Bosna i Hercegovina, odnosno organi zakonodavne vlasti, u proteklih nekoliko mjeseci usvojili su niz zakona za koje vlasti tvrde da su evropski i dobri zakoni. No, je li to baš tako? Šta sadrži Zakon o graničnoj kontroli koji je usvojen u formi nacrta pred Savjetom ministara i kako će se BiH ponašati prema migrantima ukoliko oba doma Parlamenta BiH usvoje ovaj zakon u sadašnjem tekstu, pitali smo advokaticu Eminu Zahirović Pintarić.
Emina je advokatica sa dvanaest godina pravnog iskustva u privatnom, neprofitnom i državnom sektoru i magistrirala je međunarodno pravo na Univerzitetu Westminster, London, UK. Koautorica je dvije knjige, autorica pet članaka i radila je kao istraživačica na tri međunarodna projekta i kao vanjska konsultantica na tri projekta u BiH. Radila je kao saradnica i eksterna konsultantica za međunarodne, regionalne i domaće advokatske firme i međunarodne organizacije (USAID, Međunarodna finansijska korporacija, Transparency International, Međunarodna unija za telekomunikacije, Međunarodna organizacija za migracije, OHCHR). Fokusirana je na pitanja ljudskih prava i pomoć žrtvama kršenja ljudskih prava. Prije nego što je započela svoju samostalnu advokatsku praksu 2019. godine, radila je za Wolf Theiss, vrhunsku advokatsku kancelariju iz Austrije, BDK Advokati iz Srbije i Descartes Solicitors iz Velike Britanije.
BUKA: Kako komentarišete nedavno usvojeni Zakon o strancima, posebno se osvrćući na njegove prednosti i manjkavosti?
Novousvojene izmjene i dopune Zakona o strancima su usvojene na mala vrata po skraćenom postupku pod krinkom otvaranja pregovora sa Evropskom unijom i ispunjavanja 5 od 14 prioriteta Evropske komisije za evropski put Bosne i Hercegovine.
Mislim da je jako zanimljivo istaći da zakoni koji su povezani sa integracijama u Evropsku uniju imaju oznaku „EI“ i donose se po skraćenom zakonodavnom postupku, što im daje mogućnost zaobilaženja javnih konsultacija i stručne komisije za ljudska prava i/ili ustavna pitanja. Iz provjerenih izvora sam dobila informaciju da Zakon o strancima nije prošao stručnu komisiju Parlamenta BiH za ljudska prava, iako je bilo više nego potrebno.
Ono što je prošlo nezamijećeno u medijima jeste činjenica da su nove izmjene predvidjele pravni osnov za legalizaciju izgradnje pritvora u Lipi što je bilo predmet sporova kako u BiH, tako i u EU, uvođenje mogućnosti kolektivnog pritvora ili detencije kada je to potrebno radi zaštite javnog zdravlja te se proširuje diskreciona moć Vijeća ministara da može svojom odlukom da otvara imigracione centre, tj. pritvore migranata. Da je ovo zabrinjavajuće govori činjenica da BiH trenutno ima samo jedan imigracioni centar u Lukavici u Republici Srpskoj.
BUKA: Zakonom su predviđeni i kolektivni pritvori. Da li se time ugrožavaju slobode i prava ljudi u pokretu?
U medijima ćete vjerovatno čuti da se ne radi o kolektivnom pritvoru ili administrativnoj detenciji već samo o privremenom ograničenju slobode kretanja kada je potrebno radi zaštite javnog zdravlja, što spada u izuzetke kada država može ograničiti određena prava te ovo pitanje spada u isključivu nadležnost države.
Nije uvijek jasno da li je neko lice zapravo lišeno slobode na način da aktivira zaštitu iz člana Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i člana 5 Evropske konvencije o ljudskim pravima ili je jednostavno njegova sloboda kretanja podvrgnuta ograničenjima u skladu sa zakonom.
BUKA: Šta to konkretno znači?
Da li je neka osoba pritvorena ili ne, moraju se uzeti u obzir sva ograničenja, trajanje, posljedice i kako se provode mjere pritvora. Nakon procjene svih faktora, eventualno se može aktivirati primjena međunarodnog prava i zaštita, neovisno kako mi to nazivali u svom zakonodavstvu i iako to može zvučati bezopasno običnom građanu.
Na primjer, čak i prisilno zadržavanje stranca u međunarodnoj zoni na aerodromu prilikom kontrole identiteta može predstavljati pritvor. Kako? Zadržavanje određeni broj sati radi provođenja operativnih mjera je redovna kontrola, međutim, dešavalo se u praksi da strancu bude ograničeno kretanje uz strog policijski nadzor i da traje 20 dana. Nijedna radnja ne upućuje na pritvor i čini se jako naivno i u skladu sa ovlaštenjima granične kontrole. Ali nije, po svim elementima i faktorima, radi se o pritvoru.
