Političkim elitama treba „žrtva za domovinu“ kako bi „našu stvar“ prikazali važnom, moćnom, bitnom, kao ultimativnim ciljem i razlogom, kojim naravno oni vladaju
Kada čovjek pred kamerama cijelog svijeta popije otrov i ubije se, to bi trebalo biti tragično. Ali nije. Ogromnom broju ljudi je čak bilo i urnebesno smiješno s obzirom kako je izgledalo. I nije pred kamerama cijelog svijeta jer skoro niko osim balkanskih medija nije prenosio izricanje presude. Odmah su krenule parodije, usporedbe sa Lady Ollenom iz Game of Thrones, pisanje citata iz pjesama „pijem da zaboravim“ ili „nazdravite drugovi sa mnom i sa tugom“.
Veliko je pitanje da li je u redu sprdati se sa smrću Slobodana Praljka. Ako jeste uredu, onda je to zato što se na taj način demistificira zločinac, jednako kako postoje i milijuni parodija na Hitlera u kojima ovaj pjeva pjesmicu iz Spužva Boba, pleše, komentira povratak Ive Sanadera ili Pokemon GO. Ukoliko se nije uredu sprdati, onda je to zbog žrtava Slobodana Praljka jer se od zločinca pravi nešto smiješno, što bi moglo vrijeđati žrtve. To da se zbog njega samog nije u redu sprdati uopće nije ni tema.
Možda niko nije primijetio, ali Haški sud je 10 sekundi prije početka performansa sa otrovom osudio Slobodana Praljka na 20 godina zatvora zbog teških ratnih zločina. Hrvatski mediji su taj detalj „nekako“ propustili. U večernjim dnevnicima, Praljak se prikazuje tako kao da je umro humanitarni radnik. Hvalospjevi kakav je bio kulturni radnik, prijatelj, otac… Ja, sve to možda i stoji, ali je bio i ratni zločinac. I za to nema opravdanja. Očekivati neku sućut prema čovjeku osuđenom za Udruženi zločinački poduhvat, razaranja, zatvaranja, progone i etnička čišćenja jeste plemenito, ali nije obaveza.
I nije to stvar arbitrarne procjene šta je bio Slobodan Praljak. Tko je ratni zločinac utvruđuje sud, a sud je utvrdio svoje. Zato sud i postoji, zato smo ga i osnovali da sudi. Postoji optužnica, postoji odbrana, postoje dokazi i postoji sudsko vijeće da procijeni što je točno, a što nije. Kako jedan pravnik reče, u sudskom postupku se „dlaka razdvaja na četvero“ da se analizira i utvrdi istina. Nije presuda utemeljena na „pogledima“, „mišljenjima“, „stavovima“ ili nečijim željama. Presuda je izrečena na temelju DOKAZA, koji su pomno analizirani i potvrđeni. U svim onim slučajevima kada su postojali dokazi da optuženi nisu krivi, sud je poništio kazne. Preostala je samo čista krivnja.
Drugo je što mi ovdje ne prihvaćamo sud. U društvu u kome se ne prihvaća sud i pravo pojedinci određuju šta je moralno i dopušteno, a šta nije. I to uvijek odrede po svom interesu. Pa sud upravo zato i služi da se svima presuđuje po dokazima, a ne po slobodnoj procjeni. Upravo je osuđena šestorka i kreirala režim u kome su oni zakon i pravda. Kada je ta njihova „pravda“ suočena sa međunarodnim zakonima, palo je 111 godina zatvora.
Kada političari, ili bilo tko drugi, negiraju sud, oni urušavaju sigurnost, ustavnost i pravni poredak zemlje i društva. Rastjeruju narod, talente i kapital. Naivna je iluzija da će političke elite negirati sud u slučaju nekog drugog, a prihvatiti ga u slučaju samih sebe. Upravo to i rade kontinuirano. Urušavaju autoritet suda i pravni poredak jer bi u uređenom sistemu ti isti robijali zbog kriminala i tko zna čega sve ne.
Da se ne lažemo, isti oni političari koji sad glorificiraju sud i pozivaju na poštovanje presude u svojoj vlastitoj zemlji urušavaju sudstvo, donose zakone da se tužitelji smjenjuju bez disciplinskog postupka, zovu tužitelje, podmićuju, odbijaju provesti presude i rade isto ono što rade oni koji negiraju presudu Praljku. Što je najgore, čak su i advokati osuđenih počeli negirati presude, proglašavati ih pogrešnim, nepravednim i uspoređivati ih sa drugim presudama. Advokatica se žalila novinarima kako je, valjda historijski, nepravedno da je Hrvatska proglašena agresorom, a Srbija nije. Žena bi usklađivala presude sa svojim historijskim razmišljanjima. Pa gdje je tu pravo? I tu se namjerno ignorira kako je Haški sud u nizu presuda ustanovio da je Srbija pomagala Vojsci Republike Srpske, ali njome nije upravljala. S druge strane, Franjo Tuđman i Gojko Šušak su direktno upravljali HVO-om u cilju etničkog čišćenja i pripojenja Herceg-Bosne Hrvatskoj. Kad je trebalo igrati se velike državne politike, elite se busale u prsa. Sad kad je došao račun na naplatu, kuku majko.
