Saeid Abedpour: Istrumentalizacija religije zarad postizanja moći i političkih ciljeva
Društvena i politička ideologija
Islamizam kao društvena i politička ideologija, kao i sve druge ideologije, s religijskim ili laičkim predznakom, plod je modernog svijeta. Moderne ideologije i novi religijski pokreti ustvari su svojevrsne nove religije koje nastoje ponuditi nova tumačenja svijeta i čovjeka. Ciljevi tih ideologija nisu jednaki ciljevima religija. Abrahamovske religije, ili religijske tradicije (predanja) nastoje uspostaviti vezu i spoznajni odnosa između čovjeka i Boga, kao i odnose među ljudima koji će voditi moralnoj kreposti i duhovnom usavršavanju i izvrsnosti čovjeka. A ideologije poput komunizma, fašizma, nacionalizma, fundamentalizma, islamskog fundamentalizma i islamizma, te cionizma, u načelu teže osvajanju moći. Neophodno je ustanoviti i posvjedočiti razliku između islama i islamizma, kršćanstva i kršćanskog fundamentalizma, judaizma i cionoizma, i sl.
Islam nije samo vjerovanje u Boga i svjedočenje Njegove jednoće, vjerovanje u Njegove poslanike i vejrovjesnike, život poslije smrti i Dan suda, te slijeđenje propisa koje su čovjeku donijeli poslanici Božiji. Vjerski propisi proizlaze iz zbiljskog poimanja svijeta postojanja i neizostavno su vezani za takvo poimanje. To nisu zapovijedi koje podstiču čovjeka na borbu za moć i materijalno preimućstvo. Istina, islam svoje sljedbenike poziva na rad, društvenu akjtivnost, saradnju i pomoć drugima, zalaganje za pravdu i slično, ali smisao tih poziva (zapovijedi, propisa) jest u intenciji da čovjeka učine moralnijim i usklađenijim sa svekolikim svijetom Kreacije.
Musliman je čovjek predan Bogu i Božijim zapovjedima, krepostan i krotak, čovjek koji svoju ovozemaljsku sreću i onosvjetsko spasenje vidi u djelovanju za dobrobit svih ljudi. Uređujući svoje odnose s drugim ljudima, prirodom i svijetom oko sebe u skladu s univerzalnim načelima morala i vjere takav čovjek neće nauditi drugome kako bi postigao moć na ovom, ili tobožnje spasenje na drugom svijetu
Islam se protivi svakom nemoralnom činu, posebno onom kojim se želi postići moć i ovladati drugim ljudima. Musliman je čovjek predan Bogu i Božijim zapovjedima, krepostan i krotak, čovjek koji svoju ovozemaljsku sreću i onosvjetsko spasenje vidi u djelovanju za dobrobit svih ljudi. Uređujući svoje odnose s drugim ljudima, prirodom i svijetom oko sebe u skladu s univerzalnim načelima morala i vjere takav čovjek neće nauditi drugome kako bi postigao moć na ovom, ili tobožnje spasenje na drugom svijetu. Njegova vjera neodvojiva je od njegove duhovne vezanosti za Boga i moralna vezanost za drugoga i svijet koji ga okružuje. Plod takvoga odnosa jest skladan život na ovome svijetu i poštivanje zakonitosti života i svijeta. Insistiranje na moralnoj kreposti osnov je i svakoga religijskog nauka.
Međutim, islamizam je svojevrsna instrumentalizacija religije zarad postizanja moći i drugih političkih ciljeva. Islam u Kur’anu poziva ljude poštivanju vrednosti poput pravednosti i umjerenosti, dok islamisti pozivaju muslimane na uspostavljanje političke vlasti utemeljene na islamskim naučavanjimna. Islam nam u Kur’anu ne nudi nikakav poseban model vlasti, prepuštajući društveno i političko uređenje samome čovjeku. Očekujući od svojih sljedbenika da pri tome imaju na umu i poštuju Kur’anske vrijednosti poput pravičnosti, razboritosti, moralne kreposti, očuvanja dostojanstva čovjeka i načela inkluzije.
