Said Šteta: „Jad Vašem“ Vuku

Kada sam na svojoj prvoj eksurziji upoznao stradanja žrtava u logoru Jasenovac, moja pubertetska shvatanja bila su siromašna i nepotpuna i trebalo je još zagrijati stolicu da spoznam razmjere počinjenog zločina ali i aktere te ružne priče. No ono što je bitno za taj prvi susret sa spomen-obilježjem Jasenovac, jeste slika koju nosim i danas. Slika koju nikada neću zaboraviti ali i ram da zločin ima samo jedno ime-zločin. To je umnogome, pored odgoja kojeg ponesoh od svoje majke i oca, odredilo moj stav spram ljudima i društvu uopće.Vjerovao sam da je to lekcija za cio svijet, vjerovao i prevario se.
Hipokrizija tog svijeta, koji se svojom čednošću poput kakve provodačike, “reklamira” makar posljednjih trideset a dvadeset se, posebice osjetilo, otkriva jedno novo lice koje je more bit i prije bilo isto, samo lošim protokom informacija i nepostojanje „tehnike“ nismo vidjeli. Tačno „šicano“ što bi rekli dragi Dalmatinci, Sinjani baška, „u sridu“, nude nam se informacije, pred kojima ostajemo onako, razrogačenih očiju i blokadom vilice, samoupitno, tražećo odgovor koji nikad i zapamtite nikad nećemo dobiti, je li to moguće.
Jevreji, kao definitivno najveća, najbrojnija i u mnogo čemu najstradalnija nacija u Drugom svjetskom ratu, trebali su, u najmanju ruku biti korektiv svim svjetskim kretanjima u negativ i biti uzor u nastojanju ka pozitivnom, u bilo kom segmentu društva i društvenih odnosa, upravo iz razloga da više nikad i niko na kugli zemaljskoj ne ponovi niti jedan ni najmanji zločin.
To, na žalost, činjenice koje su nam na ovaj ili onaj način dostupne, ali su činjenice, nije slučaj.
O čemi se zapravo radi?
Kada sa stranica svih balkanskih novina, portala, televizija, (jedni se ibretili a opet jedni pisali hvalospjeve po onoj narodnoj čega se pametan stidi time se budala diči) sjaši, Vuk, koji sebi dade oduška, da u zgradi Ujedinjenih nacija, šenluči ko da je na Ravnoj gori, dođe nova vijest u kojoj kao da je holivudska zvijezda a ne predsjedavajući skupštine Ujednjenih nacija, dobiva medalju, vidi sad ovo, “Pravednik među narodima” i Povelju časti , ni manje ni više nego od muzeja holokausta, „Jad Vašem“ iz Jerusalema.Nagradu je uručila ambasada Izraela u Beogradu, za neupućene i one koji to namjerno jesu, glavni grad susjedne Srbije. Ne bi to bilo ništa, da spomenuta odličja nisu zaslužili, njemu predaleki preci, kojih se u svakoj prilici želi odreći, koje je samo jednom onako posprdno spomenuo na svome blogu, na kraju iskazujući „osvajačke“ ideje. On se predaka sjeća, samo onoliko koliko ih nema, ni njih ni njima sličnih.
Naime, Nurija i Devleta Pozderac su u Drugom svjetskom ratu spasavali Jevreje, koji su upravo pobjegli iz zloglasnog logora Jasenovac i našli utočište kod Nurije i žene mu Devlete, pored njihove osmoro djece.Pomaganje ljudima u nevolji, na ovim prostorima ništa čudno, ništa posebito, jer to je jednostavno dio mentaliteta, odgoja i ako hoćete načina življenja. Pa Jevreji kada su napustili Španiju nisu otišli ni u Englesku ni u Francusku nego na Balkan u Bosnu i Hercegovinu, drito u Sarajevo. Sarajevo je tada imalo taj, što bi slikar Memo rekao „čok“ multietičnosti, kojeg ni Vukovi simpatizeri iz minulog rata nisu mogli
ubiti, a probavali su to tri pune godine, neki to čine i danas samo na drugačiji, perfidniji način.Sarajevo je i pored nebrojeno granata sa četničkih položaja koje su tri godine žarile i plalile, sačuvalo Hagadu, rukopis koji potiče baš iz Španije, sredina IV stoljeća, i time posta Sarajevska Hagada. Zašto ovo pišem?

Da je muzej holokausta, „Jad Vašem“ u Jerusalimu, zbog sebe, ne zbog Nurije i Delvete, pradede i pranane, nikad prabake, koji su već odavno rahmetli, htio učiniti djelo vrijedno pažnje, mogao je naći srodnika davnopreminulih junaka u Cazinu i okolici, koji i danas bezrezervno njeguju ideju multietičnost kroz pomoć svakom komu je potrebita bez obzira.
Mogli su ako ne nađoše nikog drugog do sina unuke Sene, od svoje preostale sedmero djece, naći nekog ko na bilo koji način vezuje se za Bosnu i Hercegovinu za Sarajevo grad. Recimo, gospodin Hamdija Lipovača je takođe praunuk rahmetli Nurije i Delveze Pozderac i uz to građanin Bosne i Hercegovine i stanovnik ljute Krajine, upravo tamo gdje se spašavanje Jevreja i desilo.Mogli su to uraditi i u ambasadi BiH u Izraelu ili zarad dobrijeh odnosa u Sarajevo, doći i usput posjetiti i Hagadu.Time bi pokazali samo trun pažnje, mi nismo ni navikli na puno, prema svakom Nurijinom i Delvetinom sunarodniku, prema državi Bosni i Hercegovini. To su mogli, samo da su htjeli. Ne, to im nije bio cilj.
Trebalo je afirmirati Vuka, trebalo je Vuku pokazati svu pažnju da još onaniše svojim podlim grimasama nad žrtvama koje sumanuto hodaju ovom, krvlju natopljenom zemljom, a svijet tonući u hipokriziju kao u živo blato, prisustvuje tom orgijanju i ko ašićare ne zna ko je ko. A zna!
Tako prođe „dobroprodato“ emitiranje onog marša, onog istog marša pod kojim je silovano na desetine i stotinu djevojaka i djevojčica, upravo na obalama Drine (kao što to u svojoj knjizi “Promisees to Keep” (Obećanja za održati), na 250. strani piše američki potpredsjednik Joe Biden – uz kontroverznu srpsku koračnicu “Marš na Drinu” silovane su Bošnjakinje u Bosni i Hercegovini u periodu 1992-1995). Gdje?
Emitiranje u zgradi Ujedinjenih nacija, dno dna.
Pa se naki metuzalem naknadno, kad vuk pojede magarca, oglasi da kao nije znao. Morebit i za ovo odlikovanje sutra pročitamo o nečijem neznanju. Možda se sjete cinično i preusmjeriti ovo odlikovanje, medalju i kako ga već nazvaše, no skretanje vode onda kada prođe pravu vodenicu i navraćanje na pogrešan točak, neće pokrenuti ništa osim uvrede koja već
jeste.
Kako svako zlo jeste za neko dobro, što nas uči prije svega vjera u Jedinog Boga, tako i ovo treba biti nauk. Zarad opreza i jagnjetu prilaziti sa mnogo pažnje, ne zna se šta je u njegovoj koži.Tako i iz ove lekcije jasno naučismo da je trebalo, pazite sad, ravno sedamdesetdvije godine da se za jednu ljudsku dobrotu dodjeli priznanje i to u pogrešne, sigurno pogrešne ruke. Čemu?
Taman utoliko da upamtimo, kako odavno znamo ko je vuk, sada znamo, i ko je lisica!