Said Šteta: Bajrin put do ahireta

Sjećam se te 1971.godine,  koju ne pamtim po nekim velikim događanjima jer sam bio odveć mal za velike stvari, nego  pamtim po jednom  dječijem, nadasve lijepom  događaju.
Kao osmogodišnji dječak, prebolovao one dječije bolesti, jednu poduže, već sam bio ostavio i amanet majci da moje odjelo i pogužvane kundure koje su jednu zimu prezimile ispod čabra i ostale deformisane  da me žuljaju, ostavio sam da ako umrem dadnu Haretu Šćatinom, ali eto, ne bi tako, nego sam još nekoliko vašara onih proljetnih a i onih jesenjih, bio baš u tom odijelu i kundurama koje su me nezgodno žuljale.
Ali nije to čega se kao važnog sjećam. Naime,te godine na Bajram,  nakon što su se odrasli muškarci vratili iz džamije u Seonici, priključiše im se i oni odrasli a koji ne odoše u džamiju,  i poče bajramsko okupljanje u kući moga dede Alije, gore na spratu, da se kahveniše i zagrize baklava jal gurabija. Baš tu u toj kući i tim istim sobama, što ih je povezivala prostrana veranda, za vrijeme  proteklog mjeseca  Ramazana klanjale su se teravije a imamio je Semin efendija Lepara iz Lisičića, danas imam džamije u Ostrošcu.
Eh, pred njim sam naučio mnoge sure, zureći u njegovo lice duguljasto i prekriveno bubuljicama a gore bijela ko snijeg ahmedija. Taman kada se efendija spremao da krene kući put Lisičića da podjeli bajramsku radost sa svojim najmilijima, neko povika sa stepenica, ispred dedine kuće  ili morebit,  dole ispod kajsije koja je prekrivala dedinu avliju i mamila me svojim plodovima kojih ostah željan, „Faik, muštuluk,rodio ti se sin“.
Mi djeca pretplaćena na znatiželju ko roj pčela poletismo jedni na verandsku ogradu a jedni na vrata i niz stepenice. Nisam siguran i neću potvrditi ko je donio muštuluk, samo znam da je Faik, komšija kršan, prava šoferčina, žutog FAP-a, boje one ilovače u Zabašči što se rovila i miješala u maltu za kuću,  vozio je baš taj kamion u konjičkoj „Izgradnji“, jer bi svako predveče prosvirao preko Strana i znali smo da kad popije malo više da se uglavnom drži gornje strane ceste, uz obalu.  Izašao je napolje i podigao ruku onako pobjednički uvis, kao vješt  fudbaler  kada savlada protivničkog golmana, pun onog  pobjedničkog adrenalina, samo procijedio kroz zube:“ Rodio se Bajro!“
Natuknuvši obuću, šta je već nosio, spusti se Faik niz stepenice i odžuri niza selo u Donju Goricu. Bajram već ispunjen radošću i nedokučivom ljepotom, dobi još jednu ukrasnu perlu, pride, rođenjem djeteta komšije Faika a seljanima razlog da pročavrljaju, jednima  da potvrde kako je i ovo Allahova milost a drugima da raspredaju, jeli ovo treće ili četvrto dijete u Faika a bi da četvrto je. Tako bi i da Faik Zalihić i njegova hanuma Vasva nadiju četvrtom djetetu ime Bajro. Sa njegovom starijom sestrom Zibom išao sam osam godina u školu i gledao sam Bajru kako odrasta. Dijete na čijem licu ostade ona blagost bajramska, pretočena u osmijeh koji je rijetko pokazivao red sitnih lijepo poredanih bijelih zuba, nego samo crtu koja je značila osmjeh i suženje zjenica koje su sve to potvrđivale.
