Pojedine grupice očajnika što se pobune, jer ih je opljačkala “demokratizacija” i istjerala na ulicu iz njihovih fabrika, potom prevarila “sistemski” – izuzetak su koji traje dan ili dva
Fenomen šutnje pred urušavanjem socio-ekonomske zbilje u Bosni i Hercegovini, pred političkom i svakom drugom korupcijom, pokradenim društvenim dobrima, masovnim ponižavanjima i urušavanjem ljudskih vrijednosti i dostojanstva – začuđujući je. Teško je u regionu pronaći sredinu, u kojoj su oportunizam, šutnja, pristajanje na svaku vrstu ponižavanja do te mjere postali normalni kao ovdje. Ljudi tek sporadično javno dižu glas u manjem broju, odupiru se i bune, šalju signale “sistemu” i onima koji ga čine i zastupaju. Samo je šutnja masovna i postala je mentalitet. Pojedine grupice očajnika što se pobune, jer ih je opljačkala “demokratizacija” i istjerala na ulicu iz njihovih fabrika, potom prevarila “sistemski” – izuzetak su koji traje dan ili dva.
Dramatičnost šutljivog prihvatanja razornog nasilja nad elementarnom ljudskošću do te je mjere vidljiva da je nedavno i izrazito skandinavski mirni, tolerantni, po mentalnom sklopu krajnje uviđavan i politički nenasilan šef Delegacije Evropske unije u BiH Lars Gunnar Wigemark, povodom izlaska stotina hiljada ljudi na ulice Bukurešta i drugih gradova radi obračuna sa ozakonjenjem korupcijske prevare, napisao na twitteru: „A kada će se ovo desiti u BiH?“
Ovom reakcijom bili su užasnuti kod nas oni što su se lijepo ušuškali u njedra sistema, cijedeći posljednje ostatke bogatstva nekada sasvim pristojne države i društva. Mase onih koji jako dobro znaju razloge Wigemarkovog poštenog, ma koliko “nediplomatskog” pitanja – nastavile su da šute ili tek sporadično gunđaju iza leđa korumpiranih vlasnika sistema. Naravno, cijela ta priča o ogromnom oportunizmu koji do socijalne, ekonomske i političke eutanazije gura Bosnu i Hercegovinu, ima svoje razloge i objašnjenja. O njima se također ne govori ni približno onoliko koliko zaslužuju. Zašto ljudi? A ako već šute javno, zašto bar na tajnom glasanju na izborima koji se održavaju svako malo, ne mijenjaju ništa? Čini se, ipak, nije teško dokučiti zašto.
Politika i posao
Kako se to kaže u narodu, i ptice na grani danas znaju da su svi legalni i nelegalni sistemi političkih odnosa, i uloge vodećih političkih partija u njima, dovedeni dotle da je tzv. građanin u BiH de facto mrtav ukoliko se nije “opredijelio i upisao” tamo-gdje-treba. U Bosni i Hercegovini je krug krenuo da se zatvara od stranačkog opredjeljivanja mimo striktnog uslova pripadanja etničkoj i nacionalnoj pripadnosti, preko svođenja stranaka na ekskluzivno etničku i nacionalnu pripadnost, do apsolutne obaveze da se bespogovorno bude u takvoj stranci ako želiš posao, poziciju u društvu i posebno bilo koje od mjesta u državnom aparatu i administraciji. Do portira i kurira. Izuzeci su rijetki i slučajni. Struka je tu zanemariva do nebitnosti. Zakoni koji su ranije obavezivali na konkurs, adekvatno obrazovanje, potvrde o vještinama itd. u otvorenom su procesu mijenjanja kako bi se legalizirala već postojeća praksa po kojoj si mimo “upisa u stranku” građanski mrtav. Više ni novac kao mito za radno mjesto nema dovoljnu snagu, ukoliko sve nije pod kontrolom stranke.