Zašto je problematično da se svi stranci privremeno pritvore, ako predstavljaju opasnost po bh. građane? Zar nije dužnost naše države da primarno štiti svoje građane, pa tek onda strance?
Problem je u tome što pritvor zahtjeva da se pritvor procjenjuje u odnosu na svaku osobu i diskriminatorno je smatrati da u slučaju ozbiljnih zdravstvenih prijetnji, kao što je bio COVID, da su stranci opasniji po širenje zaraze u odnosu na domaće stanovništvo.
Drugo, određene kategorije stranaca se nikad ne smiju pritvarati, kao što su djeca, trudnice, starci, osobe sa invaliditetom. Ali ako se dosljedno bude primjenjivala ova odredba na sve „strance“ bez uzimanja u obzir njihovih specifičnosti, kršit ćemo niz međunarodnih obaveza.
Treće, ovakva vrsta pritvaranja se provodi bez sudskog postupka su jako opasna, jer kadija te tuži, kadija ti sudi i mogu trajati neograničeno, kao što se u praksi već dešava. Ima dosta primjera gdje migranti budu u pritvoru i do 5 godina.
I ovo se može desiti svim strancima, nije rizik samo na „nepoželjne tipove migranata“. Mogu se pritvoriti svi stranci (koji su u suštini migranti) koji rade u BiH, koji imaju porodice u BiH, koji su tu turistički, koji studiraju.
BUKA: Zakon se od strane vlasti predstavljao kao ispunjavanje jedne od obaveza iz 14 prioriteta. Je li zakon usklađen sa EU zakonodavstvom, ali evo, i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima?
Usklađivanje sa migracionom politikom EU ne znači usklađenost sa međunarodnim pravom ljudskih prava i Evropskom konvencijom o ljudskim pravima, te treba pronaći balans između pristupanja EU i slijepog praćenja trendova, koji ne znače nužno da se radi o pravom putu samo zato što dolaze iz zapadne Evrope.
O tome svjedoči brojna sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava i izvještaji međunarodnih organizacija o strašnim kršenjima prava migranata upravo od članica EU, između ostalog i Hrvatske, koja trenutno prednjači po nasilnim vraćanjima migranata (pushbacks) u BiH, a sve u skladu sa uredbama i direktivama EU koje su legalizovale ove prakse.
Iako BiH teži evropskim integracijama, nikad nije bio gore vrijeme da pratimo njihovu diskriminatornu politiku prema migrantima.
BUKA: Opasnost po javno zdravlje je prema zakonu i HIV koji se prenosi seksualnim putem. Može li HIV biti u ovoj zoni opasnosti?
Vijeće ministara na prijedlog Ministarstva civilnih poslova BiH donosi odluku koje su to situacije u kojima je potrebno zaštiti javno zdravlje, što predstavlja veliku diskrecionu mogućnost da BiH može „zakonito“ rješavati masovne migracije pod izgovorom javnog zdravlja“.
Da ovo predstavlja ozbiljnu opasnost od proizvoljnosti i pravne nesigurnosti govori činjenica je Ministarstvo sigurnosti u jednom konkretnom predmetu odbilo strancu boravak u BiH zbog toga što je zaražen HIV-om, a prema njihovom viđenju HIV predstavlja zaraznu bolest koja može ugroziti javno zdravlje.
Da su se informisali na pravim izvorima kao što je Svjetska zdravstvena organizacija ili malo istražili praksu Evropskog suda za ljudska prava našli bi more informacija koji bi im rekle da samo prisustvo HIV osobe nije prijetnja javnom zdravlju i da imaju određene procedure kako se utvrđuje šta je zarazno i opasno po šire stanovništvo.
BUKA: Koliko je zapravo dobra odluka da o zdravstvenoj ugroženosti odlučuje Vijeće ministara koje nema ministarstvo zdravlja?
Moram reći da je vrlo upitna uloga Ministarstva civilnih poslova kao nadležne institucije za davanje stručnog mišljenja iz oblasti javnog zdravstva i zaraznih bolesti imajući u vidu da nema nadležnosti niti ulogu ministarstva zdravstva kako je to uređeno na entitetskom nivou, već koordinirajuću ulogu.
BUKA: Kako komentarišete novi nacrt Zakona o graničnoj kontroli koji je pripremljen po uzoru na EU?
