IMA LI SARAJEVO SVOJE ANĐELE?
Tekst i foto: Marko Raguž
S obzirom da je na današnji dan (29. 10.) rođen pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević nastavak teksta ćemo posvetiti njegovom stvaralaštvu. Jesu li pjesnici Anđeli? Odmah bi se u samome naslovu ovog eseja mogle tražiti sporne stvari, jer je može biti nepotrebno i pogrešno pridodavati bilo kakve nadopune riječi u kojoj su već sadržana sva bitna njena značenja – sva ili jedno, ali ono koje se odnosi na duhovnost uzdignutu na razinu krajnje univerzalnosti, onu koja ima jedino opšteljudski značaj, a koja je, dakle, sadržana u riječi Pjesnik (ovdje je riječ o pravim, velikim pjesnicima).
Anđeli na groblju Sv. Josip u Sarajevu
LIJEPO JE BITI ANĐEO
Anđeli ( priča se ) često ne znaju da li hode
Među živima ili mrtvacima. Bujica vječna
U oba područja sve uzraste zahvata sobom
Neprestano, i sve zaglušuje u oba.
Najzad im nismo više potrebni, rano uminulim,
oni se svega zemaljskog lako odvikavaju
ko djeca što se blago od majčinih odbiju gudi.
Ali mi, mi kojima su potrebne tajne
Tako velike, mi, kojima često iz tuge
napredak blažen procvijeta – ; da li bi smo bez njih
mogli postojati mi? Zar je uzalud ono
predanje po kom, dok su oplakivali Linosa,
prva se muzika usudi da ukočenost prožme;
pa tek u zaplašenom prostoru, iz kog jedan
bezmalo božanski mladić izneneda zauvjek
iziđe, poče praznina da bruji treptajem onim
koji nas sada zahvata, nosi i tješi i pomaže.
Rilke
Kranjčević-anđeo slomljenih krila foto: M. Raguž
Wim Wenders je tražio i na kraju pronašao Rilkeove Anđele. Prikazao ih je u svome kultnom filmu „Nebo iznad Berlina“. Ima li Sarajevo svoje Anđele? Ko je naš Anđeo čuvar? Dubrovnik ima svog zaštitnika to je Sv. Vlaho. Patron i zaštitnik Splita je Sv. Duje. Pjesnik Admiral (Mahić) je imao velike činove ali smo diskretnu incijativu da se on proglasi patronom Sarajeva u startu odbacili. Trenutno najbolje šanse da to postane ima Sejo Sekson jer njegova slava raste iz dana u dan.
Svake godine u ovo vrijeme povodom dana Mrtvih posjetim groblje Sv. Josip u Sarajevu. Tu pored mog slavnog djeda sahranjeni su: pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević, političar Branko Mikulić, slikar Roman Petrović i dr. Tu je odnedavno sagrađen i spomenik Sv. Franji. Moj djed, pokoj mu duši, bio je i ostao za mene slavan, jer je bio veliki protivnik teškog rada isto kao i Zuko Đumhur. Mogao je popiti više piva nego Tin Ujević. Jednom prilikom je rekao: kad se čovjek rodi svi se raduju, a samo on plače, a kada umire svi plaču, a samo on se raduje. Za mojim djedom niko nije suze pustio naprosto, zato što Sarajevo suzama ne vjeruje.
S obzirom da je na današnji dan (29. 10.) rođen pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević nastavak teksta ćemo posvetiti njegovom stvaralaštvu. Jesu li pjesnici Anđeli? Odmah bi se u samome naslovu ovog eseja mogle tražiti sporne stvari, jer je može biti nepotrebno i pogrešno pridodavati bilo kakve nadopune riječi u kojoj su već sadržana sva bitna njena značenja – sva ili jedno, ali ono koje se odnosi na duhovnost uzdignutu na razinu krajnje univerzalnosti, onu koja ima jedino opšteljudski značaj, a koja je, dakle, sadržana u riječi Pjesnik (ovdje je riječ o pravim, velikim pjesnicima). O tome bi se dalo razmišljati, i ta riječ ima svoju težinu: tako se ne nazivaju jedino oni koji su stvarali ili stvaraju (isključivo vrijedne i velike) pjesme, nego i neki koji se uopšte i ne bave pjesništvom (pa je tako neumjesno kazati da je tvorac Mrtvih duša romanopisac, već se obično kaže da je Gogolj pjesnik, prije svega da bi se time potcrtala njegova posebnost).
