Salmedin Mesihović: Dilema islam i reformacija
Promjene i reforme su već uveliko zahvatile islamski svijet i pokušati ih zaustaviti je obični ahistorizam, jednostavno se takav determinizam razvitka mora prvo shvatiti, prihvatiti pa i onda možda i uticati ili usmjeravati. Ne treba se plašiti da će izbiti neka islamska verzija Tridesetogodišnjeg rata, koji je opustošio i faktički uništio Sveto Rimsko Carstvo u periodu 1618 – 1648, iz jednostavnog razloga što je taj rat ne samo započeo, nego se i odvija u svom punom ubilačkom kapacitetu u Iraku, Siriji, Jemenu, Libiji, Somaliji, dijelovima Nigerije…itd… Ljudski gubici i stradanja na Bliskom Istoku u toku samo zadnjih par godina su u kvantitativnom (još uvijek ne i procentualnom) smislu već prevazišli one gubitke koji su se desili za vrijeme rimokatoličko – hugenotskog rata u Francuskoj ili 30godišnjeg rata u Svetom Rimskom Carstvu.
Prije neko vremena na Peščaniku je izašao članak „Bez reformacije islama, molim“, koji je ustvari prijevod na bosansko-hrvatsko – srpski jezik članka objavljenog 17. V. 2015. god. u The Guardianautora Mehdi Hassana (prevoditelj: Miroslav Marković). Autor sažeto, ali vješto i precizno ukazuje na niz poziva na neku navodnu potrebu reformacije u islamu. Jasno je da je nemoguće prošlost vratiti i da više nikada nijedan prošli dan nećemo ponovo proživiti, pa samim tim je potpuni nonsens da će se pojaviti neki Martin Luther u islamu i kao preokrenuti stvari. Zaključci autora Mehdija Hassana u pogledu neodrživosti neke reformacije u islamu, kao što se desilo u XVI. st. u središnjoj i Zapadnoj Europi, i da se takvi pozivi koriste u narativu koji u svojoj suštini nije baš naklonjen prema islamu su ispravni.
Međutim, autor Mehdi Hassan je za svoj zaključak koristio i teze koje su neodgovarajuće sa historiografskog stajališta. Prvo, informacije o Martinu Luteru su selektivno (njegovo stajanje na stranu plemstva za vrijeme velikog seljačkog ustanka, antisemitizam) prezentirane i to bez ikakvog objašnjavanja povijesnog konteksta (posebno vezano za njegovo pristajanje na stranu kneževa i plemića). Tako je Martin Luter faktični predstavljen kao neki rodonačelnik antisemitizma u Njemačkoj, pa i nacionalsocijalizma. Ovo apsolutno nije tačno, teški progoni Jevreja u Njemačkoj, kao i ostatku latinskog Zapada su se dešavali i stoljećima prije pojave luteranizma (posebno su krvavi bili oni za vrijeme I. krstaškog rata u Rajnskoj oblasti i u vrijeme pandemije Crne smrti). Što se tiče krvoprolića i vremena brutalnog rata protestanata i rimokatolika, to je tačno i posebno su katastrofalne posljedice bile u Francuskoj i Svetom Rimskom Carstvu (koje je obuhvatalo najveći dio središnje Europe). Ali zar se upravo sada ne odvija vrlo teški rat ili ratovi sunita i šija na Bliskom i Srednjem Istoku sa katastrofalnim posljedicama, i to bez pojave nekoga muslimanskog Martina Lutera. Teza autora Mehdi Hassana da islam nikada nije imao svećeničku klasu (bolje rečeno stalež) nije održiva sa faktičkog stanja. Možda ona teorijski i ne postoji ili ne bi trebala da postoji, ali činjenica je da mnoge zajednice koje se smatraju islamskim imaju profesionalno svećenstvo i to još institucionalizirano sa hijerarhijom i pravilima. U nekim sredinama one imaju i vrlo veliku svjetovnu moć („čuvari revolucije u Iranu“, Saudijska Arabija), čak u pojedinim situacijama i veću od one koju je imalo rimokatoličko svećenstvo na latinskom Zapadu.
