Piše: dr Aleksandar Knežević/ Oslobođenje
Svaka država, pa tako i Bosna i Hercegovina ima budućnost samo kao građanska država, po konceptu koji treba postepeno uvoditi, a pri tome ne isključujući bilo koje identitete.
Vladavina etno-vjerskih političara koji se smatraju predstavnicima naroda je očigledno leglo kriminala i korupcije koje neće prestati dok postoji prevara zvana tri konstitutivna naroda. Da li Bosna i Hercegovina može biti uređena kao građanska država, što je koncept po kojem građanin svoja prava crpi i uživa kao pojedinac, a ne kao pripadnik neke (etničke, vjerske, rasne itd.) skupine, kolektiva? S druge strane, svaka država pa tako i Bosna i Hercegovina ima budućnost samo kao građanska država, po konceptu koji treba postepeno uvoditi, a pri tome ne isključujući bilo koje identitete i osjećaje pa tako ni bošnjaštva, hrvatstva i srpstva koje građani imaju. Jer to je jedini način da svako ima pravo na budućnost i na dostojanstven život bez potrebe da prodaje svoje demokratsko pravo glasa da bi sačuvao radno mjesto i osigurao osnovne potrebe za sebe i svoju porodicu.
Političari Republike Hrvatske su glasni u stavu da se ne smije dozvoliti da Bosna i Hercegovina postane građanska država. Podržavaju državu tri konstitutivna naroda, kako je to pogrešno prevedeno sa originalne verzije Ustava BiH na engleskom jeziku. Političari iz Srbije su zadovoljni, jer ima entitet gdje postoje mehanizmi daljeg jačanja etničke majorizacije i diskriminacije svih koji nisu za ideju širenja Srbije koje je njihov cilj i na kojem rade u kontinuitetu.
BOSANAC IMA PRAVO NA GRAĐANSKO PRAVO
Tvrdnja da Bosna i Hercegovina treba da bude građanska država ne sprečava građane da se osjećaju kao Bošnjaci, Hrvati, Srbi, kao i pripadnici drugih etničkih zajednica (Romi, Jevreji), nacionalnih manjina…
Čovjek osjeća potrebu pripadnosti nečemu ili nekome. On može da osjeća pripadnost određenoj teritoriji i/ili određenoj etničkoj grupi. Čovjek se može osjećati kao Bosanac (pripadnik državi Bosni i Hercegovini) ili kao pripadnik grupe građana koji nastanjuju određeno područje države. Pored toga što je Bosanac, građanin može osjećati pripadnost etnokulturnim i etnoreligijskim grupama Bošnjaka, Hrvata i Srba, te muslimana, katolika, pravoslavnih, evangelista, Jehovinih svjedoka i drugih. Građanin osjeća i pripadnost geografsko-kulturnim regijama, kao što su to Hercegovina, Krajina, Posavina i druge bosanske regije. Osjeća pripadnost svojoj profesiji.
Građani treba da imaju puno pravo u vlastitom izboru i iskazivanju svog identiteta (državnog, geografskog, religijskog, etničkog). Niko nema pravo prigovora na stav građanina oko njegovog identiteta.
KLJUČNO PITANJE JE PRAVO POJEDINCA NA SLOBODU IZBORA
U staroj Grčkoj u Atini, kolijevci demokratije, svi punoljetni slobodni muškarci (robovi su bili isključeni) stariji od 30 godina čiji su roditelji rođeni u Atini, učestvovali su u donošenju odluka. Stoga su gradili velike amfiteatre kako bi svako čuo prijedloge i mogao da iskaže svoj stav.
Današnja svjetska demokratija je predstavnička demokratija. Ljudi biraju svoje predstavnike koji će upravljati državom u njihovo ime. U Bosni i Hercegovini, suprotno važećem ustavu, država funkcioniše kao zbir etničkih grupa, umjesto zbir pojedinih administrativno-teritorijalnih jedinica države. Na primjer, mladi Draško Stanivuković, gradonačelnik Banje Luke, uvijek se poziva na svoj narod, a ne na građane svog grada koji su ga izabrali.
Prema Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije sa sjedištem u Ljubljani, princip legitimnog predstavljanja naroda izveden je iz evropske pravne tradicije, prema kojoj se pod narodom podrazumijeva demos (građani), odnosno skup svih stanovnika unutar određene države, tako da se pod legitimnim predstavljanjem naroda (građana) podrazumijevaju izabrani predstavnici naroda (građana) čiji broj je srazmjeran ukupnom broju stanovnika date teritorijalne jedinice, bez obzira na njihov etnički identitet. Unutar evropske pravne tradicije ne postoje nikakvi apriorni legitimni predstavnici etničkih zajednica, a u multietničkim društvima postoji praksa uvođenja dvodomnog sistema parlamenata kao korektivnog elementa koji treba da osigura ravnopravnost u predstavljanju etničkih zajednica, te se stoga u gornjem domu obično uvodi etnički paritet.