Spomenik Sv. Franji foto: M. Raguž
U svakom slučaju, ne postoje ovdje težnje da se dokazuje kako Silvije Strahimir Kranjčević pripada samo ovim narodima ili onim zajednicama, niti kako ne pripada nikome osim, kao i svaki Pjesnik, čovječanstvu, već na ispravan način i jedno i drugo. Težnja je istaći, ne Kranjčevićev svjetski značaj, jer njega nema, njego kosmopolitsku dimenziju njegove poezije, a istovremeno, i ljubav pjesnikovu prema našim slavenskim ljudima od kojih je i sam potekao, te što je još važnije, pjesnikove misli o nama – misli, čija je vrijednost i težina neosporiva, a što se još i više pojačava ako im se pridoda i aktuelnost, koja se potvđuje skorom stotom godinom od pjesnikove smrti. Značajni su ljudi pisali o pjesniku Silviju Strahimiru Kranjčeviću – od Matoša i Ujevića do Krleže i Vešovića – ali to samo po sebi ne bi bio dokaz Kranjčevićeve vrijednosti, već mnogo više to što su Kranjčević i njegova poezija bili povod radovima različitog tipa, koji su se pojavljivali u kontinuitetu, bez obzira na režime i društvena uređenja. Pored značaja njihovog stvaralaštva, veliki se umjetnici potvđuju time da se ljudi, takoreći – iz generacije u generaciju – uvijek vraćaju njima (osjećaju potrebu da to čine), dopunjuju saznanja, šire spektar razumijevanja i interpretacija i na sve to stavljaju neki svoj pečat, a istovremeno i pečat uvijek posebnog vremena i okolnosti u kojima žive. Odolijevanje tim posebnostima novih vremena i okolnosti odlikuje veliku umjetnost, koja, ako je takva, ne samo što može da opstane, nego ona može da se prilagodi novom vremenu toliko da postaje poput ogledala u kojem je odražena njegova suština. Takav je pjesnik i Silvije Strahimir Kranjčević, ali ne u ukupnosti njegovog stvaralaštva, već u tek desetak pjesama, u kojima je koncentrisan sav njegov talenat i njegove sposobnosti. To nipošto ne znači da ostatak njegove poezije nema vrijednosti, već tek da se u spomenutih desetak pjesama ogleda onaj Kranjčević koji je prepoznatljiv kao jedan od najboljih pjesnika ovog dijela Evrope. Prema temama svojih pjesama, Kranjčević se bavi i našim i svjetskim, ali nikada se u slučaju Kranjčevića ne smije zanemariti i treći i najviši nivo – kosmički. Istovremeno se među njima ne može uvijek praviti jasna razlika, jer kada se Kranjčević u svojim pjesmama bavi svjetskim, opšteljudskim, on takve teme često uzdiže na nivo kosmičkog, a kada pjeva o temama koje se u najneposrednijem smislu tiču naših ljudi i društva u vremenu kada je pjesnik živio, on i njih često univerzalizira tako da one neposredno govore i o nama koji živimo sada i ovdje, stotinu godina iza Kranjčevića. Ovo zadnje dijelom dolazi otuda što se priroda pjesnikova odupire svim lokalnim i uskogrudnim svrstavanjima, odupire se svim vrstama religijskih i političko-društvenih ideologija, umjesto čega postoji jedino Pjesnik u njemu, i upravo to omogućuje posmatranje svoga okruženja iz jednog posebnog rakursa, čime se prevazilaze barijere vremena, ali i vjerske i nacionalne (iz toga je razloga rečeno da je to naš pjesnik, a šta se time podrazumijeva, jasno je).
