Said Šteta: Čitanje u kupatilu

U sitne sate, 16. kolovozaa 1977.godine, ne mogavši zaspati, brižni kralj rock&rolla, Elvis Presley, svojoj vjerenici Ginger Alden, uputio je posljednje riječi: „Idem u kupatilo da čitam.”

Said Šteta – dnevno.ba

„OK, ali nemoj da zaspiš unutra”, rekla mu je ljubazno, njegova vjerenica i nikad kraljica Ginger. Uzevši tablete za spavanje, otišla je na počinak. Nakon toliko godina u memoarima koji bi trebali namaknuti koju paru, ovo piše vjerenica kralja svih rokera, gdje se nekad u one godine mladosti, mogla ubrojati i moja malenkost. Koliko je točno ono što navodi ucviljena vjerenica, čije je srce, još uvijek slomljeno, barem tako ona tvrdi, nije provjerljivo. O pokojniku sve najljepše pa bio prosjak ili ti kralj! Nije mi nakana dalje uvlačiti se u ovu priču, koju jedne sarajevske novine, ovih dana ispijaju kao senzaciju, onu flaširanu. Naprotiv, uzimam ovo samo kao šlagvort onome što želim reći.

Potreba za čitanjem, kao i sama navika čitanja, jeste vrijedna respekta, na našim prostorima baška. U vrijeme kada se kultura, posebice u domenu pisane riječi, srozala na niske grane, onda je čitanje vrijedno svake pažnje. Tome svakako doprinosi i pad čitalačke publike koja se svakim danom sve više okreće onoj lakšoj uz to ne baš pametnijoj opciji, internetu, gdje se veoma često desi pritisak na onu ikonicu „sviđanja” a da se pri tom i ne pročita ništa više od naslova.

Da li je u pitanju brz tempo života ili naša neprilagođena brzina životu, ostaje pitanje. Neki se bave i onim, može li loša knjiga utjecati na formiranje ličnosti kod čitatelja. Ja neću ići tako daleko jer mi je prioritet medij, printani i elektronski kao izlog informacija, koje su veoma često, opasne za sva naša čula. Tako i ono čitanje u kupatilu, iako ambijentalno diskutabilno, nije niti bezrazložno. Onovremeno je jedan beogradski roker a sad deklarirani četnik, izjavio kako mu najviše inspiracije dolazi na WC školjki. Ne vjerujem plaho školjkama ni kada kriju bisere a nečist pogotovo.

Ali, ima li tu neke veze?

Prelistavajući ovih dana novine, printane i one elektronske a portale baška, da se uočiti da je razbrojavanje po stranačkoj pripadnosti uveliko objelodanjeno. Tako se uviđa, već na prvu ko je mecena istih i „pročita” ružno i naopako o onome drugom. Pljušte gadosti, koje eto novinarskim žargonom zovu „prljav veš.”

Nije li neukusno, nemoralno i po stotinu puta „ne.” Svakako! Koliko samo energije troše poslušnici kako bi na sunce isturili gaće protivnika, teško je izmjeriti. Znam samo jedno kada bi jedan dio ispucane energije utrošili u vlastitu kreativnost u osmišljavanju nečega lijepog što će nam svima značiti makar zraku sunca, neupitno je da bi nam svima bilo ljepše. No klimoglavi, kakvi se još svijetla obraza, isturajući one plastificirane akreditacije, predstavljaju kao novinari, a potpisuju se nedešifrirajućim inicijalima, teško da će razumjeti.

Sjećam se, uoči općih izbora, 2010. godine, u Zenici su se na ulici djelila „štampana izdanja” bez potpisa izdavača, urednika nikako, gdje se upravo na ovaj način blatio svako ko nije s njima a potencijalni protivnik ponajviše. Evo otkrit ću da je to gađanje papirnim smotuljcima, jer njihova vrijednost nema drugu težinu, bilo između SBB-a i SDA-a.

Nisam prije, na mnogo poganijim mjestima, našao toliko nečistoće, perverzije raznih oblika, do zadiranja u one najintimnije ljudske nutrine, koje bi trebale biti poštovane makar se radilo o ne znam kome. Ako je tada i prošlo nezapaženo, osim potrošena papira i tiskarske boje, nije bilo većih gubitaka, ovo sada svakako bi moralo upaliti onu lampicu fer i korektnog izvještavanja.

Novinarska krovna kuća koja se brine o etici, o onom načelnom kodeksu novinarstva, trebala bi makar malo povući za soluf one marionetizirane ali i dobrano marinirane (čitaj začinjene op.a.) spodobe u poslušničkom novinarstvu.

Bockanje sa stilom

„Bockanje sa stilom,” kako volim nazvati upadice, retoričke bombice koje s vremena na vrijeme i sam koristim a mogu se „zakotrljati” nekome ko jeste ili želi biti javna ličnost i još se nudi biti odgovoran, nije grehota. Isčeprkati i koji biser iz njegova života, nikako iz školjke makar bila i biserna a ne ona halenska, takođe nije grijeh. Ali baviti se dirigiranim insinuacijama, od strane svojih nalogodavaca, notornim lažima za koje ne postoji aršin u ljudskoj komunikaciji, krajnje je nesvarivo i neprobavljivo čak i ispotprosječnom konzumentu.

Zato onaj uvod u priču ima smisla, samo u jednom. Čitati bljuvotine kakvim nas filuju nezavisni, najčitaniji, najodabraniji, oni koji idu prvi, jednostavno kazano i bez celofana, „stranački” mediji, nameće se potreba, zbog navedene sadržajnosti, čitati ih u kupatilu. Da budem precizniji na onom njegovom dijelu gdje je i bivši roker skladao stihove.

U nakani da se dođe do informacija a čitajući ono što se nudi u velikim količinama, osjetljivost želuca ali i probavnog sustava baška, mora se imati na umu.Tako u potrazi za informacijom, konzumentu ostaje revolucija. U stomaku naravno. Prosječan bi čitatelj, gaseći žeđ za informacijom, one bljuvotine koje se pokupe poput virusa, uvijek usput da ti pomrse konce imunološkog sistema, znao na vrijeme odložiti tamo gdje im je izvorno mjesto. U školjku, onu halensku bezbeli!

Ulična ljepotica

Svojevremeno je finski filozof Johan Vilhelm Snellman, želeći poboljšati nacionalnu svijest i kulturu u svojoj zemlji, počeo tiskati novine. Tada je, prije ravno dva stoljeća, kritizirajući stanje političkog ozračja Finske, proročanski predskazao stanje u kome mi sada jesmo:

“Ako stotine tisuća naše djece budu ulazila u život kao sitni, ništavni ljudi, i pored svih parlamenta naš će život biti bijedan, čemeran, nakazan. Činovnici će biti nemarni, ministri polički lažovi a poslanici špekulanti, na račun naroda. Škola će biti sušara uma i srca novih naraštaja. Štampa će ličiti na uličnu ljepoticu, koja živi od prodaje svojih draži. Narodne mase bit će sito ili gladno stado u kome će rasti zloba prema višim klasama i želja za osvetom.”

Samo ne znam što je mislio kralj odlazeći u kupatilo da čita pored brojnih zlatnih odaja u svili i kadifi. No čitajući natpise koji se ne daju svrstati u bilo koji oblik determiniran na stupcima printanih i elektronskih medija, i mene evo tjera u kupatilo. Sada mi valja izbirikati da li je u zemlji kralja, 1977. godina bila izborna. Ako jeste, onda je sve jasno. Sranje!