Dvije posljednje kontrolne utakmice – protiv Sjeverne Makedonije na punom Koševu (0-0) i Paname u St. Louisu (1-1) možda su ispunile cilj Sergeja Barbareza i stručnog štaba, ali zapravo nisu razbistrile sliku i odgovorile na pitanje kako će to Bosna i Hercegovina izgledati na Mundijalu u Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama i (možda) Meksiku. Pokazale su neke prednosti koje smo odavno znali da ima ova selekcija, isto tako još jednom potvrdile i mane koje muče ovaj tim, ali Sergej Barbarez je, svjesno ili nesvjesno, kao važan adut pred početak Svjetskog prvenstva uspio zadržati element (mogućeg) iznenađenja.
Piše: Saša Ibrulj
Kako bi uopće i mogla izgledati Bosna i Hercegovina na ovom prvenstvu?
Već decenijama je jasno da se reprezentativni fudbal svojim osnovama i potrebama ozbiljno udaljio od klupskog. Nije tu stvar u važnosti, čak ni u zajedničkom vremenu s ekipom, koliko bazičnoj ekonomiji – klupski fudbal svoje nedostatke može riješavati peglanjem kartice, što za reprezentativni fudbal ne vrijedi. Nekada to nije značilo previše, jer novca nije bilo previše. Danas je razlika u kvalietu ogromna, a samim tim se drastično povećala i razlika u pristupu radu. Posao fudbalskog trenera i selektora reprezentacije dva su potpuno različita svijeta, koja imaju tek neke minimalne dodirne tačke.
Svaka je nacionalna selekcija priča za sebe, ali Bosna i Hercegovina ima neobične specifičnosti. Ne samo zbog činjenice da je ova zemlja uređenjem i stanjem društva posebna, nego i u fudbalskom smislu. BiH ima gotovo pa, u kontekstu reprezentacije, neupotrebljivo domaće takmičenje i generalno organizaciju, ne postoji sistem na koje se ne može osloniti i selektor A reprezentacije je prinuđen da se potpuno fokusira na ono što mu drugi mogu stvoriti. To sasvim logično znači da igrači dolaze iz različitih kultura i različitih fudbalskih sistema i koliko to u jednu ruku jeste dobro – jer daje dodatni kvalitet – u drugu komplikuje posao selektoru koji to mora znati složiti.
Ispostavilo se da Sergej Barbarez to zna. Možete ga voljeti ili ne voljeti, možete misliti da je njegov fudbal loš ili dobar, da ekipa može igrati ovo ili ono, ali činjenica je da je pogodio sa pravim balansom svih začina koje je dobio – ili bolje rečeno pronašao. Očito je da je Barbarez potpuno unutra, od dizajniranja dresova i sklapanja motivacionih videa do smišljanja slogana za tim i, što je važnije, ovoj mladoj ekipi to očito odgovara i stvara im okruženje u kojem vole raditi.
Ali, da se vratimo bitnom – ovo je fudbal, a u njemu je mnogo važnije kako stvari izgledaju na semaforu. I tek donekle kako izgledaju na terenu.
Dakle, sve reprezentacije, odnosno selektori, po prirodi stvari su prisiljene svoju ideju prilagođavati ograničenom kadru kojeg imaju. Naravno da su izuzetak selekcije poput Francuske, Engleske ili Španije, koje uz to imaju i sistem, ali svi ostali imaju jasna ograničenja. U slučaju Bosne i Hercegovine, naravno, ona su još veća, prije svega zbog jako malog izbora igrača.
Kadar kojeg je Sergej Barbarez izabrao za Mundijal je, manje-više, potpuno očekivan. Kako to obično biva, mnogo se raspravljalo o nekolicini igrača koji su bili na rubu s obje strane spiska, ali jasno je da ova selekcija ima limitiran izbor koji već nakon desetak imena teško da pravi razliku. Ali šta se tačno može igrati s njim, odnosno šta Barbarez želi igrati s njim?
