Razgovarala: Ajša Hafizović-Hadžimešić
Mnogobrojni su povodi za intervju s doajenom bh. novinarstva Borom Kontićem. Ovaj put je to knjiga Prvi nacrt historije, Novinari – svjedoci pred Haškim tribunalom i datum njene promocije kojim se ukazuje na značaj podsjećanja na 22. februar 1993. godine – dan kada je Vijeće sigurnosti izglasalo Rezoluciju 808 kojom je osnovan Haški tribunal
Preporod: Mediacentar Sarajevo, čiji ste Vi osnivač i urednik, promovisalo je knjigu Prvi nacrt historije, Novinari – svjedoci pred Haškim tribunalom upravo u sedmici obilježavanja donošenja Rezolucije 808 kojom je Vijeće sigurnosti osnovalo Haški tribunal. Kako Vi danas, trideset godina poslije, vidite izvještavanje o toj za nas kapitalno važnoj Rezoluciji – tada i svih ovih godina? Ne čini li Vam se da je ovaj datum gotovo nepoznat u našoj javnosti?
Boro Kontić: Nepoznavanje, nepoznanice su često rezultat sistematskog forsiranja ravnodušnosti i zaborava. Nije ovo naša endemična pojava. Naravno, ovdje je u pitanju “zaborav” koji lančano računa na “zaboravljanje” zločina i amnestiranje zločinaca. Projektu “zaborava” u prilog ide vrijeme. Već imamo generacije za koje su protekli zločini nepomirljiva razdjelnica. Formirana je obrazovanjem, kućnim odgojem, medijima, fizičkom distancom, forsiranjem nepomirljivog razlikovanja čiji je krajnji cilj projekat otcjepljenja. Haški tribunal je jedna od temeljnih kuća našeg sjećanja. A o sjećanju, o znanju i saznanju svojevremeno je prilikom dodjele Nobelove nagrade za književnost sjajno govorio veliki litvansko-poljski pisac Czeslaw Milosz. Dakle autor iz prostora sličnog našem po “višku historije”. Sažeto, njegova je tom prilikom izrečena pouka bila da nikada, nikada, nikada ne prestaje potreba da se govori, jer nikada, nikada, nikada ne prestaje projekat zaborava i krivotvorenja. Ponavljam, Haški tribunal je bitna, dragocjena kuća sjećanja. Dakle, važan sam po sebi, pa evo i u prigodnom povremenom podsjećanju na datume njegovog djelovanja.
Razumijevanje zapadne javnosti onog što se ovdje zbivalo
Preporod: Mediacentar Sarajevo ukazuje na značaj izvještaja stranih novinara devedesetih iz RBiH. Očito je da je njihov doprinos u vršenju pritiska na međunarodnu zajednicu za osnivanje Haškog tribunala bio ogroman – od Roya Gutmana i Eda Vulliamyja i njihovih prvih izvještaja o logorima u Prijedoru, kojima su izazvali zgražavanje svjetske javnosti zbog nedjelovanja međunarodne zajednice i može se reći doprinijeli osnivanju Haškog tribunala, do mnogih drugih koji su kasnije svoje izvještaje “branili” pred ovim sudom. Kako Vi vidite doprinos novinara u radu Tribunala i utvrđivanju činjenica o ratnim zločinima počinjenim na prostoru bivše Jugoslavije?
Boro Kontić: Ako govorimo o izvještavanju prvih godina rata u Bosni i Hercegovini, posebno pojedinih velikih medijskih kuća iz Evrope i Amerike, pripadam onima koji smatraju da su njihovi izvještaji bili jedan od ključnih u narastanju imperativa kažnjavanja ratnih zločinaca i pokretanja Tribunala. Uzmimo, primjerice, njihova otkrivanja logora u općini Prijedor, ljeta 1992. To je dovelo do dramatične promjene u razumijevanju zapadne javnosti onog što se ovdje zbivalo. O tome dosta detaljno u našem intervjuu govori Ed Vulliamy. John Burns dopisnik New York Timesa, jednog od listova koji su poslovično štivo na stolu američkog predsjednika (barem je tako bilo devedesetih godina prošlog vijeka) dobio je Pulitzerovu nagradu 1993. godine za izvještavanje iz Sarajeva. Napravio sam s njim, tim povodom, razgovor za sarajevske DANE. Govoreći o svom izvještavanju iz Bosne i Hercegovine naglasio je da ne vjeruje u priču o podjednakoj krivici niti onoj površnoj i zluradoj priči o plemenskom ratu. Insistirao je u tom razgovoru na uvjerenju da i najneukije osobe mogu shvatiti šta se ovdje dešava i šta ko kome radi. “Ako to može shvatiti moja devetogodišnja kćerka gledajući televiziju, mislim da to može shvatiti i gospodin Warren Christopher, američki državni sekretar”, zalagao se u tome evo i ličnim, intimnim primjerom.
