Said Šteta: Političko cuclanje!

Davno još u staroj Grčkoj, pedagogija je stavila do znanja,  da su djeca bića koja ne smijete slagati, možete pokušati ali na kraju ste kratkih rukava, jer su ona rođena, nevino  iskrena  i to očekuju i od nas starijih. Ovu lekciju, otuđeni od naroda ispred čijih torova stoje i građana koje, kobajagi, oni, blaže,  građanske,  orjentacije, predstavljaju, nisu  naučili.  I jedni i drugi i svi iz onih nebrojeno puta ponavljanih šestorki, četvorki, grupnjaka bez broja, nisu ili možda, što je bliže istini, ne žele naučiti a morat će. Kako im broj znači samo u računanju njihovog stanja na bankovnom računu u „našim a stranjskim“ i onim svjetskim
bankama, po kojekakvim ostrvima, naprijed pomenuti su, ustvrdit ću,  namjerno zaboravili na broj koji se dodjeljuje novorođenim bebama kao JMBG.

Tim najvrijednijim draguljima, koje svaka  iole normalna porodica priželjkuje, tim ljepotanima kojim iole normalna država da sve,   od pelene do torbaka sa knjigama, bojankama i olovkama, uniforma pride, naši cuclatori, koje je izlišno zvati političari,  jer polis, jest jednako država a država jeste svaki njen građanin, to ne umiju=neće. Oni su se već odavno odnarodili, izrodili, lebde negdje iznad kao dim. Lebde i udaraju recke na svakog umrlog , kao Duško Dugouško u  svom najsurovijem  crtiću, crnjaku, odbrojava, jedan mali indijanac, dva mala indijanca … Ako bolje pogledamo istini u oči i ovdje živimo kao u rezervatu koji je izmislila moderna demokratija da domicilne, autohtone žitelje pretvori u izumiruću vrstu i ostavi im od svega autotohnog, samo zrak, koji s vremena na vrijeme zagade.

I kada se mislilo da su faraoni zagospodarili našim dušama, armija onih ljepotana s početka priče,svojim dolaskom ispred parlamenta onog državnog, bezbeli, u naručju svojih mama a Bogami i očeva, tražeći samo jedno da se upiše da su rođeni, da su tu dio nas, dio ove države Bosne i Hercegovine, ni bogdu više ni mrvu  manje,  natjera u kukavički zbijeg a kasnije i bijeg, velike, nacifrane, samozvane  lidere,poslušne parlamentarce, neradnike i vucibatine, jedni put Banja Luke, na čelu sMiletom barabom, drugi put Mostara, u stoni
grad, treći koji su eto trebali ostat u Sarajevu, razbježaše se do Istanbula, bajagi pomoći veličini i lideru kakav je premijer Turske, da nije žalosno bilo bi smiješno.A čovjek kojeg sam kao rijetkogdržao i da je frajer u ovoj skupini, onako sa naušnicom, pobježe kroz prozor još u pratnji koja udari na bebe i njihove očeve i majke.

Kukavički nema šta i nisi više frajer, nisi Boga mi.
Čak i vlasnik sarajevskih tornjeva koji se brine o sigurnosti dade sebi samom zbunujuće, građanima  providne ko vodena bojica, kanula s nekog njegovog kista, izjave, koje zaboravismo prije nego ih čusmo,osim jedne da neće biti sile prema protestantima, čitaj prema bebama, sram da ga bude.

I umjesto da makar zrno morala prokulja iz nadobudnih, pokondirenih  mučitelja na državnim pozicijama, oni  poslaše  svoje trabante, vjerne poslušnike, marionete bez konca,da se pojave u medijima i objasne neobjašnjivo, da opravdaju neopravdano, da ne riješe ono što bi u normalnim okolnostima bilo samo po sebi riješivo,  sa ulogom taman kakvu ima kuskun, za neupućene to je ono upleteno vuneno uže ispod  konjskog repa.

Čega se pametan stidi time se budala diči, pa tako pritisnuti od svojih vođa, poput Rajka Vasića i Pandurevićke u svojim izjavama odoše daleko, reći ću predaleko, taman toliko kao organizatori „parade ponosa“ što izazovu kontraefekat i umjesto duge, kakva  je njihova zastava dobiju kišu sa grmljavinom. No o njima i njima sličnim ne vrijedi trošiti riječi.

Ono čemu želim ustupiti prostor i što napokon zaslužuje riječi hvale i svake podrške jeste reakcija građana, stanovnika Banja Luke, Mostara a potom i niz drugih gradova širom Bosne i Hercegovine,na dešavanja ispred parlamenta u Sarajevu, onako iskreno, ljudski, poput lidera ove bejbi revolucije, ne gledajući ko je ko kako se zove i odakle je i za koga je glasao na prošlim izborima.

Nije važno.
Važno je samo jedno da djeca, naša djeca, jer ona uistinu jesu naša, živjela u Ravnom kod Neuma ili u šaši pored Save, ona su naša, i zaslužuju sve i više od nas starijih. Vođeni tom devizom organizatori skupa jednostavno  su nalazili  frekvenciju svakog normalnog građanina ove zemljice Bosne, neizostavno i Hercegovine. I ne zovite to nakim proljećem i ne vezujte to za bilo koje godišnje doba, ovo može trajati još koji dan ali i mjesec i godinu, i godine, samo vjerujte da će istrajati, a oni koji to spriječavaju naćiće te na đubrištu historije, zasigurno.

Konačno, iz rezervata koje su lideri zabetonirali, progovorio je inat onaj bosanski iz majčine utrobe, kroz dječiji  plač, plač  potrebe. Potrebe da se ovdje i sad dovedu stvari ured, ne retorički, ne preformansom dvorskije luda koje nas svojim glupostima smaraju godinama, na dvoru na kojem je car odavno go. Mali ali nadasve hrabri buntovnici s razlogom i bez cigarete u krajičku usana, izledali su moćnije sa onim svojim cuclama od Jamesa Deana i za pobjegulje bili su kao div.
Kao u rubrici „vjerovali ili ne“ nekad markantni“ gospodari ovovremeni kako za
priželjkuju da ih podanici vabe, pali su i okliznuli se na jednu običnu cuclu i presudili sebi da sad i ubuduće za političke prilike ostaje im samo cuclanje ali samo prsta i to srednjeg.
Neće se više dozvoliti da niti jedna beba ode sa ovog svijeta „zahvaljujući“  nesigurnom radu, dugogodišnjih neradnika. Dešavanje male raje nadvisiće sva proljeća i pokrenuti građane da bez poljupca se pridignu iz dvadesetogodišnjeg sna, bolje reći kome.
Kapa dole za  bebe,za  njihove mame, očeve, tete, za sve normalne ljude osim za
marionete!

Said Šteta – magazinplus.eu

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close