Upravo u ovome pitanju nalazimo temeljnu distinkciju između sljedbenika tradicionalnog islama i islamizma. Međutim, ovdje postoji još jedna suptilna distinkcija koju je važno spomenuti. Naime unutar širokog spektra islamističkih ideja (kao ideja tzv. političkog islama) možemo razlikovati fundamentalističke i one koje to nisu. Fundamentalistički islamizam kakav zagovaraju promotori vehabijskih ideja, ali i Muslimanska braća razlikuje se od političkoga islama Rashida Al Ghanushija u Tunisu i onoga kojeg promiču iranski muslimanski mislioci. Potonji (Ghansuhi i iranski mislioci) nastoje svoje islamističke ideje uskladiti i povezati s načelima demokracije. Drugim irječima, oni pokušavaju pomiriti koncepte suvremenog političkog mišljenja i islama. U vezi s tim možemo razlikovati iranski, arpaski i turski model političkog islama i islamizma.
Negiranje demokracije i demokratskih načela
Zajedničko svim islamističkim idejama (fundamentalističkim i onima koje to nisu) jest to da u islamu vide jednu potpunu, zaokruženu, dovršenu i samodostatnu ideologiju koja ima sveobuhvatan program za uređenje čovjekova individualnog i društvenog života, od kolijevke do groba. Međutim, razlika između fundamentalističkog islamizma i islamizma koji nema fundamentalistiučki predznak jest u tome što ovaj potonji pri realizaciji svojih ideja, tj. društvenom ozbiljenju svoje ideologije, manje ili više, prihvata i demokratska pravila igre. Dočim, fundamentalistički islamizam temeljno negira demokraciju smatrajući je bogohulnom, nevjerničkim i islamu neprihvatljivim načinom uređenja društva.
To potpuno negiranje demokracije i demokratskih načela u praksi rezultira i opravdavanjem nasilja (čak i sakralizacijom nasilja). Fundamentalistički islamisti pri suočavanju s modernim pitanjima i problemima posežu za rekonstrukcijom tradicije na jedan potpuno ahistoričan način koji isključuje svaku vrstu kontekstualizacije svetoga teksta i predaja. Što rezultira jednom sasvim utopijskom slikom idealnog, tobože islamskog društva, za čije je uspostavljanje i realizaciju dozvoljeno činiti nasilje i širiti strah među ljudima.
Islam u Kur’anu poziva ljude poštivanju vrednosti poput pravednosti i umjerenosti, dok islamisti pozivaju muslimane na uspostavljanje političke vlasti utemeljene na islamskim naučavanjimna. Islam nam u Kur’anu ne nudi nikakav poseban model vlasti, prepuštajući društveno i političko uređenje samome čovjeku
Fundamentalistički islamizam predislamski period smatra periodom potpunog neznanja (džahilijeta) i neumlja, te na isti način oslovljava i sva društva koja pokažu otpor i protivljenje islamističkom pozivu. Vrijeme Poslanika islama smatra idealnim i poziva na povratak tom vremenu. Islamisti imaju vrlo okoštalo i dogmatički zatvoreno tumačenje Poslanikova vremena, zarobljavajući tako islam u određeni vremenski trenutak i određene prostorne granice. Sve što je došlo nakon vremena Poslanika u njihovome razumijevanju je suprotno islamu i neprihvatljivo, te bi sva nastojanja današnjeg muslimana trebala biti usmjerena na povratak u vrijeme od prije 1428. godina. Tako Abu A’Ala Al Mawdudi (1903-1979) smatra da cilj muslimana treba biti povratak u vrijeme same pojave islama i raskidanje veza sa svim drugim interpretacijama islama nastalim kasnije. Sejjid Kutb, teoretičar i egipatski aktivista Muslimanske braće, ističe kako je islamski svijet danas u stanju modernog džahilijeta u kojemu su idoli poput nacionalizma i soc
ijalizma zamijenili predislamske idole.