Ova je realnost sasvim u skladu sa čitavim lancem činjenica, koje dovode do odgovora o masovnoj šutnji. Statistički podaci iz prošle godine kazuju da se u potpuno uništenoj i degenerisanoj državi više od šezdeset posto od ukupno zaposlenog stanovništva (mimo onih zaposlenih “na crno”) nalazi na raznim mjestima finansiranim iz budžeta. Od mjesnih zajednica, opština, kantona, entiteta, do državnih nivoa, u agencijama, komisijama, državnim firmama, ustanovama itd. Sasvim je jasno da se tamo više bez malo ni slučajno ne može ući, ako nisi “upisan” u stranku, prije svih u jednu od one tri kapitalne. One što su “legitimni predstavnici naroda”, zauvijek. Kada se tom broju tako zaposlenih ljudi dodaju njihovi članovi familija, koji imaju pravo glasa, biračko tijelo koje sačinjavaju egzistencijalno ovisni od korumpiranog establišmenta – legalni je, “demokratski” temelj za potpuno zakivanje postojeće situacije. Na toj računici umire i uporno naivna poruka iz demokratskih zemalja i organizacija kako se situacija, ako ne valja, može mijenjati izborima. Ona se izborima, u ovakvim uslovima potpunog egzistencijalnog “vlasništva” nad biračkim tijelom, samo prolongira i učvršćuje.
Mladi i sposobni
Normalno je pitanje, ako logika slobodnog opredjeljenja više uopšte igra ulogu, šta je sa mladim, još uvijek mentalno “nezagađenim”, školovanim i željnim posla, napredovanja, daljih znanja i modernizma? Pristaju li oni na ovo? Šta je sa onima koji znanja i pamet imaju i za posao im ne treba stranka, koji postoje, imaju čak i prestižne diplome a posrnula ekonomija, osiromašena kultura, zametena nauka ih trebaju. Minulih dana objavljeni podaci tragom informacija iz Ujedinjenih nacija – odnose se na 2015. godinu – kažu da 1,6 miliona ljudi rođenih u BiH živi izvan zemlje. Danas sigurno i više. Samo te, 2015. godine otišlo je ko zna gdje u inostranstvo nešto više od 80 hiljada ljudi mlađih od 35 godina. Neka je, naravno, među 1,6 miliona mnogo onih koji su otišli u ratu ili odmah iza njega, neka ima i onih koji su imali kakav-takav posao pa otišli negdje gdje im je bolje, ostaje ogroman broj onih koji predstavljaju izraziti potencijal svakog društva, a više ih nema.
Napravljene su brojne analize koje pokazuju koliko je takav odliv najpropulzivnijeg dijela stanovništva već sada poguban za društvo i državu. Ovom prilikom dovoljno je odliv pomenuti samo u kontekstu dramatične promjene “krvne krupe” društva, koje bez tih ljudi ostaje sociološki, mentalno, “energetski” osiromašeno i podložno šutnji, letargiji i spremnosti da se ni prstom ne mrdne kako bi se sačuvalo ono što se ima. Generacije sklone “stvaralačkom buntu“ su otišle ili su smirene, a mjerila koja su ih činila vitalnim, poželjnim i pokretačima poništena su zahtjevom poslušnosti. U takvom društvu “demokratska većina” postaje temelj nazadovanja, a ne šansa za napredovanje.
