Salmedin Mesihović: Bog ili religija, čemu smo posvećeniji i šta nam je važnije

Postomodernistički svijet odlikuje jedna vrlo zanimljiva pojava, koja je toliko prisutna ali je slabo prepoznata. Riječ je o fenomenu koji pogađa uglavom pripadnike abrahamističkih denominacija. Zadnje decenije su svjedokom uzdizanja fundamentalističkih pokreta temeljenih na denominacijama abrahamističkih religija i dogmi. To se ispoljava često uz vrlo isključiv, pasivno – agresivno ili prosto agresivni nastup, često sa značajnim izlivima netolerancije, nepoštivanja, unutarnjih nagomilanih frustracija i sl. Kada se detaljnije analizira taj religijski fundamentalizam, ne može se oteti utisku da je on u svojoj suštini prilično svjetonizirana, modernistička (u historijskom, a ne progresivističkom kontekstu) politička ideologija. Osnovni cilj je dolazak na vlast, ispunjavanje predviđene agende i prozaičnih interesa pojedinaca i naravno održanje na vlasti. U tom fundamentalizmu je Bog u potpunosti zanemaren, gurnut u stranu, tek na momente spomenut kao opaska, fusnota ili napomena u općem diskursu fundamentalizma. Religijski fundamentalistički pokret je ustvari izvrnuta logika religijskih ili vjerskih osjećanja, u kojoj se glavna pozornosti usmjerava ne na Boga, koji očito smeta fundamentalistima, nego na religiju kao takvu, odnosno na njene određene dogmatske postavke ili vanjske forme izražaja ili reprezentativnosti. I ti atributi i epiteti religiozne vanjštine su postali i oruđe i bojno polje fundamentalizma. Uostalom lakše je i posvetiti se, podržavati, braniti, osuđivati to kako neko izgleda i šta nosi na sebi ili je li ili nije bio viđen u nekoj većoj i važnijoj crkvi i džamiji u „prime time“, nego pokušavati tragati za Istinom i smislom postojanja. Lakše je ponavljati neke već zadate religijske formule i rituale, makar ih uopće ne razumijevati, nego postavljati pitanja i pokušavati dati odgovar.

Religijski fundamentalizam jeste moderna politička i društvena pojava, ali on „gorivo“ za svoje funkcionalno djelovanje crpi i iz okvira jedne drevne religijske konstrukcije koja se zasniva na načelu ljudske misli o tzv. „ovozemaljskom“ otjelovljenju božanskog. U povijesnoj stvarnosti, vjere su od ljudi stvarane i razvijane radi Boga, a nije Bog stvoren niti postoji radi vjere i religije. Ne vjeruje se u judaizam, kršćanstvo i islam, nego u Boga. Kada se raspravlja po ovom pitanju potrebno je pojmovno razlučiti pojmove vjere i religije, jer su njihove sadržine različite. Vjera predstavlja mišljenje ili uvjerenje, a religija je tek skup kanoniniziranih (u dogmatskom smislu) propisa, objašnjena i tvrdnji često pod plaštem oficijelne institucionaliziranosti. I tako se u sadašnjoj abrahamističkoj religijskoj konstelaciji (a takav slučaj je bio vrlo čest i u ranijim epohama) insistira na obožavanju judaizma, kršćanstva ili islama ili nekih njihovih aspekata. Obožavanje judaizma, kršćanstva i islama, umjesto vjerovanja u Boga i rada za Boga, je ustvari glavna konstanta religijskog fundamentalizma (bez obzira u kojoj manifestaciji i denominaciji) koji se onda predstavlja kao obični društveno – politički pokret. To je skretanje od istinske Vjere u prostor u kome nema Boga ili je on i previše udaljen, na staze ideolopoklonstva u njegovom najočiglednijem obliku. U fundamentalizmu je Bog nepotreban, čak otežavajuća okolnost…Insistira se na obožavanju religija, bogomolja, rituala, „svetih“ tekstova, svetih dana ili perioda, „nadahnutih“ ili „svetih“ pojedinaca, „mučeništva“, odjevnih predmeta… sl.. Upravo je najveći problem sa judejskim, krsćanskim i islamskim fundamentalistima u tome što su oni uopće zanemarili Boga, i njegove prerogative prenijeli na Zavjetni kovčeg ili obnovu Hrama, Isusa ili svete knjige. Tako da je mnogo važnije dokazivanje onoga što piše u svetim tekstovima koji su postali neka pučka zamjena za Boga, nego otkrivanje Boga. Zar nije insistiranje na tome ili borba za to kako će neko biti obučen ne samo banaliziranje, nego i bespotrebno skretanje sa staze Spoznaje.