Ono što su prenebregnuli i zapadnjački autori koji prizivaju muslimanskog Martina Lutera, ali i Mehdi Hassan jeste činjenica da islam uopće nije jedinstvena cjelina. Naprotiv, ovaj pravac abrahamističke religioznosti je vrlo isparcelisan i podijeljen na čitav niz denominacija, od kojih su mnoge vrlo sukobljene i netrpeljive međusobno. Nije to samo podjela ugrubo na sunije i šije, ima još tu dosta podgrupa, podskupina, heterodoksnih pokreta i sl., tendencija pa i sekti (u onom modernom smislu). Naravno, kao po pravilu pripadnici svake od njih misle za sebe da je ona njihova pravovjerna, a da su ostale heretičke. Reformacija se dogodila samo u okviru rimokatoličke denominacije kršćanstva, dok se npr. unutar pravoslavnih crkvi (koje su dogmatski istovrsne sa rimokatolicizmom) to uopće nije desilo. Reformacija nije uticala ni na koptsku, ni na jermensku crkvu. Znači ako se i pojavi muslimanski Martin Luter, on bi se morao pojaviti unutar samo jedne od islamskih podskupina, a pošto vlada tolika rascjepkanost u islamu teško je očekivati da će neka „reformacija“ imati isti učinak kao ona što je pogodila rimokatolicizam početkom XVI. st. koji je bio tada faktički gospodar čitave Zapadne, južne, sjeverne i središnje Europe.
Glavni protureformacijski argument autora Mehdi Hassana je da je reformacija vođena idejom „pročišćenja“, borbe protiv novotarija i sukladno tome on Lutera upoređuje sa Muhamedom ibn Abdul Wahabom, a protestante sa vehabijama. Ovo uopće ne stoji. Prvo reformacija nije bio samo Luter, nego i Cvingli i Kalvin i anglikanski političari na dvoru Henrika VIII. Tjudora i mnogi drugi. To je bio jedan pokret dosta šarolik, sa dosta različitim idejama (bilo ih je koji su odbacivali i trojstvo), čija su čeda danas i američki evangelisti, i baptisti, liberalni anglikanci i skandinavski luterani ali i ultrakonzervativni amiši i mormoni. Tačno je da su neki od povika reformacije bili i „pročišćenje“, borba protiv novotarija, idolopoklonstva, raskoši, luksuza, dekadentnog i korumpiranog ponašanja svećenika i monaha, vraćanje starim vrijednostima, istinskom evangeoskom ili apostolskom kršćanstvu, ali to nisu bile ni jedine niti glavne poruke reformacije. Glavni cilj reformacije je ustvari bilo osporavanje institucionalno – hijerarhijskog religijskog autoriteta i njegove „nepogrešivosti“ i samim tim uklanjanje onoga što se zove posrednik između čovjeka i boga. Jedno od oruđa toga je bilo prevođenje latinske Vulgate (izdanja Biblije koju je početkom V. st. n. e. preveo na latinski sv. Jeronim, inače Ilir po porijeklu, vjerojatno sa područja današnje Zapadne Bosne) na narodne jezike. Taj prijevod je u tome reformističkom pokretu dobijao isto oficijelno značenje kao što je imala Vulgata, pa bi se u bogosluženju sa tradicionalnog (crkvenog) latinskog jezika prešlo na narodne jezike. A zbog pojave Gutenbergove mašine za štampanje, ideje i prijevodi su se jako brzo raširili i bili dostupni i razumljivi i onima koji nisu pripadali svećenstvu ili nisu znali tradicionalni (crkveni) latinski jezik. Ustvari svaki otpor na latinskom Zapadu moći i uticaju Rimokatoličke Crkve je započinjao sa prevođenjem Vulgate na neki od narodnih jezika. To su prije Luterovog prijevoda na engleski učinili Englez John Wycliffe i Čeh Jan Hus, ali efekat njihove reformacije je bio znatno manji, upravo zbog nemogućnosti brzog širenja ideja (u njihovo vrijeme još nije otkrivena tehnologija štampanja, nego su se knjige prepisivale) i brze i brutalno – efikasne akcije same Crkve.