Često se Kranjčeviću-historijskoj ličnosti, kao njegovi nedostaci, pripisuju rastrzanosti i ideološka protuslovlja koja su postojala unutar njega: od toga da su mu u njegovom rodnom Senju predodredili put katoličko-kršćanske naobrazbe (u Rimu), a odakle i od čega, budući veliki pjesnik, bježi, do toga da se pjesnik iz ugla ovdašnje Crkve preobratio u bezbožnika i anarhistu; od toga da su mu u nekim pjesmama zamijetne ideje bliske socijalno-revolucionarnim, tada čistim (jer su bile još uvijek tek ideje) i popularnim među omladinom, do toga da je Kranjčević neko vrijeme bio poslušni činovnik okupatorske vlasti u Bosni. Nije sad potrebno tražiti razloge ili opravdanja u pjesnikovoj biografiji, ali i iz nje, a pogotovo iz pjesama, se može pročitati suština pjesnikovog odnosa prema religiji i tada popularnim socijalno-revolucionarnim strujanjima u društvu. Naime, neke od takvih (društveno-angažiranih) Kranjčevićevih pjesama su u idejnom smislu zaista slične ideološkoj osnovi spomenutog pokreta, ali se nipošto one ne smiju na bilo koji način podvoditi pod to (kao što je to nekad činjeno u tekstovima komunističkom režimu podobnih kritičara). Iz Kranjčevića progovara jedan čisti i zdravi patriotizam, poštovanje prema narodu i bol zbog njegovih patnji i stradanja. Kranjčević sebe smatra listom hrvatske lipe, ali i slavenskog debla granom (Pred knjigom povijesti roda moga), pa prema tome, svojima on smatra sve ovdašnje narode (ili, eto, najprije Hrvatske i Bosne), te ga i ti narodi trebaju smatrati svojim pjesnikom. Obje te zemlje, za koje je Kranjčević bio vezan (možda u prometejskom smislu) i na različite im načine privržen, imale su tada dijelom slične probleme, a to je utjecaj tuđinske vlasti, porobljenost i ekonomska eksploatacija naroda i zemlje. U jednoj od svojih prvih znamenitijih pjesama – In tyrannos, Kranjčević, tačnije, pjesnik kao subjekt unutar pjesme – obraća se i suprotstavlja onima koji su odgovorni za to, moćnima, tiranima, tlačiteljima puka, najavljujući im skori kraj, a narodu da je vrijeme odluke i pobune:
…Pjeva ptica zore, ptica mraka bježi,
Spavali smo dosta i javi je doba.
Krvav eno oblak diže se nad nama,
Ja ga vidim, ja ga prorokujem vama!
Buđenjenaroda kao neophodnost, i izlaz iz tadašnjeg društvenog stanja, nije kod Kranjčevića postojalo u nekom revolucionarnom, oružanom smislu, nego je Kranjčević izlaz vidio u osvještavanju naroda, njegovom prosvijećivanju i duhovnom uzdizanju. Možda je od svih Kranjčevićevih pjesama toga tipa najpoznatija pjesma Radniku – radniku kao, moglo bi se i tako shvatati, otjelovljenju jednog čitavog društvenog sloja – onog najnižeg, potlačenog i patničkog, ali istovremeno i onog u čijem se okrilju čuva i njeguje – poštena radinost i ljudskost:
Amo ruku, junače, pruži žuljnu,
Amo ruku, nabore da ti mučne
Pjesnikova drhtava usna, druže,
Štujući ljubne!
Kranjčević je svoj patriotizam i ljubav prema svome narodu iskazivao i kroz svoj pijetet prema tradiciji, onome što se baštini od predaka, o čemu je na poseban način pisao u pjesmi Pred knjigom povijesti roda moga, a na drugačiji način, obrađujući i motive iz prošlosti svoga rodnog Senja i toga kraja (Uskočke elegije). Pjesnikova težnja za izlazom iz ropstva, osvještavanjem naroda, istaknuta je i u pjesmi Mojsije:
…Izvedi narod moj, o Gospode,
Izvedi ga iz ropstva zlopatna
I skini mu sa vjeđa pospanih
Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu,
Što zastire sad oči njegove!
Pored literarnosti Kranjčevićeve poezije, nikada nije blijedila i gubila na snazi njena društveno-angažirana strana, a to je razlog – njen utjecaj – radi kojega se često Kranjčevićeva poezija nastojala pomiriti ili podvesti pod vladajuću ideologiju. Svaki takav pokušaj od čije god strane jeste zloupotreba. Kod Kranjčevića postoje jedino čiste emocije (one koje se mogu pisati velikim slovom), i one mogu imati smisla i postojati jedino u poeziji, umjetnosti, one se ne mogu se spajati ni sa čim izvana, a ostati kakve jesu. Tim Emocijama je izražavan pjesnikov Bol, a taj Bol kao da je otjelovljenje nesreće i patnji puka.
