U zbirci eseja Filozof igra nogomet, Žmegač nam nudi ležeran ton pripovijedanja o svakodnevnom životu, na temelju kojih su nastali kratki eseji lišeni profesorskog doricanja. Svaki od tih eseja nastao je kao posljedica novinskog članka, društvenog fenomena, grafita zapisanog na zid i dr.
Kulturolozi sve češće raspravljaju o utopijama – ne zbog toga što ih ima, nego stoga što ih danas nema. Ako je dijagnoza točna, pojavio se oštar zamor posebnog materijala koji se zove čovječanstvo. O dijagnozi zamislive su različite prosude; inače ne bi bilo rasprave. Sigurno je samo to da debate nisu pomodna stvar. Ne mogu ni biti, jer se starost utopija mjeri tisućljećima. Ernst Bloch smatrao je čak da je utopijska predodžbena snaga povijesno-antropološka konstanta. Nazvao je to “načelom nade“. Mislim da su utopije zapravo arhetipski motivi čežnje i straha. Slike neostvarenoga naime nisu samo projekcije nade nego i mentalni budni snovi o mogućnim katastrofama. Tradicija utopija stvara svoje strukturne slagalice.
Za prosječnog konzumenta medija utopija je opis društvenog stanja u kojemu zajednica, a donekle i svaki član te zajednice, vidi idealan model. Utopije su prijedlozi za organizaciju sreće, koja bi se mogla ostvariti negdje u bližoj ili daljoj budućnosti. Takve se predodžbe svrstavaju među progresivne: negdje im je mjesto u linearnom kretanju, a s njima u isti mah povezujemo “progresizam“ , opći društveni napredak . Međutim, ljudska mašta, nesklona rubriciranju, već je i u prošlosti, a pogotovo u dvadesetom stoljeću, pronašla mogućnost da iskaže suprotnost. Na osi budućnosti ne nazire se zadovoljstvo, nego prizor tjeskobe i straha, kao u Huxleyjevu romanu Vrli novi svijet i u Orwellovu 1984. Budućnost je mračna i opasna, sve samo ne progresivna u popularnom smislu. Te i neke druge takve knjige ne bude nadu nego strah. Uostalom, sve je više prognostičara koji ne gataju iz kave nego čitaju burzovne izvještaje pa su stoga skloni prepoznati spomenute romane, iako je kod drugog djela rok trajanja već istekao.
Ako se zamućuje pogled u budućnost, suvremenici traže ljudski raj ili neku srodnu ponudu iz repertoara fantastike u prošlost. Kretanje unaprijed zamjenjuje se kretanjem unazad. Danas bismo rekli da se takav regresivan pogled zove nostalgija, ili utopija u vremenskom obratu. Antički svijet snatrio je o “zlatnom razdoblju“, sretnijem, ali odavna prošlom. Predodžba o otoku mira i blagostanja stopila se već u staroj Grčkoj s legendom o iščeznuloj Atlantidi u Sredozemnom moru ili Atlantiku. Razbijanje glave o tom događaju traje od Platona do današnjih podzemnih istraživanja. (…) Rijetko tko danas želi priznati da očito postoje dvije oprečne vrste pradavna odnosa prema djelatnostima, a u objema ima i čežnje i dvojbe. To su rad i nerad.
Te su dvije kategorije ključ za razumijevanje većine utopija. Stoga je potrebno upozoriti da se u svim spomenutim tipovima utopija kao osebujno mjerilo pojavljuje pitanje radne obveze, dužnosti ili nagrade, dakako, ako rad nije sveden na nulu. Tko sustavno čita tekstove, pjesničke ili didaktičko-normativne od Platonovih do današnjih vremena, primijetit će da se poetske utopije uglavnom slijede epikurejsku maštu, kojoj je pribor za roštiljanje mnogo draži od čekića i šestara. Slike nekoga poželjnog državnog ustroja, prema načelu organiziranosti, koristi i racionalizacije pripadaju pak tipu utopije kojoj je jedino od najvažnijih pitanja raspodjela rada.
