Salmedin Mesihović: Promjena religije i vjere?
Ovo srastanje nacionalnog sa religijskim, dok na jednoj strani odmaže stvarnom kristaliziranju nacionalne svijesti (u formi koja npr. postoji kod Albanaca) sa druge strane prilično pomaže opstojnosti oficijelnih institucionaliziranih religija. Time te religije, posebno institucije koje ih oficijelno reprezentiraju, dobijaju još jedan razlog svoga postojanja, koji je praktičan i izlazi iz okvira teoloških dogmi i metafizike. Time i njihova konfrontacija sa znanosti, što je konstantna tendencija procesa racionalizma i prosvjetiteljstva i kontinuiranog povećavanja obima spoznajnog znanja (a u kojima je abrahamistička religija u zadnja tri stoljeća gotovo po pravilu gubila bitke) se baca na margine.
Prije nekog vremena u razgovoru sa jednom dugogodišnjom prijateljicom, ona mi je onako usput napomenula da možda planira da se pokrsti u Rimokatoličkoj Crkvi. Naravno, razgovor je odmah skrenuo u tome pravcu, jer su me interesirali i motivi za jednu takvu odluku, ali i potencijalne i hipotetičke posljedice takvog čina za tu osobu (više–manje hanefijsko – sunitskog porijekla). Motivi su i u ovom slučaju, kao i u većini drugih slučajeva religioznih konverzija mnogo više pragmatičke prirode, nego neke teorijsko – teološko – filozofske uzročnosti. Međutim, kada se skrenulo na polje potencijalnih posljedica takve makar i formalne konverzije pojedinca sa jedne abrahamističke sljedbe na drugu, otvorilo se čitavo jedno zanimljivo područje i za istraživaće i analitičare i historijskih i socioloških procesa. Ono što je gotovo sigurno jeste da taj tip religijske konverzije pojedinca sa jedne abrahamističke denominacije na drugu u zapadnobalkanskom podneblju XX. i XXI. st. nije baš nešto što se smatra „normalnim“ činom ili izražavanjem slobodne volje pojedinca. Današnje zajednice u kojima taj pojedinac živi, prebiva, iz kojih potiče po nekom pravilu postaju u velikoj mjeri vrlo netrpeljive i netolerantne prema, na taj način, konvertiranom pojedincu. To se maltene smatra izdajom, u pojedinim slučajevima dolazi i do vrijeđanja ili neuvažavanja, pa i odbacivanja i anatemizacije u određenoj mjeri.
Ono što je interesantno jeste da je takva netolerancija poglavito svojstvena ako se konverzija dešava u okvirima abrahamističkog religijsko – kulturološkog kruga i ambijenta. Zamislite hipotetičku situaciju da neki vaš član familije javno objavi da je npr. napustio hanefijski sunizam i prešao na pravoslavlje, rimokatolicizam, šiizam, da je otkrio da su selefizam i tekfirizam jedini ispravni islam i da su sve ostalo novotarije ili čak da planira da prihvati onu korjensku abrahamističku sljedbu – judaizam (ako mu to naravno judejska svećenička hijerarhija uopće dopusti). Gotovo sigurno bi došlo do neprihvatanja, nepriznavanja i neshvaćanja takve odluke, pa i određenih sukoba. To je naravno slučaj i sa svim drugim stranama, odnosno da li je npr. moguće da neko danas na Palama ili Širokom Brijegu javno obznani da sa rimokatoličanstva prelazi na sunitski hanefizam ili da postaje derviš. Teorijski je moguće, ali je praktično skoro neizvodivo.