Ovim zakonom BiH preslikava EU strategiju upravljanja granicom, što znači poduzimanje radnji da se migranti „odbiju“ od pristupa državnom teritoriju. Dakle, radi se aktivnostima koje granična policija može raditi izvan svojih granica.
Opet ponavljam, upravljanje granicom i odluku o uslovima ulaska stranaca u određenu državu jeste u nadležnosti države, ali mora biti u skladu sa međunarodnim pravom ljudskih prava.
Ali prisilno izbacivanje migranata (pushbacks), neovisno o tome da li su zaista tražitelji azila, tj. dolaze iz zemalja zahvaćenih ratom ili dolaze iz Alžira i ne ispunjavaju uslove kao izbjeglica je jedna praksa koju je razvila EU i njihova granična agencija FRONTEXT, sa kojom mi upravo ulazimo u pregovore o saradnji, je školski primjer nehumanosti i kršenja svih ljudskih prava.
Kako to izgleda u praksi? Svi su u medijima vidjeli šta radi mađarska policija, fizičko nasilje nad migrantima, bez diskriminacije, muškarci, žene, djeca, bodljikava žica, psi, a sve s ciljem da im se onemogući pristup njihovoj teritoriji, da ne bi mogli tražiti azil i samim tim biti teret državi. To je praksa koju smo mi upravo legalizovali.
Isto je radila i Italija koja je na moru presretala brodove s migrantima u međunarodnim vodama, kako bih ih spriječila da dođu na tlo Italije i što se rezultiralo da se potopi brod i ubiju svi putnici. To je praksa koju smo mi upravo legalizovali.
Još bliži primjer jeste naša susjedna država Hrvatska koja je naročito okrutna. Ima veliki broj prijavljenih slučajeva ubistava, silovanja, mučenja i o svemu tome imaju dokazi i pokrenute su broje istrage od međunarodnih tijela. Praksa koju smo mi upravo legalizovali.
BUKA: Kakav je položaj migranata u BiH i na koji se sve način krše njihova prava?
Ono što je nesporno jeste da smo mi kao društvo jako ksenofobni, i kad kažem društvo mislim na sve strukture društva bez izuzetka, a što se naravno prenosi i na vladajuće strukture i jako smo neprijateljski neraspoloženi prema drugačijima.
Iz nekog razloga imamo selektivno pamćenje i pomalo idealiziranu sliku o nama u ulozi izbjeglica i migranata, gdje svi imamo jedinstveno mišljenje da smo najbolje izbjeglice koje bilo koja država može poželjeti, da smo svi jako radni i pošteni, te da smo dosljedno pratili zakone država pogotovo u Njemačkoj u koje smo otišli za vrijeme rata, te u odnosu na tu uljepšanu i neistinitu sliku procjenjujemo migrante koji dolaze u BiH. Ovo ne bi bilo toliko zabrinjavajuće da službenici iz Službe za strance nemaju identičan stav o tome i da se tako ophode prema migrantima kao i da određeni službenici koji rade u institucijama za zaštitu ljudskih prava smatraju da migranti iz Maroka, Alžira i Egipta su samo „stoka“ koja pokušava da zloupotrijebi našu državu.
Također je izražena i diskriminacije u zdravstvu. Unatoč zakonskoj obavezi, doktori su često odbijali da pruže hitnu pomoć migrantima u neregularnom statusu s izuzetkom kada su bili u prisustvu bh. državljana. Doživljavali su policijsku brutalnost, napade od bh. državljana, što je predstavljano kao napadi migranata na bh. državljane.
BUKA: Bavite se pravima osoba na marginama društva, kakav je položaj marginalizovanih grupa u BiH?
Da, bavim se pružanjem pravne podrške romskoj populaciji, LGBTIQ osobama i neregularnim migrantima i mogu samo reći da imamo solidne zakone i zakonski okvir, ali implementacija je jako selektivna i ljudska prava se tretiraju kao švedski stol. Svijest o međunarodnom pravu generalno je jako loša i na niskom nivou i često ne znaju šta bi sa konvencijama, Evropskom konvencijom i drugim obavezujućim međunarodnim instrumentima.
Državni službenici ne smatraju da je međunarodno pravo obavezujuće za BiH i smatraju ih više smjernicama, nego obavezama koje BiH ima i za čije kršenja i neznanje mi svi snosimo ozbiljne finansijske troškove kada međunarodni sudovi utvrde povredu.
Dakle, pitanje prava marginalizovanih grupa se povremeno jave kao vruća tema u medijima i među zakonodavcima i nosiocima izvršnih vlasi zavisno od prioriteta EU i zavisno političke situacije, ali uvjerljivo drže marginalnu poziciju.
Buka