Kako tada kao dječarcu, tako i kasnije, Bajro je uvijek plijenio svojom tišinom, ćutljivošću i istovremeno umiljatošću.  Skoro da se i ne sjećam njegovog glasa, kao da se tim osmjehom, tom crtom na licu sporazumjevao se sa svima, sa bližnjima ali i sa onim koje vidi prvi put. Znam da je u dječijim manguplucima, pa i onim kada bi degenek kumovao od djece u Buturovića Polju, prolazeći u školu u Seonicu, Bajro opet pokazivao samo onaj svoj osmjeh onu crtu koja je značila i odgovor na dobro i odgovor na zlo. Nikad i niko, nije mogao  požaliti se na njega, da mu je Bajro uputio ružan pogled a kamo li ružnu besjedu.
Doduše i ostalo troje djece bili su lijepo odgojeni, ko što je Ziba, lijepi djevojčurak, mamila je ljepotom a ja njezin drug, bio sam joj više od druga, haman ko brat. Jednostavno bilo je to vrijeme kada se pazilo na drugarstvo više nego danas na rođaštvo.
Helem, odraste Bajro u jedra momka, ne skidajući onaj osmijeh, onu crtu prepoznatljivu, završi školu i taman kada je trebao početi ostvarivati samo njemu znane i sanjane snove, desi se proljeće 1993.godine, koje su moji Goričani a i Bajro zajedno s njima upamtili.
U  selo Gorica 25.aprila, upadoše do zuba naoružani Hrvati iz susjednih sela Obri, Trusina, Buturović Polje i Kostajnica uz pomoć sa škuturima iz zapadne Hercegovine. Zarobiše sve od djeteta u naručju do staraca koji su još mogli micati, izuzev komšinice Đemile koju nakon nekoliko dana, ostavljenu nepokretnu  i  izmučenu, zapališe u kući a Zejnu suprugu Šabana Zalihića zvanu Studenka po selu Studenčica odakle je bila rodom, ubiše mjesec i koji dan poslije, bolesnu i slabo pokretnu na kućnjem pragu, baš na prvi dan Bajrama. O
ovome kanim priupitati Rako Miroslava zvanog Šeško iz Obara, koji je kažu bio očevidac, neki tvrde i učesnik,  jer smo zajedno išli dvanaest godina u školu, jer sam sa njim znao se pogurati protiv Konjičkih mangupa Trklje, Muje i Naila, jer smo se zajedno udvarali Anđi sa Drecelja iz druge klupe do prozora koji gleda u Repovačku džamiju, u to vrijeme bio je to magacin trgovačke robe, jer smo zajedno molili Lepog da nam gore na spomeniku iznad Kazana, na gitari odsvira onu od „Divljih jagoda“ „Krivo je more“.
Bajro, zatočen u logor, koristim ovaj termin, meni jasan  pa se nadam i drugima da će biti, u vodom i mokraćom pokrivenom podrumu, ispod banke u Buturović Polju, zajedno sa svojim ukućanima , zajedno sa  svojim komšijama. Trpio je Bajro udaranja i maltretiranja kao i drugi koji su osjetili pakao zatočeništva ali kao ni prije, ni tad,  kažu, niko ne ču Bajru ni da jaukne niti da što progovori. Jedino je ona crta koja ga tolike godine obilježavala kao lijepo izvezeni broš na reveru, tako je njemu na licu ostavljala onu samozatajnu  ljepotu, blagost i toplinu, nekako se istopi, nestade a čvrsto stisnute usne otvarale su se samo na rijetko dobivenu kap vode i mrvu hljeba. Na tom licu naseli se još veća tišina, sad nekako pusta, strahobna, teška i lice je izopačila.