Sistem, obrazovanje, mediji
Kompletna “mentalna struktura” društvene nadgradnje u BiH polako ali sigurno otklizala je prema šutnji. I prilagođavanju konceptu podjele, ekskluzivno nacije, dominaciji religije i postiđenom sekularizmu… Rasturene su nekada zajedničke kulturne institucije, a ono gdje je još prije rata BiH bila ime na evropskoj i svjetskoj kulturnoj sceni (recimo film i muzika) održava se tek sporadičnim učešćima u koprodukcijama sa drugima. Respektabilni festivali i kulturne smotre i festivali se gase. Budžeti sve više hrane provincijske zabavljačke manifestacije krajnje sumnjivog kvaliteta, profila i dometa. Nekada prestižni Univerzitet u Sarajevu sveden je na lokalni nivo kao, “otirač za noge svakog kantonalnog birokrate”, kako je to nostalgično primijetio jedan profesor. Na fakultetima se donose uredbe o zabrani primanja asistenata, poznati udžbenici se zamjenjuju za privatne skripte, a časovi nastave i ispiti podešavaju prema terminima vjerskih obaveza. Za nauku se izdvajaju jedva i mrvice iz budžeta. Politika zapravo zavjerenički uništava javni TV servis, sve druge tvrdnje su u suštini laž, nekada poznati i kvalitetni mediji se gase ili su već ugašeni, a sportisti međunarodnog kalibra odavno već nisu u BiH. Ni jedan. Sportovi u kojima bi BiH bila u međunarodnim vrhovima, nestaju.
Sve je ovo proces koji nije slučajan, odvija se ciljano manipulatorski, uporno i sistematski, “ubijajući u pojam” svakoga ko je imao želje i snage da stvaralački promišlja život i realnost unaokolo. Nalozi za šutnjom pred ovim samo što još nisu otvoreni i javni, što ne znači da poruke kako se mora šutjeti nisu nejasne. Na tom fonu lagano umiru i nekada izuzetno dinamična udruženja poput udruženja pisaca, PEN-a, umjetnika raznih profila, novinara, umro je i Helsinški komitet za ljudska prava, gigantski projekti poput Ars Aevi-a tavore… I niko ne reaguje. Danas se u BiH praktično na prste ruke mogu pobrojati intelektualci koji još uvijek imaju snage, volje i znanja da se javno odupru svemu ovome. Najstrašnija mržnja, primitivizam, psovačko iživljavanje po portalima legalizirano je u ime “broja klikova”, jer je to mjera uspjeha u novinarstvu, a ne sadržaj, poruka i temeljna informativna supstanca. Rezultat svega toga je letargična šutnja, sklanjanje sa puta “sili” i grčevito traženje milosti “stranke” da bi se sačuvala gola egzistencija. A proizvodnja političkih afera, uzajamnih animoziteta do mržnje, međunacionalnih optuživanja i podmetanja, projekat je troglave nacionalne oligarhije, kako bi se očuvali na vlasti. U tome im silno pomaže potpuno dekomponovani ustavni i politički sistem, u koji su ugrađeni svi mehanizmi dekonstrukcije i bezmalo ni jedan mehanizam usmjeren na povezivanje, zajednički interes, izgradnju i napredak. Sve je to alibi za samoopravdanje – tako je kako je, tu se ništa ne može, šuti i trpi, krivi su drugi…
Pitanje Lars-Gunnara Wigemarka o Bosni povodom Rumunije nije slučajno. Ma koliko bilo emotivno. Odgovor, međutim, može da odvede u drugom pravcu od onoga što je i kako bilo u Rumuniji. Ovdje se šutnja skuplja i taloži. Na ovim prostorima kazano je više puta, i potvrđeno kao tačno, da je opasno za vlast kad narod zašuti. A šuti predugo. Upozorenje iz 2013. nije bilo dovoljno. Najgore je što će moguća eksplozija nezadovoljstva, ako do nje dođe, u sadašnjim okolnostima očigledno teško biti artikulisana i vođena snagom koja se može staviti na čelo i priču okrenuti u pravcu traganja za boljim i konstruktivnijim od ovoga što se živi danas. Rušenje radi rušenja uvijek dovede na čelo – rušitelje. To, valjda, nije rješenje za postojeće stanje. A oni koji bi o tome trebali razmišljati, očigledno su zadovoljni što je ovako kako je, i što ljudi šute. Tu se krug počinje zatvarati na prilično dramatičan način, a matematika oportunizma pokazuje se sve više kao pogubna.
Autor: Zlatko Dizdarević
Tekst preuzet s portala Fondacije Heinricha Bölla/ba.boell.org