Kranjčevićevo moralno biće je toliko snažno da se ne preže prikazivati onakvima kakvi jesu čak i one stvari (kao što je Crkva), o kojima je tada bilo opasno i nepromišljeno na taj način razmišljati, samo kako bi ponovo istakao stradanja naroda i nepravde koje su ljudima učinjene. Kod Kranjčevića, u različitim pjesmama, Tiranin može zadobiti različite oblike, i uvijek je suprotstavljen ili Isusu Kristu (kao simbolu), ili Narodu ili samome Pjesniku. Prethodno se također tiče i Kranjčevićevog odnosa prema Crkvi, koji je ponajbolje istaknut u pjesmama Eli! Eli! Lama azavtani?!, Dva barjaka i Hristova slika:
Na Golgoti je umro i svijet za to znade,
Al od te žrtve davne još ploda ne imade.
A krv je tekla mnoga i srce tu je stalo
Što nikad nije više onako zakucalo…
I vjekovi su prošli daleki, strašni, crni
Osušila se krvca i suha još se skrvni.
Prošetala se povijest u sramotničkoj halji,
I što smo nebu bliži, sve od neba smo – dalji!
Ovo su stihovi Kranjčevićeve pjesme Eli! Eli! Lama azavtani?! (u prijevodu – Bože moj, bože moj, zašto si me ostavio?) U vrijeme kada je nastala ova pjesma (1896) već je na ovim prostorima bila prevođena i poznata velika ruska literatura (a Kranjčević ju je cijenio, o čemu je pisao, a čak se u pjesmi Vizija pojavljuje Raskoljnjikov – lik iz romana Fjodora Dostojevskog), u kojoj je na različite načine postojala, i bila razvijena do ogromnih razmjera (tiče se to Tolstoja) jedna humanistična ideja povratka izvornim kršćanskim postulatima. Tolstojev je stav da je neophodno distingvirati crkvenu i kršćansku vjeru, a upravo je dubina tog raskola zgodno i jezgrovito opisana i u spomenutim Kranjčevićevim pjesmama. Ipak, Kranjčević je u suštini bliži Dostojevskom, dok je sličnost sa Tolstojem, recimo tako, više biografska: oba su umrla u par godina – Kranjčević (1908), a Tolstoj (1910) – i iako su obojica bili u manjem ili većem sukobu sa Crkvom, nad oba samrtnika je od strane svećenika pokušana manipulacija kroz predsmrtni obred razrješenja grijeha. Iz Kranjčevićeve pjesme Eli! Eli! Lama azavtani?! ne provejavaju nikakve ideološke težnje kojima se obično otvara i prostor za optimizam, nego, naprotiv, bespomoćnost, mračni pesimizam i očaj: “U ime čovječanstva i bratstva i slobode / Počeše krvno kolo da bezbožnički vode…”; ili “Da, ukidoste ropstvo, i cirkus i hijenu, / Pa odvedoste ljudstvo u kršćansku arenu!”. A sve što se događa u pjesmi (tj. stoljećima) posmatra raspeti Krist, koji ne čini ništa osim što plače, kao što je Isus kod Dostojevskog nijem pred Velikim Inkvizitorom, a reaguje jedino gestom koja je suština njegove vjere, a kojom je rečeno Sve. Sve to je uočljivo i u pjesmi Hristova slika: ta pjesma se sastoji od pet strofa, a u prve tri je istaknuta u Kristu njegova suština, čistota početne ideje, kako kaže pjesnik – oprost sami, ljubav sama – da bi se tome protustavilo ono što je kasnije učinjeno samome Kristu, sada kao simbolu:
Al jednoga onda dana podigoše tamo ljudi
Katedralu silnu, divnu, a otada sunce nije
Prodirati više moglo da Hristovu glavu ljubi,
Od zidova načičkanih i tornjeva ledenijeh.
I sad Hristos mrtvo visi – na usnama nema smiješka;
Divna slika na Golgoti naslikana jednog dana
Visi mrtva, bez topline, kao kakva krpa teška,
Sva od sjene crkve silne – pomračena, zamazana.