Trpio je Bajro, trpeći sada ozbiljne udarce i maltretiranja onih istih koji su ga znali dokačiti kao dječarca kada je prolazio u školu i istrpio i dočekao da ugleda sunce iz onog podruma  u logoru Buturović Polje. Ostade na braniku ove, baš ove zemljice Bosne, čitaj i Hercegovine, do zadnjeg dana kada potpisaše naki sporazum ko nema rata i nećemo više umirat od metka ali hoćemo od svakojake nepravde. Nakon toga Bajro se uhvati posla i ne bi mu teško, radio je sve i svašta. Samo da se radi. Nedugo poslije, baš tu u Buturović Polju jer mu je kao i
ostalim komšijama sve izgorilo na Gorici, Bajro se i oženi, ne odvajajući se od svoje majke Vasve. Odlazio je i na Goricu i iz pepela podigao porodičnu kuću zajedno sa bratom, potom se bacio na zarasle njive, obrezivao voće i popravljao ograde. Radio je tiho, rekao bih nečujno, samo se primjetio po zvuku dizel motora, kada prolazi u svom golfu „jedinici“ . Poselamio bi u prolazu i nastavio za poslom.Gledao je i to su rijetke prilike kada je šire otvarao oči i pokazivao još mrvu onog sjaja,  kako se darežljivošću dobrih ljudi gradi džamija u Buturović Polju i sam pomagao kad zatreba, a onda u novoizgrađenu džamiju, odlazio i najčešće tada otvarao ona ista usta na kojima je godinama prije stanovao osmjeh. Molio se Bajro svome Stvoritelju, znajući da samo Njemu vrijedi se moliti i samo od Njega pomoć zaiskati. U džamiji ga prepoznaše kao čestita i poštena, pa je lijepih nekoliko godina bio u džamijskom odboru i brinuo se sa Mustafom efendijom Jelovcem o džamiji. Vrijeme je odmicalo ali to vrijeme ne popravi onu ružnu crtu gdje je nekad bio osmjeh, koju mu ostavi logor na licu. Kažu da je i rođenje jednog pa drugog djeteta dočekao ćutke, sa licem koje je bilo obasjano  nurom ali nije se razvuklo u onaj samo njemu svojstven osmjeh. Odgajao je dječicu sa svojom hanumom, saburao i nadao se.
Nadao se i čekao pun sabura kao nekad to njegovo lice puno osmjeha, niti uh da izusti. Pokrenuo je i osnovao udruženje logoraša i mještani ga izabraše za predsjednika, jer su neki imali naum da se i to zaboravi kako im ne bi zahaturili oni što ih u logor zaztvoriše. Stizao je Bajro na puno strana, džaba i bez pare, nebi li dočekao pravdu, nebi li dočekao neko bolje vrijeme, ne svoje, ne za sebe nego za ona svoja  dva jetima. Nadao se Bajro i bio spreman sebe dati na vješala samo da mu djeca  njegova ne žive ispod vješala.
Čekao je Bajro pravdu i živio krivdu,  krivdu koja se ko neman okomila na njega i njegove komšije, mještane sela Gorica, neke u selu a neke rasute na sve strane kao komadići porcealna od razbijenog  fildžana, i evo dvadeset godina ta ista neman  ih zapljuskuje žeženim ognjem. Čekao je polužmireći, skupljajući zjenice, iznad one sada zamišljene crte koja je nekad oslikavala topao osmjeh,  kao da je htio da mu što manje ovog dunajlučkog nakaradluka, bespravno se useli u te njegove očne prostore, čekao je i najvolio bih da je mogao čekat a da ne gleda. Ljudi snuju Allah određuje, nezaobilazna je narodna izreka, ,odlaze zatočenici logora u Buturović Polju, odlaze na onaj bolji, pravedniji svijet, pa tako lani, 2012.godine, tiho poput onog zatajnog osmjeha što dođe rođenjem i nestade u logoru, Bajro je preselio na ahiret, kao dvadeset šesti logoraš koji ne dočeka ovodunjalučku pravdu,  ostavivši iza sebe, dva jetima, suprugu i majku Vasvu. Tako piše i na lijepo isklesanim, bijelim  nišanima koji se nešto više izdižu iznad nišana njegovog babe, amidže, dede i nane u porodičnom greblju na Zidini u Donjoj Gorici, stotinjak koraka od Jablaničkog jezera. Kažu da je tog dana kiša se spuštala sa nebesa kao nikad do tada, neki vele kiša je spojila  nebo sa zemljom…

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close