Političke elite općenito su, skoro bez izuzetka, pokazale opasno i destruktivno djelovanje. Negirati sudske odluke je direktno antidržavno i protunarodno djelovanje. To što je svaka šuša počela se proglašavati „većim sudom od suda“ je još gori problem. Ljudi koji veze nemaju o pravosuđu proglašavaju kako je sud pogriješio, kako nije dobro ocijenio ovo ili ono. Čak smo čuli i neko trtljanje o agresiji Hrvatske na Republiku Srpsku, šta god to trebalo biti. Ako je to sve tako, ako sve znate, zašto onda niste međunarodni pravnici? Kod nas je općenito problem što imamo na milijune generala, selektora, ekonomista, pa evo i pravnika. Neko je dobro primijetio, čini mi se Mile Lasić, da će hrvatske političke elite pokušati kapitalizirati slučaj Praljak, iskoristiti njegovo samoubojstvo za svoju korist i promociju. Upravo se to dešava. U Hrvatskom saboru želi se održati minuta šutnje za Praljka, Kolinda se vraća s Islanda, prekida se zasjedanje Parlamenta BiH… Zašto su onda zakazivali sjednice i išli na Island kad su znali da će biti izrečena presuda, ako im je to već toliko bitno? Nije presuda iznenada pročitana. Odavno se znalo kada će biti pročitana. Čitav jedan igrokaz da se prikaže alarmantnost, bitnost, vanrednost trenutka.
I onda kada se sve to prikazalo kao mnogo bitno za život i opstanak, kreće stvaranje kulta Slobodana Praljka. Pale se svijeće, drže molitve, mediji ga prikazuju kao žrtvu, heroja, junaka i paćenika, političari se nadmeću koji će ga više hvaliti, kao i dobar dio novinara, glumaca i javnih ličnosti. Nekakav sinoć u vijestima priča: „Tko god se ubio nije ratni zločinac“. Šta, Hitler, Gering ili Himler nisu ratni zločinci onda, samo zato što su se ubili? Krenule su i degutantne usporedbe ratnog zločinca Praljka sa Sokratom. Čak se proglašava kako je Praljak „veći od Sokrata“. Pronalazi se herojstvo i mučeništvo u njegovom činu. U svemu tome niko namjerno i smišljeno ne govori da se radi o ratnom zločincu. Priča se priča kao da je Praljka osudila „gradska skupština“ većinom glasova, a ne vrhunski međunarodni suci, nakon 13 i pol godina prikupljanja dokaza odbrane i optužbe, analiziranja svakog dokaza i analize presude. Možda je bitno spomenuti da je Sokratu sudila masa prije 2500 godina, po svom nahođenju i mišljenju, a Praljku međunarodni sud po pravu. Njegove žrtve nisu imale taj luksuz da im se sudi i da se mogu braniti!
O kolikoj se apsurdnosti cijele scene s otrovom radi najbolje svjedoči to što su sudije, drugi okrivljenici i pomoćno osoblje vidjeli da Praljak nešto pije i nisu reagirali dok ovaj nije rekao kako je popio otrov. Niko u sudnici nije mogao vjerovati da će neko biti toliki fanatik da se otruje k'o u šekspirovoj tragediji.
Političkim elitama treba „žrtva za domovinu“ kako bi „našu stvar“ prikazali važnom, moćnom, bitnom, kao ultimativnim ciljem i razlogom, kojim naravno oni vladaju. Nije njima u interesu prikazati državu kao servis građana. Da je se tako poima, građani bi davno prihvatili motke i rastjerali ih jer ne služi ničemu. Ne, oni predstavljaju državu i naciju kao nešto sveto i imaginarno, nadljudsko.
Na kraju sve te nesuvisle priče, svog tog igrokaza, farse, dnevne politike i budalaština, žrtve su potpuno zaboravljene. Kao finalnu uvredu žrtvama, politička priča govori: „Presuda ne pridonosi pomirenju“. Šefe, ti ne pridonosiš pomirenju jer ne prihvaćaš presudu, odbijaš se suočiti sa prošlošću i gradiš kult ličnosti i žrtve od zločinca, a od svog naroda praviš paćenike, proglašavaš ga osuđenikom, žrtvom cijelog svijeta, neprijateljem poretka. To je degutantno, tako vlastiti narod predstavljati.
HDZ-ovska politika, čija je ekspozitura Slobodan Praljak, nije napravila žrtve samo od Bošnjaka i Srba. Ta ista politika UNIŠTILA je Hrvate u Bosni i Hercegovini. Katolički narod koji je opstao pod kraljevskom, osmanskom, austro-ugarskom i jugoslovenskom upravom, koji je preživio dva svjetska rata i posljednji rat, u miru se iseljava i bježi od države i života koje im je sa svojim koalicionim partnerima priuštio HDZ.
Ono što je HDZ uradio je tragedija za Hrvate. Od Hrvata je napravljen geto oko kojeg su duboki rovovi mržnje, prijezira, predrasuda, iluzija i netočnih razmišljanja. Neki u TV anketi komentira otprilike: „Mi zbrinuli 500,000 muslimanskih izbjeglica, sve ih naoružali, a oni nama tako vratili.“ Priča kao da sve to ima neke veze sa ratnim zločinima Slobodana Praljka, kao da ih poništava, a pogotovo kao da je Haški sud „bošnjački sud“. Jedna potpuno iskrivljena slika o svijetu i samima sebi, kilometrima i stoljećima daleko od onih društava u koja se bh. Hrvati, zajedno sa svima drugima u ovoj zemlji, iseljavaju i u koje bježe tražeći dostojanstvo. Da valja ovo kako mi radimo, Nijemci i Šveđani bi doseljavali nama, ne bi mi bježali njima.
Dino Šakanović
Prometej.ba
