Sapunice: crno-bijeli poligon za dresiranje publike

Iako je pojam „sapunica“ u zadnje vrijeme poprimio poprilično negativne i pejorativne konotacije, treba istaći najprije da to nije niti spriječilo niti umanjilo gledanje sapunica.
Sam naziv „soap opera“ (sapunica), osim što ukazuje povezanost podrijetla ovih serija s proizvođačima i reklamiranjem sredstava za čišćenje, ukazuje i na to da se radi o djelu koje nema visoku kvalitetu i umjetničku vrijednost.
Likovi u sapunicama i njihovim rođakinjama telenovelama su stereotipno i površno obrađeni i mogu se svrstati u nekoliko kategorija, kao npr. prelijepa siromašna djevojka koja tumači glavni lik, podmukla zavodnica kao njen najveći neprijatelj koji uglavnom ima pomoćnika u nekom promiskuitetnom podmuklom zavodniku koji se želi dokopati siromašne djevojke, bogati mladić koji želi biti sa siromašnom djevojkom, njegovi roditelji koji to brane i nameću mu brak s podmuklom zavodnicom iz ugledne obitelji. Tu su naravno i prijatelji bogatog mladića, koji su prikazani kao odani i vjerni, i često stradaju prije kraja serije, te odana posluga i predradnici, razni osvetnici i spletkaroši, itd. Jedan od glavnih nedostataka sapunica jest karikaturalnost likova. Osobine likova su preistaknute i stereotipne. Umjesto da ih prikazuju s više strana, sapunice ih oštro dijele na „crne” i „bijele”, odnosno dobre i  zle.
Radnja je puna klišeja i naoko maštovitih, a zapravo vazda predvidljivih zapleta s nepriznatom, podmetnutom ili otetom djecom, nepravedno osuđenim junacima, podvalama negativaca, razdvajanjem djece od roditelja, braće od sestara i sl. Psiholozi međutim tvrde kako ova predvidljivost uopće ne smeta publici, nego, štoviše, gledateljima daje (lažni) osjećaj sigurnosti i nadmoći. Publici ne smeta ni činjenica da se uživljavaju u tuđe i izmišljene živote. Štoviše, svakodnevno praćenje beskonačne radnje omogućava im da pobjegnu ili privremeno zaborave vlastite brige i probleme, stvarajući surogat za vlastito manjkavo emocionalno iskustvo. Dakle, učinak kakav otprilike imaju i droge, uz razliku što sapunice ipak ne oštećuju fizičko zdravlje. Blješteći svijet trebao bi utješiti siromašnije slojeve i pomoći im da prebrode socijalnu nejednakost i nepravdu, umjesto da ih ohrabri na inicijative za rješavanje njihovih problema.
Ambijent u kojem se odvija radnja sapunica uglavnom je nerealan i idealiziran. Raskošne scenografije, uvijek lijepi i dotjerani glumci koji ne rade ništa osim bolujući o ljubavnim jadima, daleko su od svakodnevnog života. Stereotipni likovi, prividna i privremena pobjeda zla koja završava apsolutnom pobjedom dobra je također daleko od svakodnevice. Sadržaj sapunica, prepun bračnih prijevara, djece koja ne znaju tko su im roditelji, ubojstava, dramatičnih mržnji i idealnih ljubavi u kojima sve funkcionira, svakako nisu od koristi mladima u njihovom otkrivanju stvarnog života. Pogotovo intenzitet navedenih događaja ne odgovara stvarnom životu.
Kod mnogih mladih sapunice utječu i na formiranje loše slike o vlastitom tijelu, što opet pogoduje raznoraznim kozmetičarskim izrabljivačima da prodaju svoje često nepotrebne proizvode mladima. Glavne junakinje u tv-serijama su uvijek besprijekorno uređenje i zavidnih tjelesnih proporcija, što negativno utječe na samopoštovanje i odnos prema vlastitom tijelu kod mnogih adolescentica. One doživljavaju glumice kao standard za usporedbu, i počinju sebe doživljavati kao manje lijepe, predebele, prištave i sl. Slična stvar, ali u manjem i drugačijem intenzitetu, jest savršeni izgled sportaša ili glumaca kao standard za usporedbu kod adolescenata i tinejdžera. Treba naglasiti i kako nerealnost sapunica svakako nije štetna samo za mlade, nego i za njihove roditelje. Neka istraživanja o sapunicama pokazala su kako roditelji uglavnom govore kako mediji loše utječu na njihovu djecu, a sebe u tom kontekstu redovno ne spominju.
Štetnost nerealnog ambijenta tv-serija možda najbolje demonstrira istraživanje američkih sociologa koji su povezali broj rastava u SAD-u s nerealnim očekivanjima koje tamošnji mladi dobivaju o braku na temelju gledanja tv-serija. Istraživanja su pokazala da strastvene i redovite gledateljice sapunica smatraju da samohrane majke vode zanimljiv život, a ženidbu i brak smatraju manje važnima. Istodobno maštaju o snažnim romantičnim vezama i raskošnim svadbama. Ni kod nas nije drugačije, što se tiče maštanja o raskošnim svadbama punim kiča i suludih troškova!
Osvježenje u odnosu na ovu stereotipnost radnje i likova donose turske sapunice koje su zato zadnjih godina i ovladale ovom regijom. Likovi u tim serijama su plastičniji, a njihov kraj ne mora uvijek biti hepiend. Iznimno se pazi na odabir glazbe, a glumci ne glume šablonski, već kvalitetnije nego u drugim sapunicama. Turska produkcija sapunica se pokazala kao uspješan potez u nastojanju Turske da postane članicom Europske unije i liderom u jugoistočnoeuropskoj regiji. Sve je počelo sa „Šeherezadom“, i otada su turske serije zavladale malim ekranima. Međutim, unatoč nekim pozitivnim promjenama u odnosu na latinoameričke sapunice, i turske sapunice ipak i dalje imaju mnoge nedostatke klasične za sapunice, ali imaju i neke negativne osobine i neke za ovu regiju specifične štetne posljedice, o čemu ćemo više u idućem nastavku.
Međutim, ono što kod sapunica najviše brine neke relevantne intelektualce svjetskog ranga jest njihov manipulativni, a time i propagandni potencijal. Noam Chomsky (u stilu teoretičara zavjere doduše) tvrdi kako su sapunice i drugi popularni tv-programi dio jedne veće strategije u cilju ušutkivanja, manipuliranja i smirivanja naroda. (Ni masovni sportovi ne igraju drugačiju funkciju kad je riječ o muškarcima.) Dodatno, edukativni element koji je, istina, prisutan u serijama, toliko je banaliziran i pojednostavljen da je postao kičast. Umjetnička nevrijednost i kič postali su standard koji kreira psihu i svakodnevicu najšire svjetske publike.
Sapunice i masovni sportovi pokazali su se kao savršeno sredstvo za dresiranje. Kao što majka djetetu dadne igračku ili play station samo da malo ušuti, tako se i odrasloj djeci daju sapunice i masovna sportska takmičenja samo da šute. Ovaj potencijal sapunica prepoznali su mnogi, a među njima i jedan od kandidata za predsjedništvo BiH, koji je iskoristio popularnost „Larinog izbora“ za svoju predizbornu kampanju, uzevši za svoj slogan parolu „Rajin izbor“ i napravivši blesavu montažu slike glavnog muškog lika iz „Larinog izbora“. Uz epizode sapunica emitiraju se na svim hrvatskim programima i promidžbene poruke koje su usmjerene ne više samo na žene, nego na cijelu obitelj, a koje rješenje različitih obiteljskih teškoća vide u kupovini proizvoda ili usluga koje nude.
Sapunice su opasno zamijenile kulturu priče, bitno vezanu za čovječju egzistenciju od njegovih početaka. Prije su ljudi sjedili oko vatre i slušali priče najmudrijih iz plemena u hladnim zimskim noćima. Danas sjede oko televizora i gledaju sapunice ili beskrajna sportska takmičenja.

