Šamarčina svetome Franji u Kninu

U utorak 4. kolovoza posvećena je nova kninska crkva Gospe velikog hrvatskog Krsnog zavjeta. Sutradan, 5. kolovoza, u nju se, sa svim hrvatskim biskupima na čelu, slilo veliko mnoštvo koje je krepavalo od vrućine. Bila je to prva i posljednja, jedina prilika u kojoj će se ta crkvetina napuniti.

(AUTOR: DRAGO PILSEL – autograf.hr)

Takvo mnoštvo je mogla privući samo 20. godišnjica ”Oluje”, činjenica da se crkva ”pušta u pogon” te marva koja je došla urlikati ”Za dom spremni” na Thompsonovom koncertu koji je preseljen iz Čavoglava u Knin, gdje se uz blagoslov hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i kardinala Josipa Bozanića (ništa, naime, nisu izustili nakon skandala) zazivalo i najveće zlo uz povike ”Ubij Srbina”!

Nije to bio jedni skandal: nova kninska crkva, kako je izvijestila novinarka 24sata Paula Bobanović, stoji 23 milijuna kuna, država je dala 10 milijuna, a nedostaje još toliko da bi svi izvođači bili plaćeni!

”Gradnja crkve stajat će oko 23 milijuna kuna plus dodatni radovi. Od države smo dobili 9,8 milijuna kuna, a ostalo prikupljamo od donacija. Koliko smo dosad sakupili, može se lijepo vidjeti na internetu. Neki ljudi i institucije su željeli da im spomenemo ime, drugi nisu, i to smo poštovali”, rekao je fra Josip Gotovac, glavni ekonom Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, koji je ujedno i zadužen za financiranje gradnje kninske crkve.

Najizdašniji iznos među donacijama, od oko 400.000 kuna, uplatio je Kninski muzej koji je novac prikupio aukcijom slika. Mnogo manje uplatila je Zagrebačka biskupija – 278.572 kune, a za njom slijedi Đakovačko-osječka nadbiskupija sa 160.074,50, pa Zadarska nadbiskupija sa 128.820 uplaćenih kuna. Uplatile su i neke firme: Kraš – 200.000 kuna, PBZ – 150.000 kuna, itd. Konačni zbir objavljenih uplata iznosi oko tri milijuna kuna, a to je još daleko od 10 milijuna kuna, koliko po prilici nedostaje da bi se zatvorila financijska konstrukcija i da bi svi izvođači radova bili plaćeni za svoj posao.

Skandala oko gradnje te crkve je bilo mnogo: ako preskočimo vanjski izgled koji odgovara fašističkoj arhitekturi tridesetih godina 20. stoljeća, tu je interijer koji asocira na luksuzni hotel iz neke arapske zemlje, na kasino ili na disko B klase neke azijske destinacije za turiste koji traže seks s maloljetnicama.

Najkraće rečeno, gradnju i izvedbu te crkve, tu megalomaniju koja ima apsolutno nacionalističku konotaciju smatram jednim od najvećih skandala koji se tiču Katoličke crkve u Republici Hrvatskoj.

Mislim i da je kompromitirana sama ideja koja stoji iza naziva crkve.

Kada je skrbnik starinarske baštine i utemeljitelj hrvatske nacionalne arheologije fra Lujo Marun (1857. – 1939.) 14. svibnja 1892. pronašao kameni romanički zabat oltarne pregrade iz katedrale Svete Marije u Biskupiji kraj Knina, na lokalitetu Crkvina, nije ni slutio da će njegovo otkriće postati glavnim simbolom marijanske obnove i nacionalne svijesti u hrvatskom narodu. Stolna crkva hrvatskoga biskupa, u kojoj je pronađen najstariji marijanski lik u hrvatskoj umjetnosti, sagrađena u 9. stoljeću, obnovljena je za vrijeme hrvatskog kralja Zvonimira (1075. – 1089.).

Upravo u Kninskoj krajini, osobito na Kosovu, odvijali su se prijelomni povijesni događaji. Kako svjedoči usmena predaja, zapisana u ”Ljetopisu popa Dukljanina”, kralj Zvonimir je “ad quinquae Ecclesias in Campo” prije nasilne smrti “v peth crikvah na Kosovi” izrekao prokletstvo da “nevirni Hrvati” ne bi imali svoga vladara i “da vazda tuju jeziku podložni bili”. Iako ubojstvo kralja Zvonimira, izvršeno tijekom kasnijih političkih nedaća, nije povijesno utemeljeno, ipak se dogodilo da Hrvati zadugo nisu uspjeli stvoriti samostalnu državu.