Međutim, interesantna je jedna druga pojava na ovom našem trusnom području. Prihvatanje ili konverzija u vjeru, vjerovanja, shvatanja, religiju koje ne ulaze u abrahamistički skup, osobe koja je rođena i odrasla u okviru miljea jedne od abrahamističkih sljedbi i denominacija se ne doživljava tako negativistički radikalno. Prihvatanje deizma, ateizma, agnosticizma, ili konverzija na neku od new age sekti ili neka egzotična vjerovanja (kao što je hare krišna) ili čak povratak na „politeizam“ uopće nije anatemisano ni približno kao što bi bile neke unutarabrahamističke konverzije. To mogu potvrditi i na osobnom primjeru, iako sam potekao iz hanefijsko – sunitske sredine javno sam se deklarirao deistom i do sada nisam doživio nikakvu neugodnost po tome pitanju. Naravno, druga je stvar da velika većina ljudi uopće i ne zna šta znači deizam ili agnosticizam pa onda na to ili sliježu ramenima ili to shvataju neozbiljnim. Ateizam je jasniji, ali ni javno deklariranje ateistom ne donosi ni približno toliko buke nego da određena osoba npr. u svome javnom okruženju proglasi da eto više nije rimokatolik nego je od sada oficijelno musliman i to šiija. Evo npr. u jednom Visokom (koje je ubjedljivo većinski hanefijsko – sunijsko) sasvim slobodno, čak i od lokalne zajednice forsirano djeluje jedna od new age religioznih pojava sa snažnim prozelitskim faktorom.
Ono što u svemu ovome jeste ironija ili paradoks jeste činjenica da odabiranje ili prihvatanje deizma, agnosticizma i ateizma ili konvertiranje na neku od new age fantazija ili možda budizam ili hinduizam ili povratka „politeističkim korijenima“ predstavlja ustvari totalni raskid sa Abrahamizmom kao religijskim, kulturološkim, povijesnim pa i političkim fenomenom. Teorijski tako postajete „paganinom“ i „nevjernikom“, da iskoristimo abrahamističku terminologiju za one van kruga njihovog religijskog obrasca, a ne samo „krivovjernikom“ (kako se međusobno smatraju pripadnici abrahamističkih denominacija). Praktično rečeno, npr. za deistu ili agnostika Abraham/Ibrahim, Jakov/Jakub/Izrael, Mojsije/Mozes/Musa možda nisu ni postojali, možda su mitološke ličnosti ili ako su postojali onda sigurno nisu bili ono za šta ih smatraju sve abrahamističke denominacije nego npr. obični lideri semitskih, levantskih zajednice/a odakle se razvio jevrejski narod. Neabrahamisti ustvari više – manje odbacuju kompletan taj izvorno hebrejski religijski kontekst kao apsolutnu istinu, dok svi Abrahamisti se moraju držati te izvorne hebrejske matrice, čak i ako pripadaju mlađim granama kao što su kršćanstvo i islam. Ustvari, historijska i znanstvena činjenica je da su kršćanstvo i islam samo hibridne verzije judaizma prilagođene za one koji u etničkom ili narodnosnom smislu nisu Jevreji.
Znači gledano sa logične pozicije, „nevjerništvo“ bi trebalo biti teži prekršaj nego „krivovjerje“. I onda slijedi pitanje, kako je moguće da se „krivovjerje“ (odnosno konverzija sa jedne abrahamističke sljedbe) među stanovnicima Zapadnog Balkana i dobrog dijela Balkana (izuzev Albanaca) doživljava sa znatno više emocija i više glasnosti nego „nevjerništvo“. Razlozi su vrlo jednostavni i objašnjivi. Najvažniji razlog je da su tri „konstitutivne nacije“ (Srbi, Hrvati, Muslimani/Bošnjaci) formirane po religijskom obrascu: pravoslavno svetosavlje, katolicizam, islam. I jezički, teritorijalni, historijsko – politički konteksti su imali svoje mjesto u nastajanju ovih nacija, ali uvijek u inferiornijoj, sekundarnoj ili tercijarnoj poziciji u odnosu na religiju. Radi toga se u svjesti ubjedljive većine običnih ljudi u Bosni i Hercegovini, konverzija katolicizam→islam, katolicizam→pravoslavlje, islam→pravoslavlje, islam→katolicizam, pravoslavlje→islam, pravoslavlje→katolicizam doživljava kao i automatska promjena nacionalne pripadnosti i identiteta. A pošto su odnosi Srba, Hrvata i Bošnjaka onako baš međusobno „srdačni“ i „puni povjerenja“, ta promjena se nerijetko deklarira i kao izdaja. Iz osobnog iskustva znam da je potpuno uzaludan posao i gubljenje vremena i truda naš narod pokušati ubjediti da su moderne nacije i religije odvojene stvari.
