto toga, televizija je smatrala da čini dobru stvar ako, pomoću Skype-a ugosti glumce, popularne pjevače, manekenke i druge estradne ličnosti, i propituje ih o koronavirusu, valjda kako bi gledaocima bilo lakše kad čuju da i poznati i bogati teško podnose izolaciju i policijski sat.
Statistika smrti bila je neizbježna, vijesti o broju novozaraženih i izliječenih takođe, svakodnevna konstatacija da nam treba više respiratora i više testova bila je iznuđena stanjem stvari, baš kao i propitivanje o tome kada će biti pronađena spasonosna vakcina, ali je ritam životne svakodnevnice, iako jako ograničen propisanim mjerama predostrožnosti, zasluživao i druga zapažanja.
Stanujem u Ferhadiji, u velikoj zgradi sagrađenoj u austrougarskom stilu, tačno preko puta parka „Alije Izetbegovića“. Kroz prozore dviju soba pruža se privlačan pogled na ulicu, na park, Sabornu crkvu i blok okolnih zgrada, i na Trebević u daljini. Najpoznatiji stanovnik moje ulice je klošar Ramiz. U stvari, Ramiz je klošar samo po tome što živi na ulici. Jedno vrijeme je spavao u garaži jednog sarajevskog sudije, kod Drvenija mosta, a onda je pronašao neko drugo sklonište. Ramiz je krepak starac, uredno obučen, inteligentan i komunikativan. U Ferhadiju stiže čim sunce izađe, zajedno sa opremom i svojim vjernim psom, a „kući“ se vraća o akšamu. Ramiz o koronavirusu ne razmišlja, on živi idući za suncem. Zar to nije sjajna TV priča?
Vrijeme je policijskog sata. Probudio sam se oko dva sata iza ponoći, ustao i pogledao kroz prozor. Ulica, park, sav prostor do kojeg je pogled dopirao, bio je sablasno pust. Odjednom sam na ivičnjaku parka ugledao jednog psa. Okretao je glavu čas na jednu, čas na drugu stranu, očajnički pokušavajući da uhvati bilo kakav šum pulsirajućeg života. Ali, tišina je bila potpuna. Za trenutak me obuzelo apokaliptično osjećanje. Zašto televizije nisu imale sluha za priču o tome kako „živi“ Sarajevo u vrijeme policijskog sata? Zar pekari koji su radili, i rade, cijelu noć kako bismo rano ujutro imali svjež hljeb, nisu zaslužili pažnju televizijskih reportera? Ili čistači ulica? Radili su, i rade, i danju i noću, i najmanje su zaštićeni. Zar nije bila zanimljiva priča o tome kako izgleda radni dan žene zaposlene u nekoj trafici, koja na posao polazi prije zore?
Nisam lovac na greške i propuste medija, ove primjedbe iznosim iz najboljih namjera, u ime onih gledalaca koji ne podnose šlamperaj i površnost. Uostalom, u samom naslovu ovog teksta lako je prepoznati dozu ljekovite ironije: Naša sedma sila blagovremeno je krenula na zadatak, ali nije bila na vatrenoj liniji. Ni tamo gdje se vodila dramatična borba za svaki ljudski život, ni tamo gdje je život tekao uprkos svemu.