Ova je pjesma napisana godine 1908, što je godina Kranjčevićeve smrti – dakle, jedna je od posljednjih. U pjesmi Dva barjaka, Kranjčević, također, izopačiteljima kršćanstva – krstašima, koji u ime Isusa Krista čine zlo, suprotstavlja samoga Krista. Čak Kranjčević ugao posmatranja, vizuru, na jednom mjestu u toj pjesmi na neki način poistovijećuje sa raspetim Isusom – to jest, iako je, u formalnom smislu, zadržano treće lice, križari su posmatrani očima Krista, i time su do kraja ogoljeni, time su lišeni zaštite onoga u čije se ime bore, opravdavanja time, te su sada svedeni na krvoloke.
Naš pjesnik (u ovim pjesmama) ništa ne želi, on nema nikakvih očekivanja niti nadanja u promjenu i bolju budućnost, i zato je u prednosti nad ideolozima kakav je npr. Tolstoj – to je pokazalo vrijeme – jer jedino što je svjetski značajno ostalo od Tolstoja jeste ono što je umjetničko, literarno, dok je u ovoj Kranjčevićevoj pjesmi u ogromnom intenzitetu prisutno i idejno, ali je ono utjelovljeno u čistoj emociji, u plaču – možebiti, vječito – raspetog Krista. I u tome je Kranjčević protuslovan pjesnik, ali prije svega zato što su njegove pjesme refleksije njegovih promjenljivih raspoloženja, sumnji i kolebanja, pa otuda dolazi to da iz nekih pjesmama izbija pjesnikova Moć i Snaga u borbi za Pravdu, a u drugima Nemoć. Ponekad se stiče osjećaj da je taj metafizički Pjesnik – sputani anđeo, toliko ophrvan bezidejnošću i očajem – toliko da su takva raspoloženja u prvom planu i svrha samim sebi, ali je, u stvari, humanističnost i borba za Čovjeka ono što je svrha njegovoj poeziji, i što je uvijek u njoj na prvom mjestu. To je bit Kranjčevićevog odnosa prema religiji. Bio je on previše velik duh da bi se mogao priklanjati bilo kakvim religijskim organizacijama i okoštalim i izlizanim crkvenim dogmama, ali ne bi bio tako velik da nije respektovao suštu čovječnost i humanističnost utjelovljenu u Isusu Kristu, a koje se ne moraju povezivati uz to ime da bi bile to. To je bila Kranjčevićeva vjera. Naravno, Kranjčević je u svojoj poeziji i na drugačije načine korespondirao sa kršćanstvom i kršćanskom mitologijom – čak su takvi motivi i najbrojniji u Kranjčevićevim pjesmama.
Jedna od čestih tema Kranjčevićeve poezije, koja pripada onima koje se ubrajaju u opšteljudske, jeste potraga za Smislom. Ovako Kranjčević počinje svoju pjesmu Misao svijeta:
Ima vječna zvijezda zlatna –
za oblacim negdje trepti,
Ne vidje je smrtno oko,
samo srce za njom hlepti.
Srce samo zvijezdu sluti –
ideja je vječna, sama,
Adamovo teži pleme k njojzi
krvlju i suzama.
Pjesnikovo traganje za Smislom, traganje za zvijezdom s ovu stranu našeg groba – kako stoji u spomenutoj pjesmi – jeste linija kroz koju se unutar duha otvaraju novi, vanzemaljski ili kosmički horizonti. Granica između unutrašnjeg – fantastičnog i kosmičkog svijeta (a put do kosmosa je kroz unutrašnje), i vanjskog – realnog i zemaljskog svijeta, jasno je prikazana u jednoj od najljepših Kranjčevićevih pjesama – Iza spuštenih trepavica. Nije ljepota i vrijednost te pjesme jedino u tome kako je prikazano unutrašnje a kako vanjsko, već, s jedne strane, u njihovom međusobnom odnosu – kontrastiranju unutrašnjeg vanjskim, a s druge strane, u isticanju, pa čak kroz očne kapke opredmećivanju, te nevidljive opne koja ih dijeli, te u pretakanju svijesti iz fizičkog u bogatiji i bujniji metafizički svijet. Čak i kad opisuje, uvjetno kazano, vanjsko, život prirode, pjesnik i tada u to projicira svoje unutrašnje, posmatra kroz svoju vlastitu, specifičnu vizuru – tako da ono poprima osobit ton i nijansu jer prolazi kroz pjesnikov duh: boje, zvuci i mirisi u prirodi, skupa grade sliku kosmičke harmonije. Poput svjetlosnih igara u Danteovom Raju, u pjesmama Majales i Iza spuštenih trepavica, prelamanje sunčeve svjetlosti, šum lišća, talasanje zraka krilima muha i leptirova, cvjetni pelud, bube u travi, huk vode – njihovo kruženje i stapanje, uzbibani i razigrani, u prirodi smješteni mikrokosmos, skupa gradi upravo sliku prave i istinske kosmičke harmonije, koja pjesnika prožima:
Da, i ta buba i pelud onaj
I bezbroj drugih nevida jošte.