Zato se pjesnik Starac Prokop, odnosno kninski gvardijan fra Ivon Menđušić stariji, da bi skinuo navodnu devetstogodišnju kletvu kralja Zvonimira, zalagao za gradnju nove crkve kao zadužbine hrvatskoga naroda. S tom nakanom je pokraj temelja stare crkve svete Marije, prema nacrtu kipara Ivana Meštrovića, sagrađena 1938. nova crkva Naše Gospe u biskupiji kraj Knina, na mjestu gdje je “zemlja naša sačuvala uspomene naše, a naša Gospa lozu našu”.

Kako glasi nacionalistički narativ koji stoji iza nove kninske crkve?

Tako da se nakon toga pojavilo ostvarenje povijesnoga državotvornoga sna (s HDZ-om, naravno) koji je bio ugušen u vihoru Drugog svjetskog rata. Da bi san postao državotvoran, opet je Gospa pomogla vjernom narodu.

Upravo s Gospom iz Biskupije započela je duhovna obnova pod nazivom ”Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata” (pokret katolika za rušenje komunizma). Slavlje je najprije započelo u Solinu, na Gospinu otoku, 12. rujna 1976., nastavljeno 17. rujna 1978. na povijesnom tlu u Biskupiji kraj Knina i 2. rujna 1979. u Ninu kraj Zadra, a završilo je u Mariji Bistrici 9. rujna 1984. godine. Tako je tzv ”Crkva u Hrvata” u Praliku pokazala vjersku i narodnu svijest, a Gospa Hodočasnica obišla je sve krajeve Lijepe naše.

Izvorni kameni romanički zabat oltarne pregrade iz katedrale svete Marije u Kninu, koji je plutejima, arhitravom i stupovima dijelio apsidu od središnje lađe, danas se čuva u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu. Prema romaničkim ukrasima potječe iz druge polovice 11. stoljeća.

Na reljefnoj trokutnoj plohi, veličine 107 x103 cm, ističe se frontalno urezani Gospin lik, prikazan u molitvenom stavu – kao Gospa Moliteljica – Maria Orans, podignutih ruku na prsima, s okrenutim dlanovima prema vjernicima. Kao najstariji ikonografski likovni motiv, nastao još u vrijeme starokršćanske umjetnosti, izrađen prema bizantinskoj marijanskoj tradiciji, ovaj molitveni stav označuje predavanje u Božje ruke. Tako je Gospa na Praliku prikazana kao Bogorodica – Theotokos, Mater Dei – jer na meditativni način uspostavlja čuvstveni suodnos s vjernicima.

Nacionalistički narativ biva sumiranim u riječima provincijala fra Joška Kodžomana na svečanosti 5. kolovoza: ”U ime Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, koja je ponosni nositelj izgradnje crkve Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta, zavjetne crkve čitavoga Hrvatskoga naroda, koju sinoć blagoslovismo, danas je posebno ponosna, jer smo uspjeli pripremiti ovo impozantno crkveno zdanje, za posvetu i jubilarnu proslavu najvećeg nacionalnog blagdana i obilježavanje najznačajnijeg dana novije hrvatske povijesti. Vjerujemo da smo tim činom značajno doprinijeli zajedništvu našeg naroda, koje nam je danas potrebnije nego ikad prije.”

Zašto sam se imao potrebu distancirati od ideje ove crkve i od riječi fra Kodžomana? Naravno, ne samo zato što se kao Hrvat i kršćanin ne mogu prepoznati u tim riječima, već zbog toga što me te ideje duboko vrijeđaju i čine nesretnim i nespokojnim.

Kada sam početkom 1991. odlučio napustiti franjevački red, živio sam u Rijeci u samostanu na Krnjevu, u crkvi koju je projektirao pokojni arhitekt Boris Magaš (autor stadiona na Poljudu). Tada sam bio bogoslov, pripravnik Franjevačke provincije svetog Jeronima na kraju druge godine privremenih zavjeta, a želio sam i morao napustiti zajednicu uoči njihove obnove na još godinu dana.

Takva je procedura: nakon godinu novicijata (što sam proživio na sjeveroistoku Argentine, u gradu Salta, od siječnja 1988. do siječnja 1989.) pripravnik polaže prve zavjete i oni se obnavljaju na godinu, pa na godinu, itd., najviše do devet puta, tijekom kojeg razdoblja i kandidat (nakon treće godine zavjetovanosti), privremeno zavjetovani fratar, i zajednica odlučuju hoće li doći do vječnih zavjeta i kada.

Teoretski, da sam ostao fratrom, ja bih bio spreman položiti vječne zavjete siromaštva, celibata i poslušnosti, moguće, tijekom 1992. godine. Dakle, imao sam još najmanje godinu, godinu i pol dana da dobro razmislim o tome želim ili ne želim život fratra. Redovništvo me je silno zanimalo, ali ono na što sam naišao dolaskom iz Argentine (i iz Brazila, gdje sam živio 1985., odlučujući se za franjevaštvo) me je dotuklo.