To je sigurno jedan od razloga što u Europi proizvodnja edukativnih rasprava o nekom poželjnom modelu nije prestajala, iako nijedno od tih djela nije među doista popularnim knjigama. Došlo je očito do nesporazuma između autora i čitatelja: dok su se pisci trsili da izmisle nešto po njihovu mišljenju korisno, ističući svoje misli uzdignutim kažiprstom, čitatelji su bili skloni da uzvrate spuštenim palcem.
(…) Opis društvene svagdašnjice naime neugodno podsjeća na dobro uređen zatvor: radi se prema racionalnim pravilima, odmor je uglavnom kolektivan, spavanje normirano. Ukratko, život odgovara predindividualističkom modelu. Iako se spominju kršćanski temelji, crkveni zakoni iz nastanka tih knjiga nisu ni malo obvezni: brakovi su “otvoreni“, dužnosti se tumače vrlo ležerno, a ponegdje i vlast (koja je također dio utopije) određuje tko će s kim.
Znakovito je za žanr utopije da u njemu, sve do nekih primjera suvremene znanstvene fantastike, prevladava neka vrsta državnog birokratizma, svakako mnogo više nego ono što bi se moglo nazvati poezijom žudnje. Takva je poezija bila prisutna, začudno, u zbilji. Maštanje europskih umjetnika (na početku dvadesetog stoljeća) o zanosnom životu u vječnom plavetnilu dalekih pacifičkih otoka bile su fantazije o stvarnosti, ne literatura. A pobuda nije bila stvaranje nekog razumnijeg društvenog poretka, nego bijeg iz civilizacije. Kao što su izleti u egzotiku razočaravali, tako su i slike uredno organizirane zajednice počele blijediti. U utopijskim romanima prošlog stoljeća još se uvijek zamjećuje politička poruka, predodžba o nekom državnom ustroju, ali s razlikom što je pouzdanje u sređenost i znanstvenu znatiželju zamijenio strah pred prijetnjama civilizacijskog modernizma.
Još jedna moguća utopija bila bi globalizacijska.O slikama sreće i pravednosti u njima ne bi bilo mjesta.Kao najveća tema, ipak, ostaje vizija interkontinentalnog mira, stanja u kojemu se države odriču nadmetanja. To bi bila univerzalna slika otoka na kojemu još nitko nije bio.
(…) Ne začuđuje što je sada lakše odgovoriti na pitanje o postupnom iščeznuću utopija, ali ako hoćemo maritimnu metaforu: potonuću. Pisci specijalizirani za fantastične ekspedicije, spoznali su da izmišljanje tehničkih noviteta nema mnogo smisla; za koju će godinu senzacija ionako izazvati samo zijevanje. Tko danas još čita Verneov roman o pohodu na Mjesec? Samo još freakovi, koji žanru ne mogu jamčiti život. To vrijedi za sve utopijske tekstove. Nekoć se činilo kao da utopija maršira ispred zbilje. U našem dobu nameće se na svakom koraku zaključak da zbilja korača ispred izmišljenih otoka.
Kao što tehnika trči ispred fantastičnih priča, tako i društvena zbivanja izmiču svakom književnom pretjecanju. Utopijske predodžbe prošlih vremena bile su gotovo isključivo posvećene državnom uređenju i materijalnom civilizacijskom napretku. Sve je do danas ad acta. Jedna još moguća utopija bila bi globalizacijska. O slikama sreće i pravednosti u njima ne bi bilo mjesta. Zbilja globalizacije ne može se idealizirati. Kao najveća tema, ipak, ostaje vizija interkontinentalnog mira, stanja u kojemu se države odriču nadmetanja. To bi bila univerzalna slika otoka na kojemu još nitko nije bio. Uvjeren sam da se nijedan pisac neće prihvatiti te vizije. Rizik da autor ispadne smiješan suviše je velik.
Viktor Žmegač, Filozof igra nogomet ; Profil, Zagreb, 2011., (193-197)
Prometej.ba