Što u toj zračnoj prašini titra,
O, sve ti, sve ti govori bratski,
I poludrijeman bez svijesti plivam
Opojnim virom svemirske pjesme.
Drugi dio obje pjesme je napisan tipično kranjčevićevski. Razlika između prvog dijela obje pjesme – u kojem je prikazana utopija, rajska harmonija i blaženstvo, i drugog dijela – u kojem je sadržano sve što je suprotno tome, podsjeća na razliku između Adamove rajske bašče i onoga što je nastalo i nastaje nakon prvog grijeha.
U nekoliko pjesama Kranjčevićevih je na prvom mjestu istaknuto pjesnikovo nastojanje da traga za Smislom sopstvenog postojanja kroz duboko poniranje u unutrašnje, i kontempliranje svoga duhovnog bića, a pozicija pjesnikova u odnosu na taj cilj, uvijek je uvjetovana sudbinom drugih ljudi, jer za našeg pjesnika je patnja drugih ljudi, njegova sopstvena patnja. Na takvim mjestima u Kranjčevićevoj poeziji su u apstraktnim formama istaknuta stanja njegovog duha – metafizički oblici koji se čak i ne mogu uvijek označiti uvriježenim nazivima za vrste emocija. To su, kao što se kaže za Franza Kafku, užasi duše (Erlih), unutrašnje refleksije mračne i tegobne svakodnevnice, društvenog stanja kakvo je u tome vremenu bilo u podjarmljenoj Bosni. U Kranjčevićevoj poeziji – tačnije, pojedinim pjesmama – prisutan je tipični romantičarski odnos jave i snova. Nije to kod Kranjčevića povezano jedino sa društvenim stanjem, uglavnom da, ali zbilja, stvarnost – kakva jeste, svakako u pjesniku izaziva tjeskobu i gušenje, i težnju da unutar sebe zamijeni realnost, invertira je sa svojim unutrašnjim svijetom snova. I na takvim se mjestima Kranjčevićeva poezija širi na njenu kosmičku dimenziju. Pjesnikovo duhovno biće teži da se oslobodi zemaljskog i transcendira u neke više sfere, božanske ili kosmičke. Postoje dobri primjeri za to u pjesmu Mramorna Venus: “…
… Ta bijah pjesnik – upola luda;
Sitna mi bila rođena gruda
I usko leglo sred majčina gnijezda,
Pa htjedoh sjesti na stotinu zvijezda!
… Zbogom, vi zemske prašnjave ceste,
Evo se sunca mašam;
Za mene jeste više i nijeste,
Svemirski građanin ja sam!
Čežnja za prelaskom granice, prelaskom u eter, kod Kranjčevića katkad ide uz primisli o umiranju, o smrti. Ovako glasi treća strofa pjesme Iz transe: “Još čvršće sklapam oči, još tvrđe hoću mrijeti, / Posve, posve, zauvijeke, / Ko divlju gdje će iskru huragan me odnijeti / U eterske bezdni meke.” Ili u pjesmi Lucida intervala: “Ah, mrem – / A glava ko komad leda / U bezdan mi nekud tone – …”
I na kraju, još koju riječ o Kranjčevićevoj pjesmi – Zadnji Adam koja plijeni i osvaja, stresa sa nas provincijsku prašinu i nosi nas ka visinama. Kako tumačiti tu pjesmu? Sigurno da se može tumačiti na više različitih načina, a tako i treba, jer, kako kaže Umberto Eco, književnost se i piše da bi se različito tumačila. Jasno, u zadnjem Adamu je sadržana reminiscencija na biblijskog Adama, prvog čovjeka, iz čega proizilazi, u odnosu na kontekst pjesme, da svaki čovjek jest Adam. Ono kroz šta prolazi posljednji, kroz to prolazi i svaki. Međutim, nipošto to ne znači da bi osnova ostala ista ukoliko Kranjčević ne bi naglasio da je riječ o zadnjem čovjeku, onome sa kojim umire i čovječanstvo.
