Said Šteta: VAGINALNA MANIPULACIJA – Kišobran

bulle 2015-07-20

U vrijeme, kada se za razliku od ovog danas, prostote nisu iznosile javno, bilo je to nepristojno, rock grupa Atomsko sklonište, znalački je taj bludni poriv pakovala u terminološki dozvoljenu metaforu, kišobran. Pjesma kreće ovako: Kupio sam sebi na dar, jedan mali žuti kišobran, Da zamijeni sunce kad pada kiša…

Jedva strpljivo, sačekao sam da se prije svega, smire kosti 136 novoukopanih posmrtnih ostataka, nevinih žrtava genocida, u onoj zemlji Potočara, jer se duše još zadugo neće smiriti, i koliko-toliko utišaju strasti napaljenih.

Mogao sam se i nadglasavati poput orkestriranog medijskog bludničenja u Beogradu, danima nakon 11. srpnja. Ili pak, domaćih lajavaca, u pokušaju determiniranja događaja u Srebrenici. Gdje se u kadru dženaze i ukopa nevinih žrtava, najviše isticao kišobran. Ovoga puta samo nije žuti ali jeste crni, svejedno. Boje su u modi!

Kažem, mogao sam ali nisam.

Jer u tom danu i svakom danu žrtve, ma gdje na kugli zemaljskoj da joj se posveti, osjetim slabost onu ljudsku i nemoć pred činjenicom, koja zvuči nestvarno, pa se upitam, jesu li to uradili ljudi ili neka druga živina kakva se još ljudima zove. Tako potišten danima, ne samo na dan godišnjice genocida, ponavljam genocida u Srebrenici, samo zarad kojekakvih laprdala koji se još upinju novinarom zvati, osjećam potrebu da progovorim sad.

Još mi u ušima odjekuju pucnji u leđa srebreničkih dječaka od strane „Škorpiona“ negdje pored Trnova. Još mi odjekuje onaj zov oca Rame kada doziva sina Nermina u sigurne kandže koljača i krvoloka. Još mi odjekuju riječi Muniba Muminovića koji je ostao sam. Otac, suprug, i samo paćenik, što sve izgubi u Srebrenici, pa se nakon godina patnje u samoći, od muke objesi u jednoj kladanjskoj džamiji.

Još mi odjekuje jecaj majke Nure, koja čeka svoja tri sina, točnije makar po jednu njihovu kost da je ukopa.

Sve je ovo, sve žrtve, i one koji žive život žrtve, zarad Vučića i licemjernog svijeta, gurnuto u stranu.

Na ekranima, na naslovnicama novina, vrti se samo njegov kišobran.

Predigra ovog kurvanjskog čina bila je jako zamorna, te samo maloumnima može značiti slučaj, incident ili nemio događaj. Poziv pa odziv istog, pa igra gluhih telefona, pa na kraju kao da dolazi vaskrsla princeza Dijana, čednog srca humanosti a ne onaj isti koji je svoje zakletve krvoloka polagao na jevrejskom groblju u Sarajavu pucajući. Bezbeli, nije sarajevsku djecu gađao bombonama. To je isti onaj Vučić koji u skupštini tadašnje zajebi Jugoslavije, sačinjene od samo dvije republike i jednom i frtalj pokrajinom, ( Vojvodina i djelić Kosova oko Mitrovice, op.a.) daje objavu, „kako će za jednog Srbina pobiti stotinu muslimana“.

Svako je naivan ko je pomislio da se nešto među rubisima u njegovoj zalizanoj glavi promijenilo. On nije vuk da dlaku mijenja a ćud je već izvjesno, da neće nikada promijeniti. On je tek samo Vučić, veliki manipulator.

To najbolje ilustrira izjava, njegova pobratima i krunisanog četničkog vojvode a sada, „demokratski“ izabranog, ne rehabilitiranog predsjednika Tomislava Nikolića, koji ovaj incident povezuje s ubojstvom srpskog svata na Baščaršiji. I nećete vjerovati, pogodio je. I jedno i drugo, nastalo je u istoj fabrici izazivača sukoba i rata.

Zato me stid, zbog predstavnika Bošnjaka, jer dolaze iz moga naroda, koji se saginju do zemlje, i ljube mu stope. Jedni čak cvile, što im se Vučić ne javlja na telefon. Ako je i to a čini se da jeste, pod dirigentskom palicom one iste međunarodne zajednice koja je mirne duše zaustavljala intervenciju nad srpskim snagama devedeset pete u „zaštićenoj zoni Srebrenica“ i tako gledala kao u teatru, nezapamćen zločin, od II svjetskog rata, izvršen nad bošnjačkim stanovništvom. Onda i toj i takvoj međunarodnoj zajednici slijedi demarš. Ili konkretno, marš!

Nada li se ta ista međunaradona zajednica da ćemo i po dvanaesti put (mada nije utvrđen točan broj genocida nad Bošnjacima, op.a) samo slijepo slijediti nakaradne upute i biti opet obične ovce za klanje. Neće moći!

Ovdje, prije svega treba podcrtati dvije stvari.

Prvo, na džennazu, a koliko znam i na sprovod, se ne poziva. Nego se dolazi s onim istinskim osjećajem pijeteta spram umrlim. Ako to ne nosiš onda bolje i ne dolazi.

Drugo, je li iko od međunarodnih čimbenika upitao se, kako je onima koji su posljednji put kroz ćefine dodirivali tek neku kost svojih najdražih a čiji je bolan rastanak poremetio upravo Vučić. Ne! U epicentru interesiranja je napad, atentat nije šala, nekakvih koljača, kako to danima gusle mediji u Beogradu.

I da zaključimo! Sva halabuka koja se digla oko premijera Srbije, pa jest bio kamen u glavu , pa nije bio. Pa jest ga pogodio u usnu pa nije. Onda neki fotomontažeri toliko primitivno i neuvjerljivo lažu, pa je ispalo da je prema glavi premijera Vučića, ašićare letio meteor. Manipulatori su na djelu, rekoh ja.

E zato što su ga sad baška pretjerali i time u sasvim drugi plan gurnuli onu svetost a to je sam čin džennaze i sjećanja na sve stradale Srebreničane, da im odgovorim u istom, samo malo, retorički jasnijem tonu.

Kako se nije našao niti jedan ožiljak na bujnim, botoksiranim usnama premijera Vučića a doktori, niti na glavi ne nađoše ogrebotinu. Kako se u službi obrane i oplakivanja ovoga puta nije isturio Dodik, što je bilo za očekivati, to vuče na samo jedan zaključak. Bila je to još jedna, javno demonstrirana, vaginalna manipulacija.

A i kišobran je samo metafora za cjelokupnu ujdurmu, kao što je i onaj iz pjesme jedna druga metafora, čiji je zasigurno jedan zajednički sadržalac. Svaki je za jednokratnu upotrebu!