Nakon dvije godine i površnim pratiocima selektora i reprezentacije je jasno da Barbareza apsolutno ne zanima utisak niti estetika. Zaboravite priče o lijepom fudbalu, zaboravite priče o onome što smo i nekad zvali kombinatorikom, zaboravite priče o filozofiji – Barbarezova Bosna i Hercegovina igra industrijski, teški, pomalo hrđavi fudbal. I igra ga zato što joj najviše paše i zato što joj, za sada, donosi rezultat. I tu se završava čitava priča.
U praksi to znači da je na prvom mjestu odbrana vlastitog gola. Da se razumijemo, ne znači to nužno da BiH igra defanzivan fudbal, nego prosto da Barbarez plan gradi na profilima koji biraju oprezniji ili više defanzivan pristup i od tuda i dileme sa startom igrača kakvi su Kerim Alajbegović i Esmir Bajraktarević, drugim napadačem ili veznjacima kojima očito nedostaje kreativnosti. Utisak je da prevashodni cilj minimizirati prednosti protivnika, pa tek onda iskoristiti njegove mane. I to je ne samo legitiman, nego i pristup koji je donio rezultat, pogotovo u utakmicama baraža.
Međutim, logično je da takvim izborom reprezentacija Bosne i Hercegovine gubi na kreativnosti u posjedu. Najveće probleme BiH je imala u utakmicama u kojima je trebala dominirati, i to ako uključimo i ove sa Makedonijom i Panamom. Čak je i San Marino sa niskim i čvrstim blokom pravio problem u tri poluvremena i ostavljao utisak da BiH nema ideje kako igrati prema naprijed. U situacijama kada protivnik uzme loptu, kada BiH apsorbira taj pritisak, otvara se i prostor u protivničkoj trećini i to je što BiH koristi.
I tako otprilike treba očekivati da BiH igra i na ovom Mundijalu.
Turnirski fudbal opet ima svoje specifičnosti i zakonitosti. Bosna i Hercegovina je, da se ne lažemo, imala jako puno sreće kada je u pitanju ždrijeb, međutim to ne znači da je grupa sama po sebi laka. Treba znati da na Mundijalima svi imaju drugačiji motiv, da svi igraju malo iznad onoga što je njihov objektivni kvalitet i da mnogo znači momentum. Mala je razlika u kvalitetu između ekipa u ovoj grupi, ako isključimo Švicarsku, i jasno je da će odlučivati mali detalji. Baš zato će svaka utakmica biti priča za sebe, za svaku se treba drugačije spremati, a vrlo vjerovatno će i u svakoj Barbarez imati neke promjene. Zato je teško analizirati spisak i igrača po igrača, jer svaki od njih bi mogao imati svoje prednosti i mane u odnosu na kontekst.
Ali, kako već rekosmo, nije teško pretpostaviti da će, kada bude birao sastav, pogotovo u prve dvije utakmice, Barbarez više misliti o svom golu. Nikola Vasilj je prvi izbor na golu, prije svega zbog bundesligaškog iskustva i iskustva igranja pod većim pritiskom. Ispred njega će gotovo sigurno stoperski par činiti Nikola Katić i Tarik Muharemović. Ovaj drugi je zapravo i jedan od ključnih igrača u sistemu u kojem igra BiH – nedostatak kreativnosti veznjaka tjera Muharemovića da bude igrač koji ima loptu najviše u nogama i proba graditi igru. On ima dobar okomiti pas, još bolju dijagonalu i to može donijeti prevagu, ali je isto tako lako predvidljivo i relativno je lako obranjivo, pogotovo u situaciji kada je drugi stoper, što Katić jeste, mnogo lošiji s loptom u nogama.
Bekovski par Sead Kolašinac – Amar Dedić također je vrlo vjerovatan, ali tu dolazimo do one priče o specifičnostima spiska. Barbarez se odlučio nagraditi povrijeđenog Harisa Tabakovića, odnosno rovitog Amira Hadžiahmetovića i sebi skratiti bekovske opcije. Alternative na obje strane su ništa drugo do improvizacija, ali to je problem koji je tek potencijalan i ne mora ni isplivati na površinu, no ako se desi, mogao bi biti i ključan.