 

Nezdrav učinak sapunice imaju čak i na religijske stavove ljudi koji ih gledaju. U sapunicama je prisutan očigledan dualizam – štetan za monoteističke religije – koji je čak produbio ionako nezdrava dualistička shvaćanja religije kod nas. Nadalje, sapunice obiluju pojeftinjenom i patetičnom pučkom pobožnošću, ljudi koji se uz srceparajuće melodije mole, rone suze i na kraju na najidealniji mogući način ostvaruju sve ono za što su se molili.

 

Ovdje se naravno valja ograditi od jedne vrste religiozne prizme kroz koju se promatraju sapunice i mediji. Čitao sam jedno dopola zanimljivo hrvatsko istraživanje o slici obitelji u sapunicama. Kažem dopola zanimljivo, jer je nakon hvalevrijedne i angažirane prve polovice istraživanja, u drugoj polovici, pa sve do kraja svog rada autorica počela poprilično pristrano pisati o odnosu crkvenih dokumenata o braku i sapunica, te je u njenom radu dokraja ispalo da su američke sapunice loše jer iskrivljavaju sliku obitelji, a latinoameričke su pozitivne jer su „inspirirane katoličkom slikom svijeta i obitelji“. To što su površne i praznovjerne, izgleda i nije toliki problem, glavno da su „naše“. Tako u latinoameričkim „katoličkim“ telenovelama nema gay-brakova, djeca su izrazito poslušna roditeljima, likove se često vidi „u crkvi, molitvi pred Bogorodičinim kipom itd.“ Također, „djela pozitivnih likova su u skladu s kršćanskim naukom“, dok, jeli, „negativni likovi u serijama djeluju suprotno kršćanskome nauku i moralnim zakonima“. Ali da se ipak ne zaboravi naglasiti sveopća grešnost, na kraju se konstatira kako su ipak i „pozitivni likovi većinom u civilnom braku ili stalnome izvanbračnom odnosu, uključeni su u brojne ljubavne afere, što se protivi katoličkom nauku.“ O ovakvom, religiozno (ali nadalje i feministički, historiografski i nacionalno) ideologiziranom istraživanju sadržaja sapunica bit će nešto više riječi u idućem nastavku.
Marijan Oršolić | Prometej.ba

08.05.2013.

Prvi dio: Sapunice i telenovele od kubanskih tvornica do gospodara malih ekrana