Nije mi problem bila poslušnost zaista neprilagođenim karakterima koji su mi se postavljali kao autoritete (znao sam što želim i znam što želim u životu, pa lako bajpasiram čudne likove). Bog mi je svjedok da mi tada nije bio problem prihvatiti život bez ženske u krevetu (o dečkima u krevetu nisam razmišljao).

Mene je mučnina hvatala od činjenice, kao i sada kad promatram novu kninsku crkvu i sav taj nacionalistički cirkus, da fratri (mnogi) nisu bili ni ostali siromašni; dapače, da su bili (možda i kao posljedica života u Jugoslaviji) i ostali nezasitni, nezainteresirani za pastoral koji se tada, ’91., ultimativno nudio raspadom sistema i otvaranjem neslućenih mogućnosti te da su, što mi je najgore padalo, jako skloni materijalnomu, moći, bogatstvu.

Ne smijem generalizirati i bilo bi od mene zaista zločesto da kažem kako su moji tadašnji fratri svi odreda patili od pohlepe ili kako svi današnji fratri iznevjeruju svetoga Franju Asiškoga. Nikako! Ta, meni je u neku ruku odgojiteljem, ali i profesorom glazbe, bio čovjek svetoga života fra Ivo Peran. Time sam sve rekao!

Možda jednom iz kurioziteta uđem u kninsku crkvu da vidim tu sramotu, ali u njoj Boga neću naći, pa ga tamo neću ni tražiti. Hrvati se opet gadno prevariše.

Čini mi se da sam slijedeće misli pročitao kod Jadranke Brnčić, nisam siguran. Tkomu god dugovao autorstvo veliko mu/joj hvala. Crkva svoju građevinu temelji na ulozi koju svećenici imaju u vjeri kršćana, ulozi kojoj je pripisala funkciju posrednika između ljudskog i Božjeg svijeta. Mnogim svećenicima ne manjka inteligencije, ali se, međutim, često ponašaju kao da svima drugima toga nedostaje. Odgajani da polažu pravo na poseban i isključiv pristup istini s visoka procjenjuju i osuđuju sve što nije u skladu s crkvenim priznanjem istinitosti. A od kritika se brane izdižući štit tradicije koja se, po njima, ne smije nikad dovoditi u pitanje jer bi se time doveo u pitanje i sam autoritet Crkve.

Pritom se često zaboravlja da je i tradicija građena od niza predodžbi i interpretacija koje su se mijenjale kroz povijest. Na istinu se lijepi maska nedodirljivosti ne bi li se po svaku cijenu održali uspostavljeni odnosi te onemogućila svaka iskrena autorefleksija. Ulogom koju im dodjeljuje institucija Crkve svećenici su izloženi ogromnom pritisku. Ukoliko su iskreni i ponizni u svojim unutarnjim traženjima istine te nastoje održati intelektualni integritet, odmah bivaju razapeti proturječnostima strukture unutar koje žive i rade. S druge strane, slijepi instinkt za očuvanje svećeničke aure rađa prijetvornošću.

Sablazan nadilazi sâm grijeh, a želja da se izbjegne skandal u Crkvi postaje jačom od vjernosti istini. Istina postaje prijetnjom institucionaliziranoj moći, a moć se istini opire prešućivanjem istine.

Pod izlikom očuvanja Crkve od skandala stvara se korumpirana stvarnost i sustav s kojim su solidarni njegovi službenici kako bi im ostali zajamčeni ugled, prestiž i moć. Cijena je privid vrline. Zbog svih prednosti koje proizlaze iz opstanka privida, kakav jest da jest. Prešućivanje istine o prijestupima za Crkvu postaje pitanjem njezina opstanka.

Papa Franjo se toga nije bojao i uvijek je govorio istinu, ma koliko bolna bila. Crkva se očito ne snalazi u situaciji rasapa povijesne i političke potke na kojoj je stoljećima počivala kao institucija moći i promašuje niz povijesnih prilika da u tome uspije.

Ipak, razloga za nadu ima. Sve je više glasova koji ustaju protiv takva stanja: tekstovima, govorom, udruživanjem. Franjo (onaj Asiški i ovaj rimski) su dokaz da možemo drugačije, da trebamo drugačije i da, ponekad, u tome uspijevamo.

Papa Franjo vjeruje da u vremenima siromaštva i oskudice nije moralno graditi velebne crkve, a za sebe i svoju službu u Argentini je često tražio samo jednu baraku u kojoj bi mogao obavljati obrede. Papa Franjo je mislio da bi se crkveni ljudi trebali boriti za radnička prava.

Nasuprot hrvatskim biskupima, svećenicima, redovnicima i redovnicama, ponosnim katolicima koji će jebati Srbima majku četničku, nasuprot tzv. lijevim političarima koji koketiraju s fašizmom, nasuprot većini stojim ja kao jedinka i kažem: Opalili ste šamarčinu svetom Franji Asiškom i papi Franji. Ne ide to tako, vi Isusa uopće niste razumjeli. Izvan sirotinje nema spasenja!