Ovo srastanje nacionalnog sa religijskim, dok na jednoj strani odmaže stvarnom kristaliziranju nacionalne svijesti (u formi koja npr. postoji kod Albanaca) sa druge strane prilično pomaže opstojnosti oficijelnih institucionaliziranih religija. Time te religije, posebno institucije koje ih oficijelno reprezentiraju, dobijaju još jedan razlog svoga postojanja, koji je praktičan i izlazi iz okvira teoloških dogmi i metafizike. Time i njihova konfrontacija sa znanosti, što je konstantna tendencija procesa racionalizma i prosvjetiteljstva i kontinuiranog povećavanja obima spoznajnog znanja (a u kojima je abrahamistička religija u zadnja tri stoljeća gotovo po pravilu gubila bitke) se baca na margine. Prije nego što su nastale ove nacije i kada je nivo spoznajnog i raspoloživog znanja bio znatno manji (otprilike XV. – XVIII. st.) izvršiti konverziju iz navedenih sljedbi među tadašnjim stanovnicima Zapadnog Balkana se doživljavao isto kao danas promijeniti političku stranku. I tek sa uvezivanjem religije sa novovjekovnom institucijom nacije (bar u slučaju BiH, Hrvatske, Srbija i Crne Gore), dolazi do „betoniranja“ pripadnosti određenoj religiji. To je ustvari u velikoj mjeri i spasilo sadašnje religije da sačuvaju svoj značajan utjecaj među stanovništvom i pored prosvjetiteljstva, racionalizma, sekularizma, širenja znanosti i općega znanja pa i skoro polustoljetne političke dominacije ateizma. Sada je religijskim zajednicama bitnije očuvanje tako izgrađenog „nacionalnog identiteta“ nego sučeljavanje (možda bolje rečeno suočavanje) sa nekim znanstvenim dostignućima koja direktno udaraju u suštinu abrahamističke dogme. Drugi razlog jeste formalizacija abrahamističke religije, njenih rituala i vanjskih oblika prepoznavanja (odjeća, „image“, imena), dok se njihove (metafizičke) suštine u velikoj mjeri preispituju, dovode u pitanje i gube.
Ali i ovakva pozicija isključivosti konverzija unutar abrahamističkog religijsko – kulturnog kruga, ima i svoje naličje. Iako ona jača pozicije institucionaliziranih religijskih zajednica, globalna pozicija Abrahamizma slabi jer ljudi koji se više ne pronalaze u religijskim sljedbama kojima pripadaju po porijeklu onda izabiru lakši put i potpuno napuštaju Abrahamizam. Deklariranje da ste deista ili agnostik ili ateista ne podrazumijeva nikakav inicijacijski obred, nastavljate živjeti pod svojim imenom i prezimenom, nema apsolutno nikakvih vanjskih primjetnih identitetskih promjena u odnosu na većinu, ne doživljavate se kao nacionalni izdajnik. To što sam se ja opredijelio po slobodi savjesti da budem deista, u našem javnom mnenju ne podrazumijeva da sam promijenio bilo kakvu za to mnenje bitnu identitetsku odrednicu. Odnosno za to javno mnenje ne postajem po automatizmu Amerikanac ili Turčin, iako u tim državama u odnosu na broj stanovnika je najveći broj javno deklariranih deista. I sve se završava možda samo na raspravama i razmjenama argumenatama (koje nekada mogu biti i malo žešće) sa teistima, što nerijetko na kraju preraste u obično politikanstvo i strančarenje i optuživanje da ste npr. komunjara. Čak i odabir da budete sljedbenik new age sekti ili hare krišna ili nešto drugo nema tu odbojnost u odnosu na to da se javno deklarirate da ste se pokrstili ili prešli na islam. Možda bi vas u tom slučaju smatrali čudakom, ludakom ili budalom, ali sigurno ne i izdajnikom. A morate priznati da je razlika između toga da vas neko proglasi čudakom ili izdajnikom i velika i opasna.
I na kraju sam prijateljici dobronamjerno savjetovao da ako već želi ostati unutar Abrahamizma, da ipak razmisli da li joj je pametna opcija da izvrši konverziju sa jedne abrahamističke sljedbe na drugu, jer to u našem društvu povlači za sobom čitav niz drugih posljedica koje često nemaju apsolutno nikakve veze sa teologijom.
Publicola
tacno.net