Projekat o kojem govorimo fokusirao se i na novinarsko svjedočenje u pojedinim slučajevima Tribunala. Utvrdili smo da je svjedočilo oko 35 domaćih i stranih novinara, što je manje od jedan posto od ukupnog broja svjedoka pred Haškim sudom. Napravili smo intervjue sa njih 14. Kao dokazni material korišteno je više od 80 hiljada tekstova ili video materijala. Najvećim dijelom novinske tekstove je prilagalo tužilaštvo a oko jedne trećine tekstova je priložila odbrana. Dominiraju vijesti, izvještaji te intervjui sa optuženim za ratne zločine. Skoro polovina svih dokaza (45,6 %) su video snimci domaćih i stranih medija. Najviše medijskih dokaza je priloženo u suđenju Ratku Mladiću i Radovanu Karadžiću 781 (tužilaštvo 641 a odbrana 140) ali i to je samo 4% od ukupnog dokaznog materijala u ovim slučajevima. Najveći broj medijskog materijala korišten je za zločine počinjene na prostoru Prijedora. Mnogi su postavljali pitanje: da li novinari treba da svjedoče? U jednom od intervjua Jeremy Bowen sa BBC-a kazao je: “Toliko pričamo o tome da smo svjedoci događaja, pa možemo valjda biti i svjedoci u sudnici”.
Preporod: Bilo je i onih poput Roya Gutmana koji su odbili da svjedoče, iako su napisali i zaista vrijedne knjige o onome čemu su svjedočili u Republici Bosni i Hercegovini devedesetih. Koji je Vaš stav o tome?
Boro Kontić: Roy Gutman jeste najpoznatiji, ali nije izuzetak. Naime, većina američkih novinara nije željela svjedočiti. Njihovo obrazlaganje odbijanja kretalo se od bojazni da bi time mogli ugroziti svoje kontakte, preko profesionalne brige zbog eventualnog prilaganja Sudu vlastitih novinarskih bilježnica, do Gutmanove eksplikacije da “mediji rade u skladu sa zakonom, ali da mu nisu podređeni”. Teško mi je suditi, ali se usuđujem opredjeliti. Potpuno sam na strani onih novinara koji su svoje svjedočenje u Hagu objašnjavali preciznom i neoborivom logikom: “Ako neko počini kriminalni akt pred očima dviju osoba, novinara i primjerice vodoinstalatera, znači li da vodoinstalater mora svjedočiti a novinar ne?”
Novinarstvo privrženosti
Preporod: Imamo priliku čitati Vaše tekstove inspirirane tek jednom rečenicom koju ste čuli od žrtava, majki Srebrenice. Kako biste odgovorili na pitanja koja se često postavljaju: Da li biti novinar znači biti samo “objektivni hladni promatrač” ili “ima pravo” na osjećaje i biti na strani žrtve?
Boro Kontić: John Burns koga spominjem objasnio mi je maja 1993. njegov profesionalni credo: “Moj posao nije da budem neutralan. Plaćen sam da budem fer, a između to dvoje je ogromna razlika”. Većina novinara prisutna u bosansko-hercegovačkim krvavim devedesetim prošlog vijeka, odbacila je poslovičnu “neutralno-objektivnu” poziciju i opredijelila se za ono što je BBC veteran, Martin Bell, nazvao “novinarstvo privrženosti”. Po njemu, ne može se biti neutralan u odnosu prema agresoru i žrtvi, ne može se biti neutralan u bilježenju borbe između dobra i zla. Zapravo, hladna profesionalna pravila nalažu da se citiraju najmanje dvije strane, dva viđenja e da bi se pokušala obezbjediti objektivnost, balans itd. Ali u našem slučaju, baš u dijelu zapadnih, zanatski visokoprofiliranih medija, desio se pažnje vrijedan zaokret. Desilo se nešto što je etički na tragu lapidarnog a obavezujućeg iskaza Ellieja Wiesela, nobelovca i zatočenika koncentracionih logora Auschwitz i Buchenwald. A to je, vrijedi iznova i iznova citirati ga: “Neutralnost pomaže silniku, nikada žrtvi. Šutnja ohrabruje mučitelja, nikad onog koji je mučen”.
Trajan je to i veliki profesionalni i etički izazov
Preporod: Kako vidite odnos naših medija prema izvještavanju o radu, naslijeđu Haškog tribunala?
Boro Kontić: Naši mediji, nažalost, često imaju prešutno pravdanje materijalnim i logističkim ograničenjima. Tako je dijelom bilo u vrijeme trajanja suđenja, kada je trebalo putovati u Hag, boraviti tamo, imati logistiku itd. Sve to veoma, veoma košta. Ali i tada su poduzetniji mediji koristili prednosti javnih suđenja i javnih dokumenata. Primjerice Feral Tribune i DANI su tako pronašli i objavili ekskluzivne transkripte iz ureda hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Oni su korišteni u sudskom postupku i tako postali javni dokumenti. Bez toga mi ni približno ne bi znali na koji način su donesene pojedine odluke, kako su zaista izgledali ti razgovori koji su krojili našu sudbinu i koliko su političari iskreno govorili o našem prostoru.
I danas postoje brojne neiskorištene mogućnosti tog fascinantnog a obavezujućeg naslijeđa. Haški Tribunal ima ogromnu arhivu od dva i po miliona stranica sudskih spisa, hiljade dužnih metara različitih spisa, preko tri petabajta digitalnih podataka, više od 5.500 video materijala, šest miliona stranica papira i fotografija. Najveći dio toga može se pretraživati iz Bosne i Hercegovine. Naravno, treba znanja, vremena upornosti i posvećenosti. Ali, u čemu ih, ako hoćete doći do istine i pravde, ne treba? Još je otvoren prostor za istraživanje. Još uvijek postoji mnoštvo dokumenata koji su nedovoljno poznati našoj javnosti. Trajan je to i veliki profesionalni i etički izazov.
(Cijeli intervju čitajte u štampanom izdanju Preporoda)
