Said Šteta: Terorizam u stomaku
Koliko juče mediji su, baška oni državni, brujali kako je okončana drama, u vezi prijetećeg pisma upućenog državnim institucijama kao i onim međunarodne zajednice u BiH. Pisac opasnog pisma uhapšen je u porodičnoj kući na očigled preplašene majke i oca. Sad će država, makar na trenutak odahnuti. Međunarodni čimbenici moći će stati iza tezge i nataviti prodavati maglu. Domaći debeloguzani, čiji vratovi skoro pa nadmašuju debljinu struka, nastavit će, ublehaški se dogovarati o nečem o čemu se nikad, ponavljam nikad neće dogovoriti. Jer to naprosto ne žele, očito.
Ne želeći da ova priča ima pogrešne konotacije kako sam nedaj Bože protiv države i podržavam čin koji je uradio izvjesni Besim (što na arapskom znači nasmijan, veseo, op. a.) iz Zavidovića. Samo nisam niti od onih, kad vlast kaže kako je trava zelena da je odmah treba i pasti. Predimenzioniranje stvari, kako od strane vlasti tako i medija u službi iste bez obzira na to kako im se lider češlja, ovoj priči dat je nezapamćen senzibilitet, takav dramski zaplet i rasplet, otkrivanjem i hapšenjem munjevitom brzinom, pokazujući svu moć i snagu, nad čovjekom, koji je navodno napisao pismo. Sada je to po matrici koju smo već ranije i u nebrojeno prilika gledali u svijetu kad se udari na slabije, trebalo nazvati nekako da to zvuči onako strašno. Terorizam! Riječ koja ti razapinje sliku ko u prijeratnom kinu preko čitavog zida, punu krvi, oružja, mržnje, osvete za ove ili one ciljeve. Tako oni koji urijetko misle svojom glavom i ovaj čin svrstaše u rubriku terorizam.
No u kući ne nađoše ni oštre čakije a kamo li naoružanje, municiju i eksploziv, neohodan da bi se bilo ono čime te slove. Tamo nađoše jad i bijedu bosansku, koja se godinama ko uši ili u zadnje vrijeme šuga zavlači pod jorgane. Građana Bosne i Hercegovine, bez obzira u kojem su dijelu i za koji tim navijaju. Kokuzi su frontalni.
I šta sad?
Vlast je ovim, pokazala i drugu stranu priče, koje se gnuša, okrećući glavu i ne želeći da je vidi. Otkrila je da u Zavidovićima ali i u bilo kojem drugom dijelu ove zemljice Bosne i Hercegovine živi, bolje reći preživljava jad i bijeda. Otkrila je vlast, putem svojih medija i priučenih novinara, da se u kući u Zavidovićima ne krije terorizam kako ga naprečac nazvaše. Otkrila je vlast, svoju sramotu i ne podižući suknju, jer joj se po ćehri vidjelo da je nemoralna.
Umjesto da se pozabavi inima koji su mnoga nekad uspješna preduzeća gurnuli u stečaj a radnike na ulicu, oni su teroristi.Da se pozabavi onima koji pljuju i pogane istu onu Bosnu i Hercegovinu iz čije hazne dobijaju
enormno visoke plaće i naknade. Oni su teroristi. Zar nije terorista onaj ko uzme mjesečnu platu čiji iznos prosječan radnik ne može zaraditi za pola radnog vijeka.
Jeste i nije jedan, ima ih poduži spisak.
Zato se nemojte baviti Besimom, koji se davno prestao smijati i biti veseo. Takvih opasnih tipova od kojih navodno prijeti opasnost po sigurnost domaćih i stranih institucija, sve je više i sve su brojniji, upravo krivicom vlasti. Da li ste se zapitali ako umjesto pisma budu dolazili na već poznate adrese, građani iz reda demobilisanih boraca, nezaposlenih, penzionera, obespravljenih i opljačkanih radnika. Onako ko zombiji?
Niste!
Lakše je medijskim napuhavanjem preusmjeriti pažnju kao u komediji hvatanja lopova, dok vam promiču kako veli ministar očite nesigurnosti, velike ribe.
U svome skromnom istraživačkom novinarstvu došao sam do vrlo povjerljivih podataka da se terorizam zaista krije u Bosni i Hercegovini. Onaj istraživački crv, mučio me jer nikad u životu nisam bio špijun ni tužibaba.
Tjerao me danima da otkrijem tačnu adresu. Nakon neprospavanih noći, lutanja i tumaranja ovim vrletima bosanskim, onako u mislima, jer sam ih upoznao devedesetih, topografski, što bi rekli „u bocu“, otkrio sam!
Terorizam, to je već izvjesno, nije u Zavidovićima, nije ni u Krajini, nije ni u kršnoj Hercegovini, u Posavini, nije čak ni tamo gdje već duže motre momci u plavom.
Terorizam je u stomaku!
Pritajio se, samo ponekad huk svoj protegne kroz otanjala crijeva, podrigne na još tanju večeru i zašuti.
Ne zna se kad će puknut….
Piše: Said Šteta
magazinplus.eu