Religijska konstrukcija o tzv. „ovozemaljskom“ otjelovljenju božanskog je nastala iz sasvim jedne ljudske potrebe. Dokučivanje, razumijevanje i poimanje Boga nije jednostavna stvar. Za to su potrebni priličan intelektualni napor i energija, sklonost skoro radoholičarstvu, otvorenost svijesti i hrabrost savjesti. Radi toga je Bog u značajnoj mjeri postao i suviše “udaljen” i nedokučiv za velike mase stanovništva, što je onda imalo prirodnu posljedicu da su se tražili modaliteti toga približavanja Bogu. Bog je bio i još uvijek je za oficijelne dogme judejskih, kršćanskih i islamskih denominacija, pa i veliku masu njihovih sljedbenika, previše “onozemaljski”, suviše stran, teško dokučiv i vrlo slabo razumljiv. Njima je trebalo nešto što bi predstavljalo njegovu “ovozemaljsku” inačicu, sa kojom bi se lakše “komuniciralo” i preko koje bi se lakše tumačio i metafizički i fizički svijet. I to je onda dovelo kod svih abrahamističkih ogranaka do pojave da se božanski aspekt, njegov logos ili čak njegovo “direktno i nedvojdbeno” proizlaženje izraze u nečemu što je bilo ili što je još “ovozemaljski” vidljivo (u najširem mogućem pojmovnom kontekstu) i razumljivo, shvatljivo a suštinski je vezano za nastanak judaizma, kršćanstva i islama. Tako se na “ovom svijetu” taj božanski aspekt u judaizmu izrazio preko Zavjetnog kovčega, Tore i Hrama, u kršćanstvu kroz Isusa, a u islamu kroz Kuran.

U praktičnom smislu (ne i u teorijskom) i Isus i Kuran su za veliku većinu (a za sve oficijelne) denominacija dva abrahamistička ogranka postale suština njihovih vjerovanja, esencija bez koje se ne može. Bog je pod sve većim obožavanjem Isusa i Kurana, postupno i lagano “potiskivan”. Zbog toga obožavanja i ne treba onda da čudi, da se u vremenu kada se konačno zaokružuje ortodoksna kršćanska dogma, glavna borba vodi po pitanju “prirode” Isusa, u kakvom je on odnosu prema Bogu i Duhu Svetom, da li je Marija bogorodica ili ne …. i slično. Nemjerljivo je mnogo i vremena, i energije ali i krvi potrošeno na rješavanje toga koji će stav ili čija će teorija pobijediti. Slično se desilo i u razdoblju formiranja sunitske dogme, kada je započela borba oko pitanja prirode Kurana, odnosno da li je Kuran “stvoren” ili “nestvoren” (ova teza je pobijedila). U islamu se to utjelovljenje božanskog nije moglo desiti na primjeru Muhameda, jer je Kuran izričit u optužbi zbog obožtvorenja Isusa, pa se onda postupno kroz kasnije razvijanje tradicionalističke sunitske dogme pribjeglo da se sam Kuran smatra takvim otjelovljenjem. Naravno, u tradicionalističkoj, konzervativnoj islamskoj dogmatici se nigdje eksplicite niti kaže niti tvrdi da je Kuran Bog ili njegova božanska “ovozemaljska” emanacija, ali funkcionalna praksa to potvrđuje. U šiitskom islamu, iako se to nigdje izričito ne navodi, može se uočiti i prijenos nekih elemenata božanskog na osobu (slično kao u kršćanstvu) i njegove potomke. Međutim, činjenica je da je bilo kakvo vjerovanje u otjelovljenog Boga u samo nekome ili samo nečemu ustvari obično idolopoklonstvo. Islam je ustvari napravio istu grešku kao i kršćanstvo, samo nije u boga pretvorio Isusa, nego knjigu.

Sve su to ustvari surogat vjerovanja, neka zamjenska dogma jer je lakše održavati takva ritualna – dogmatska pravila i tvrdnje, nego se nalaziti u mukotrpnoj stazi Spoznaje. Ako je Bog Istina, zašto bi iskrenog vjernika pogađala potraga i otkrivanje istine, zašto bi se on svim sredstvima borio protiv onih koji hoće da spoznaju istinu. Zbog svoje priproste, nedubinske, agresivističke, idolopoklonističke politike religijski fundamentalizam je općenito vrlo prihvatljiv za marginalce, za one sa krajnjih društvenih i socijalnih rubova, ekstremiste, mrzitelje, sa nižim stupnjem inteligencije, bez znanja ili bez želje za sticanjem znanja, one koji traže prečice u životu.  Problem je što se ljudi poglavito koriste i vezuju religijom, a ne kretanjem stazom Spoznaje i Savjesti. To je lakše, jer se treba samo prihvatiti onako kako neko kaže da treba da bude (posebno ako ta „veza“ ima što veću drevnost), nego samostalno misliti, raditi, sumnjati, kreirati, spoznavati….Uz sve navedeno, logika jasno govori da ako je Bog tvorac svega, onda je sve na ovom svijetu „stvoreno“, uključujući i Isusa, i Julija Cezara i mene i vas, i planine i rijeke i zbirke i zapise… i teško je tvrditi da onda nešto od toga što je dato materijalno ima zasebnu božansku eksluzivnost. Ustvari u svima nama se krije božanska emanacija, jer ako sve potiće iz Jednoga, onda sve mora imati i nešto od Jednoga.

I tako je Bog ostao zanemaren, negdje tamo ostavljen, u zasjenku idolatrijskih uzdizanja religijskih, dogmatskih elemenata i obožavanja „ovozemaljskih“ otjelovljenja kako bi se „doživjelo“ „onozemaljsko“ uživanje. I zato ne treba da nas čudi da se čitava zajednica gubi u apstrakciji, banalizaciji i beskorisnosti, i pogrešno usmjerenoj volji i energiji. …

 

Moj je mač moje pero, moj je štit moje mastilo

tacno.net