Pitanje Benjamina Tahirovića vjerovatno je ono o kojemu se najviše raspravlja u fudbalskim krugovima. Ovaj fudbaler Brondbyja jedan je od omiljenih Barbarezovih igrača i očito je da on u njemu vidi ono što većina nas ostalih ne može da dokuči. Sa strane djeluje da Tahirović zaista ima veliki potencijal, ali da mu nedostaje samopouzdanja do te mjere da uvijek traži najmanje rizična rješenja. Možda Barbarez to i želi u onom svom defanzivnom setupu, ali utisak je da to ne samo da neutralizira njegov ofenzivni doprinos, nego jednako djeluje i na njegovog partnera u veznom redu. Svi su se oprobali pored Tahirovića i svi su imali isti problem – previše su udaljeni, nema prave hemije, nema međusobnih dodavanja kojim bi otvorili prostor. I zato možda najprirodnije pored njega djeluje Ivan Šunjić, jer je i njegov najveći doprinos u trci bez lopte i defanzivi, pa ako bude zdrav, ne bi čudilo da on bude prvi izbor.
Drugo veliko pitanje o kojem se često raspravlja je ono da li i Kerim Alajbegović i Esmir Bajraktarević trebaju biti starteri. Kroz kvalifikacije i u baražu je Barbarez Alajbegovića držao kao džokera i oba puta mu se to isplatilo, jer je po ulasku donosio drugačiju energiju. Potpuno drugačiji je utisak ostavio protiv Makedonije i Paname, gdje je tek imao povremene bljeskove i mučio se s dupliranjem protivnika. S druge strane, Bajraktarević ima potpuno drugačije probleme, prije svega u duel igri i biranju odluka, pogotovo u situacijama s loptom, koje ga koštaju i više minuta na terenu u PSV-u. To su dva igrača s najvećom i najpozitivnijom energijom u ekipi, ali nije nikakvo čudo da se Barbarez često okreće Amaru Memiću kao rješenju. On opet donosi veću defanzivnu disciplinu i više radi bez lopte, a može napraviti i puno na otvorenom prostoru, što se savršeno uklapa u potrebe sistema kojeg igra Bosna i Hercegovina.
U napadačkom dijelu najmanja je dilema, jer tamo – ako je spreman i zdrav – zabetonirano mjesto ima kapiten, najbolji igrač, legenda Edin Džeko. Međutim, s njegovim ulaskom u tim drastično se mijenjaju i potrebe sistema, jer on defanzivno ima mnogo manju ulogu nego svi ostali u kadru. To znači da i drugi napadač, koji će vjerovatno biti Ermedin Demirović, dobija drugačiju ulogu, ali i da je mnogo izglednija opcija sa Memićem na jednoj od krilnih pozicija, kako bi se dobio čovjek više u defanzivi.
I to je otprilike to. Provritće se tu još nekoliko imena, prije svega kada su u pitanju reakcije na dešavanja na terenu, na eventualne povrede ili promjene rezultata, ali priča je, što je i normalno za selekciju našeg ranga, prilično jednostavna. Dodate li na ograničen kadar i faktor preferencija selektora, ne ostaje previše opcija koje ova Bosna i Hercegovina može ponuditi na Mundijalu. Osim ako Barbarez zaista u rukavu nije sačuvao neko veliko iznenađenje, prije svega u veznom redu, koje bi šokiralo i nas, a što je važnije protivnika. I to, poznavajući Barbareza, nije nemoguće.
Ali kada se podvuče crta pod naše mogućnosti i okruženje u kojem trenutno bitiše nacionalni tim, odnosno mogućnosti protivnika, Bosna i Hercegovina na ovo prvenstvu putuje u dobroj situaciji. Sergej Barbarez je izgradio mladi tim pun samopouzdanja, kojemu uz to, barem na papiru, savršeno odgovara način na koji žele igrati prije svega Kanada i Švicarska. Uostalom, čitava ova priča samo je nagađanje, igranje s taktičkom tablom, koje na velikim turnirima ima potpuno drugačiji smisao. Bosna i Hercegovina u Kanadu, Sjedinjene Američke Države i (možda) Meksiko putuje s realnim šansama da napravi dobar rezultat. I što je još važnije, u situaciji kada je to prvenstvo, bez obzira kako se završi, još uvijek samo početni dio procesa razvoja jedne generacije s ogromnim potencijalom za budućnost.
tačno.net