Al gle! S daleka sjevera onamo
Na polutnik se silna santa skliže.
Niz led i snijeg prašti amo tamo
I juri sve to bliže.
A na njoj čudnim odrazom se sije
Sred pustog leda ukočeni krst,
Sa Svetog Petra možda il Sofije
Oborio ga sverazorni prst.
Oborio ga pred hiljade davne
Sa gordog visa, s ponosnih kubeta,
I odvlači ga preko puste stravne – Na odar zadnjeg Adama i svijeta
Svaki čovjek na svoj način razmišlja o smislu, o tajni i ključu postojanja, prije svega, vlastitog, a može biti da svaki umirući, izdišući upisuje u neki led i svoj upitnik. Ali opet u tome nema težine niti približnog značaja kao kad se to događa zadnjem čovjeku. Možda je strah od neizvjesnosti i nepoznavanja tog smisla sadržana u svemu što čovjek radi – i radi toga voli da ima djecu, kako bi njima dao ono što je u toku svog života uradio i stekao, i kako bi opet, to isto postalo jedna stepenica prema Smislu, onom za kojim teži i čovječanstvo u ukupnosti. Zadnji Adam, čovjek i čovječanstvo na izdisaju, jeste onaj u kojem se gasi kosmos a pred kojim se otvara haos. Sve što je bilo prije njega, sada se pokazuje kao uzaludno. Zadnji nije bliži Smislu nego što je bio Prvi, a sve što preostaje iza njega i čovječanstva je jedan upitnik upisan u ledu. To nam govori da poezija ima svoju svrhu, jer hijerarhija vrijednosti postoji, samo što se ona pruža po drugim vremenskim meridijanima i paralelama. Ona kao da sluti jedan drugačiji poredak i jedan drugi svijet. Pa je tako i Silvije Strahimir Kranjčević bio pjesnik koji je duboko zagledan u dubine vasione i koji je u tim hladnim prostranstvima iznad grada tražio svoj pravi zavičaj. A Kranjčević je bio pjesnik koji je u toj Rijeci Jezika napravio veliku branu, i koji je zaustavio mnogo vode, čak toliko da ta njegova brana u jeziku odolijeva i ovom novom vremenu – više od stotinu godina nakon njegove smrti. On je zadužio društvo u kojem zivi, dok je ono tek njegovom smrću počelo da iskorištava njegov potencijal, i sve što od tog društva dobija je jedna svijeća koja mu se upali povodom neke godišnjice – dok se puno ljudi i dan danas napajaju iz tog duhovnog vrela koje je on stvorio kroz svoju umjetnost. I mnogi mladi parovi su dolazili na pjesnikov grob, sve u svrhu te Ljubavi koja je kolala žilama mladih ljudi, a i poezija ima svoje korijene duboko pružene upravo u toj Ljubavi – čije porijeklo kao da nije s ovoga Svijeta. U tome se i nalazi poenta velike literature. Ona svoju egzistenciju pronalazi u dalekoj budućnosti i u generacijskim smjenama, ona živi kroz generacije, i spušta se niz taj generacijski lanac u duboku budućnost, dok je u svojoj sadašnjosti ta literatura od svojih savremenika često biva osporavana i marginalizirana. Možda će i ovaj zapis o ovom hodočasniku neba neko u dalekoj budućnosti pročitati – i možda će to biti novi povod da se posjeti grob sa Anđelom slomljenih krila uklesanim na nadgrobnom kamenu. Došao sam do kraja puta, kao što napisa Filip David u svojoj knjizi Hodočasnici neba: „U taj čas, kupola iznad naših glava se rastvori. Ukaza se beskrajno nebo i u njemu milijarde dalekih svetova. Iz dubine vječne tame približavala se nebeska kočija, sva u plamenu. Čitavo nebo se zapali i sve se obasja crvenim sjajem. Iz visina se spuštao plameni kružeći mač. Plameni vodopadi izlivali su se iz nebesa. Došao sam do kraja puta. Ali to nije bio i kraj putovanja.“
Tekst i foto: Marko Raguž
Groblje Sv. Josip – spomenik pjesniku Kranjčeviću