U nekoj hipotetičkoj situaciji, npr. u slučaju ako bi se desila reformacija luteranskog ili kalvinističkog tipa unutar Islamske zajednice BiH, onda bi se primarno odrazila na to da se prijevodi Kurana na bosansko-hrvatsko-srpski jezik po oficijelnom značenju izjednače sa onim izdanjima Kurana na arapskom jeziku, što bi automatski svo bogosluženje i molitve prebacilo na narodni, domaći jezik razumljiv za stanovništvo. Ukinula bi se institucija reis –uleme, naibu reisa, kao i institucije regionalnih muftija. Unutar imama više ne bi bilo ikakve hijerarhije. Čitava Islamska zajednica bi potpala pod izvršnu i zakonodavnu vlast samo Sabora IZ BiH, koji bi morao da onda imenuje neki izvršni organ koji bi bio sastavljen i od laika i od imama. Nestalo bi prakse izdavanja fetvi, nego bi bile samo izvršne odluke. Slično bi se desilo i sa medžlisima. U slučaju tipa anglikanske reformacije, sačuvale bi se institucije reisa, muftija i hijerarhije unutar imama, ali bi upotreba našeg jezika ostala. Upotreba i korištenje jezika u bogosluženju i molitvama bi sigurno izazvalo najviše nedoumica, diskusija pa i podjela i možda i sukoba. Protivnici bi sigurno isticali tezu razvijenu u vrijeme borbe po pitanju stvorenog ili nestvorenog Kurana, po kojoj je Kuran na arapskom klasičnom jeziku (koji više uopće nije svakodnevni govorni jezik u zemljama koje pripadaju arapskoj lingvističkoj zajednici) ustvari božanska emanacija na zemlji, njegova materijalizacija…faktički dio božanskog, njegov nedjeljivi dio. Suparnici bi iznijeli tezu da je takvo stajalište idolopoklonstvo, odnosno pripisivanje božanskih osobina materijalnoj stvari kao što je knjiga. Vrlo slična situacija kao u kršćanstvu, koje ima sveto trojstvo, ovdje bi se imalo sveto dvojstvo, pa bi hipotetički protestanti iznosili i ovu tezu kao sopstveni motiv za reformske akcije. Ne treba zanemariti ni činjenicu da kao što je u kasnoj antici i ranom srednjem vijeku vođena žestoka borba o prirodi Isusa, da bi na kraju pobijedila nikejsko – halkedonska dogma trojne „istobitnosti“, isto tako je od kraja VIII. pa u toku IX. st. u Abasidskom kalifatu vođena vrlo žestoka i nesmiljena borba po pitanju prirode Kurana, koja je završila na kraju pobjedom dogme o nestvorenom Kuranu. Napominjem da sam Islamsku zajednicu u BiH uzeo samo kao primjer u tehničkom smislu, jer su mi od svih islamskih zajednica njena struktura i način funkcioniranja najbolje poznati, a ne da direktno ili indirektno zazivam ili pozivam na neke promjene.
Reformacija Lutera, Kalvina, Cvinglija pa i anglikanaca bila je tako u svojoj suštini različita od vehabijske „reformacije“, jer je ona razbijala elitistički monopol na tumačenje „božanske istine“. Naravno, pošto sam već rekao da je reformacija jedan iznimno šaroliki pokret, bilo je određenih skupina koje su imale i radikalni prizvuk i čije bi se djelovanje npr. moglo ujednačiti sa vehabijskim pokretima ili tekfirovcima, kao što su anabaptisti, neki ekstremni oblici puritanizma i sl. Na kraju čisto sumnjam da je moguće da će stvari ostati iste, u islamskim zemljama se dešavaju duboki i teški potresi, koji se upravo u ovom trenutku negativno određuju prema sudbinama desetina miliona ljudi. Promjene i reforme su već uveliko zahvatile islamski svijet i pokušati ih zaustaviti je obični ahistorizam, jednostavno se takav determinizam razvitka mora prvo shvatiti, prihvatiti pa i onda možda i uticati ili usmjeravati. Ne treba se plašiti da će izbiti neka islamska verzija Tridesetogodišnjeg rata, koji je opustošio i faktički uništio Sveto Rimsko Carstvo u periodu 1618 – 1648, iz jednostavnog razloga što je taj rat ne samo započeo, nego se i odvija u svom punom ubilačkom kapacitetu u Iraku, Siriji, Jemenu, Libiji, Somaliji, dijelovima Nigerije…itd… Ljudski gubici i stradanja na Bliskom Istoku u toku samo zadnjih par godina su u kvantitativnom (još uvijek ne i procentualnom) smislu već prevazišli one gubitke koji su se desili za vrijeme rimokatoličko – hugenotskog rata u Francuskoj ili 30godišnjeg rata u Svetom Rimskom Carstvu. Pa samo u Iraku i Siriji je trenutno 15 miliona izbjeglica. Ne treba zaboraviti da i rat u Avganistanu isto ima značajnu religijsku konotaciju, jer su npr. šiitski Hazari (inače zanimljiva etnička zajednica potomaka mongolskih osvajača, ali koja danas ispovijeda šiizam i govori persijski) doživjela pravi religijski pogrom od strane sunitskih talibana. Svako ko ne vidi ili ne želi da shvati tragediju vjerskog rata na Bliskom i Srednjem istoku samo zabija glavu u zemlju i ponavlja uobičajene fraze koje ne mogu zaustaviti stradanje, krvoproliće i genocid na ovome području. Ono što je do nas jeste da sve učinimo u našoj moći da se izbjegne prelijevanje sukoba na Balkan, jer smo mi već dovoljno propatili. Ali ne u smislu „konzerviranja“, jer u novonastalim okolnostima to bi bila najpogubnija varijanta.
Publicola
Autor Salmedin Mesihović
tacno.net
