Said Šteta: Zvizni mu Habibe

U zeničkoj „Areni“ desio se nedavno, rekao bih, uobičajen događaj, s puno pompe u najavi a „već viđeno“ u stvarnosti. Ne bi tu bilo ničega čudnog, da se za malo više spektakla, nije pobrinuo lider „bolje budućnosti,“ Fahrudin Radončić.

On je pri dodjeli pojasa pobjedniku ove gladijatorsko-boksačke manifestacije, bio dobrano izviždan od strane publike. A publika ko publika, makar bila i na onim teniskim terenima gdje se eto navija u tišini aplauza, ponekad se otme kontroli i biva glasnija.

Tek samo zviždanje nije i ne smije biti razlogom da ih se na prvu, okarakterizira „vehabijama”, članovima SDA i tome slično. Da se razumijemo, ima se što prigovoriti i jednima i drugima. Njemu baška! Samo ne treba zaboraviti da je ovdje u pitanju javna ličnost, koja se bez prisile „upakovala” u ring sa onim širokim osmijehom, kakvoga Hanka nije imala ni u „Lisinskom.”

Nije li spomenuti, u službi redara, zavirio u članske karte posjetitelja ove manifestacije pa tako sa sigurnošću u svome glasilu, zamalo poimenično da nabroji, ko mu je sve i iz koje opcije zviždao. Kako je grad Zenica, odskora i po zakonu definiran sa statusom grada, sa preko sto tisuća stanovnika, nije li malo degutantno, generalizirati, i sve obojiti onom svojom bojom, bojom protivnika, bojom koja je prijetnja obećanoj budućnosti.

Tim više što već poznata matrica ocrnjivanja onog generalnog od strane pojedinih bjelosvjetskih huškača kada god naka usijana glava napravi kakvo zlo i dovoljno je da nosi „muslimansko ime”, iako sa islamom može imati veze koliko ja sa predsjednikom SAD-a, isti se okarakterizira kao islamski terorista.

Valjda poučen ovim zajebancijama na temu „ocrni pa zgrni” uvrijeđeni je lider siktao putem svoga (čitaj ženinoga,op.a.) glasila, spirajući tako fleke sa svoje kože izazvane zvižducima. Nije mu pala na pamet ona reklama lokalnog proizvođača tečnih deterdženata, „čisti sve osim obraza.”

Uflekan obraz ne da se oprati! Jer da jeste ne bi potegao na proziran način, očito nezadovoljstvo prisutne publike njegovim pojavljivanjem, pretvoriti u prijetnju širokih razmjera sa elementima ekstremizma.

Eto, zvižduk je kao propisano sredstvo za negodovanje ali i znak ushićenja civiliziranog svijeta, postao prijetnja, koja će u svakom drugom ponavljanju imati preduvjete da se okarakterizira sa „terorizam.” Islamski, bezbeli. To će biti razlogom da se donese dekret o zabrani zviždanja, čega se već plaše i ovčari na Vlašiću jer je u genetici njihovih ovaca, da se poslušno „svrću” na zvižduk a onaj pas-ovčar samo na zvižduk ide ih prikupljati.

Ni Kićo Slabinac, haman ga više neće moći zviznuti u svojoj pjesmi. Ovo strahovanje ide dalje jer su se pozabrinule mnoge životinjske vrste. Naime, zoolozima poznatije, neke od njih, ne mogu se množiti ako nema zvižduka. Njima je zvižduk pitanje opstanka vrste. Nema parenja bez onog prethodnog zvižduka koji znači poziv na „dogovor” o produženju vrste.

Neću se iznenaditi ako se dignu brojne udruge za zaštitu životinja. Jer ako se ovako, zbog samo jednog zvižduka, moglo prema ljudima u zeničkoj „Areni”, što će tek doživjeti životinje. Već vidim široke transparente udruga za zaštitu ugroženih vrsta, kako sa pištaljkama prosvjeduju, ispred rotirajućeg tornja u Sarajevu. Ovčar na planini Vlašić kupa se u znoju, učeći cuku-ovčara, iako vuče porijeklo u imenu „njemački,” da nauči nekoliko riječi njemačkog jezika, makar ono „halt” „curik” „forverc.” Koliko jučer mogao je to samo jednim zviždukom riješiti.

Pa zamislite samo šta je trebao raditi slavni glumac Sir Anthony Hopkins, koji je 50 godina u latici čuvao svoje kompozitorsko djelo „And The Waltz Goes On” i na premijeri doživio nezapamćene ovacije popraćene, između ostalog i zviždukom. Slavni glumac nije krio ushićenje na izvedbu nizozemskog vilonista i dirigenta André Rieu, koji je ovo muzičko remek djelo predstavio brojnoj publici. Nije im smetalo zviždanje. Nikako! Šta želim reći?

Nije zviždanje uvijek znak negodovanja. Može biti i zapovjedi kao na Vlašiću, poziva za parenje kao među životinjama. Ili, ovacije kao na koncertu, naprijed pomenutom slavnome glumcu i kompozitoru. Samo su paranoje uvjek u značenju jedno. Da vas neko proganja, da vas neko mrzi, da vas neko prati i tome slično. Na zvižduk možete odgovoriti zviždukom, i to je civilizirano, možete i odćutati, to možda još bolje. Samo ako se desi kao u primjeru lidera „boljega futura” stvari se guraju u onaj pluskvamperfekt ili ti daleku prošlost. Još gore, time potvrđujete paranoju. Na nju je teško odgovoriti isto. I onda?

Onda zajašete vlastiti strah, ko divljeg konja i bihuzurite običan, normalan svijet. Strah od poraza, strah od pokleknuća u pohlepnom pohodu na ono „imati sve”, strah od svojih mačonoša kojima ste koliko jučer bili idol. Strah od svoje sjene koja vas u stopu prati, posebice u one rijetko sunčane, ljetne dane. Kada vas krene maler, kada vam se narodski kazano „podrepi” u životu, kada vam se čini kako vas svi samo mrze a vi bi ste ko u onoj pjesmi od „dugmića” „da vas mrze i da vam se dive” crv se zarije duboko u podsvijest i ruje. Paranoja!

Koža postaje tijesna. Prozivaju vas kao zvanicu u palači pravde susjedne zemlje i nešto južnije. Ankete ne govore u prilog nategnutom osmijehu. Glasilo (ono ženino) ne može okupati koliko „argumenti” mogu uflekati. Onda se nametne slika kao u vicu kada Fata uhvati Sulju, in flagranti, u onim nečasnim radnjama a on, pokušavajući izgladiti stvar kaže: „Pa dobro Fato je li ti vjeruješ više svojim očima ili meni?”

Ovdje prestaje svako daljnje ugrijavanje moždanih vijuga, jer se sve svodi na samo jednu konstataciju.Takvima je najbolje kad ih se gleda kao kroz prljav prozor. Gledaš a ništa ne vidiš. No, u strahu su velike oči, kako kaže jedna narodna mudrost. A ima i ona druga.

Kada čovjek u vlastitoj sjeni prepozna troglavog zmaja, narod ga niti sažaljeva niti mu spočitava svaki njegov istup. Njemu se jednostavno kaže: „Zvizni mu Habibe.”

I to se kaže a ne zviždi se, kako ne bi remetili naprijed iskazani srklet na zvižduk.