To bi bio princip legitimnog predstavljanja naroda (jasno je da je riječ naroda data u jednini). Ne postoje nikakve stranke ili predsjednici stranaka koji su legitimni predstavnici etničkih grupa. Građane predstavljaju njihovi izabrani predstavnici sa pojedinih teritorija države. A radi sprečavanja majorizacije i etničke diskriminacije uvedeni su dvodomni parlamenti, gdje su gornji domovi (domovi lordova u Velikoj Britaniji) uspostavljeni na bazi etničkog pariteta. Znači, predstavljanje je teritorijalno, ali postoje mehanizmi sprečavanja etničke diskriminacije i majorizacije. Političke stranke su bitne samo pred izbore; poslije izbora postoje samo izabrani predstavnici administrativno-teritorijalnih jedinica države.
Dejtonski ustav je zamišljen kao građanski ustav (državom upravljaju predstavnici entiteta i kantona), a samo je kod izbora članova Predsjedništva BiH uveden etnički paritet. A naša praksa je da je država zajednica etničkih političkih stranaka, a ne teritorijalnih jedinica. Nikada još nismo čuli stav nekog kantona, na primjer, nego samo stav rukovodioca političke stranke.
ŠVAJCARSKI MODEL
Švajcarska je država više kulturnih, jezičkih i religijskih grupa. Takve pluralne države se često suočavaju sa pitanjem odnosa građanstva i etnokulturnih zajednica koji se determiniše kao faktor (ne)stabilnosti cjelokupnog državnog sistema. Švajcarska se ističe kao uspješan primjer ustavnog sistema koji je ostvario političku integraciju i stabilnost, a naročito neophodno jedinstvo u različitosti. Elementi i vrijednosti kao što su: koncept nacije, teritorijalni federalizam, ekonomija, dvojni identitet, neutralnost i zatvorenost, tolerancija, neposredna demokratija, stabilnost stranačkog sistema, a naročito federalizam, čine osnovu optimalnog balansa građanskih i etnokulturnih interesa u Švajcarskoj. Osnov današnjeg ustavnopravnog uređenja Švajcarske čine upravo apstraktni građani kao jednakopravni članovi političke zajednice uporedo sa priznatim jezičkim, odnosno etnokulturnim kolektivitetima.
Uspjeh federalne države Švajcarske, sastavljene od kantona, u tome je što građani Švajcarske imaju razvijen osjećaj pripadnosti naciji, tj. državi bez obzira na jezičke, vjerske, etničke i druge različitosti. U Švajcarskoj je država jednako nacija. To je jedan politički, građanski, republikanski pojam nacije, koji ima veze sa francuskim i američkim iskustvom. Federalno uređenje u Švajcarskoj funkcioniše tako što kantoni nisu organizovani po etničkom principu, a kulturne i etničke zajednice u političkom i državnom smislu opredijeljene su da budu dio jedne heterogene švajcarske nacije, a ne da budu privjesci susjednih država.
Cilj švajcarske jezičke politike je prvenstveno zaštititi položaj i prava svakog pojedinog nacionalnog jezika kako bi se time pomoglo i očuvanje etničkog identiteta.
ETNIČKE KATEGORIJE
Svi građani, bez obzira na etničko opredjeljenje, treba da budu predstavljeni u hijerarhiji vlasti, tj. ne samo Bošnjaci, Hrvati i Srbi. Činjenica da je prema popisu stanovništva iz 2013. bilo pripadnika ove tri vjerske/etničke grupe nešto preko 95% ne znači da Ostali treba da izgube aktivno i pasivno izborno pravo. U stvari, realan broj Ostalih je mnogo veći, ali su se mnogi Ostali izjašnjavali kao Bošnjaci, Hrvati i Srbi, a pod pritiskom prisutnog fašizma jer drugačije ne mogu dobiti posao u državnoj službi koja je još uvijek najvažniji poslodavac.
Ovdje se predlaže, vezano za izbornu politiku, u okviru nekog novog Ustava BiH ili izmjena postojećeg, formiranje četiri izborne etničke kategorije: Bošnjaci, Hrvati i Srbi, kao etničke grupe i Bosanci kao nacionalna kategorija. Pod Bosancima se smatraju i svi koji ne žele da se izjasne samo etnički. Ohrabreni uspostavom četvrte (nacionalne) kategorije povećao bi se broj Bosanaca na narednom popisu stanovništva i udio Bosanaca u ukupnom broju stanovnika. I mnogi koji se danas izjašnjavaju kao Bošnjaci, Hrvati i Srbi izjasnili bi se kao Bosanci.
Nakon što na nekom popisu stanovništva (2031. ili 2041. godine, na primjer) bude Bosanaca preko polovine, neće na izborima biti potrebno etničko razvrstavanje izabranih dužnosnika. Tada bi Bosna i Hercegovina postala građanska država u punom smislu te riječi.
Bosna i Hercegovina za sada treba da bude država četiri kategorije stanovništva: Bosanci (kao nacionalna kategorija), te Bošnjaci, Hrvati i Srbi (kao etničke grupe). A kada Bosanaca bude preko polovine, biće država Bosanaca, bez traženja ravnoteže u pogledu etničke pripadnosti. Tada se sadašnje tri etničnosti pravno gase. Ostaju samo privatni osjećaji.