Islamizam insistira na konceptu islamskoga ummeta, suprotstavljajući se konceptu nacionalne države koji je danas aktuelan u velikom broju muslimanskih zemalja. Teorija islamskoga ummeta, ustvari, koncipira na neki način islamski kozmopolitizam (čitaj: panislamizam). Ovdje je riječ o jednom modernom konceptu koji nema korijene u izvornoj religijskoj tradiciji. Naravno, ukoliko ovaj koncept razumijevamo u značenju kulturološke i tradicijske povezanosti, a shodno njoj i suradnji među muslimanima, on se može učiniti i prihvatljivim. Međutim, glavni naglasak ovoga koncepta je na uspostavljanju jedinstvene islamske vlasti, manje više slične bar onoj kakvu su muslimani imali u vrijeme Abasidskog hilafeta ili Osmanskoga sultanata. Otuda se politička teorija ummeta može smatrati svojevrsnom fantazmom suvremenoga islamizma.
Na osnovama ovoga koncepta, uz još neke važne činitelje, posljednjih godina svjedoci smo razaranja i rušenja dvaju velikih arapskih zemalja – Iraka i Sirije. Posljednjih godina se i Stranka pravde i razvoja (AKP) u turskoj nameće kao svojevrsna islamistička politička opcija koja pledira za rekonstrukciju ideje islamskoga ummeta na paradigmi osmanskoga carstva, postepeno se udaljavajući od mladoturske republikanske ideje kao modernog koncepta. Cilj jednog takvoga neoosmanizma jest pretvaranje Turske u svojevrsnu muslimansku supersilu koja će za ostale muslimanske zemlje igrati ulogu starijega brata.
Historijsko iskustvo
Jedna od uobičajenih islamističkih interpretacija društva je praktična negacija kulturne pluralnosti i instrumentalizacija islama kao političkoga identiteta. Islam nije stranka ili nekakav politički front. Presedan takve interpetacije islama desio se prvi puta u novijoj povijesti u Pakisatnu kada je islamski upotrijebljen kao zamjena za nacionalni identitet. Ta je greška polučila mnoge druge greške i prouzročila brojne društvene i političke krize. U tom pogledu, samo se formiranje države Izrael može usporediti s Pakistanom, jer u oba slučaja religijska pripadnost zauzima mjesto nacionalnoj. Zanimljivo je da neki muslimanski mislioci poput Mohammada Ghazalija (Muslimanska braća) s određenim ushićenjem i divljenjem govore o primjeru Izraela, pa ustvrđuju kako su Jevreji mogli svojoj državi dati i neko drugo ime, ali su insistirali na jednom religijskom i starozavjetnom pojmu kao simbolu svoje religijske tradicije.
Islamisti vjeruju kako između islama i politike postoji čvrsta veza. Naravno, ako se pod tim misli na historijsko iskustvo, onda su u pravu, jer u histoirji islama nalazimo primjere koji potvrđuju tu tezu. Međutim, gledano iz današnje perspektive, islamisti koriste demokratiju kao neku vrstu merdevina preko kojih dolaze do vlasti i moći, a onda te merdevine odlažu u stranu nastojeći promijeniti demokratska “pravila igre”. Takav pristup demokratiji danas vidimo u političkom ponašanju turskoga predsjednika Erdogana koji je na vlast došao demokratskim putem i zadobijanjem podrške naroda, a sada na različite načine, između ostaloga i jačanjem ovlasti predsjednika, tursku demokratiju vraća na pola do sada pređenog puta.
Islamizam insistira na konceptu islamskoga ummeta, suprotstavljajući se konceptu nacionalne države koji je danas aktuelan u velikom broju muslimanskih zemalja. Teorija islamskoga ummeta, ustvari, koncipira na neki način islamski kozmopolitizam (čitaj: panislamizam). Ovdje je riječ o jednom modernom konceptu koji nema korijene u izvornoj religijskoj tradiciji
Za islamiste je svaki oblik sekularnog društva i države neprihvatljiv i protivan islamu. Tako nam Jusuf Qardavi poručuje: “Poziv na sekularizam među muslimanima znači nevjerstvo i napuštanje islama.” Svoj poziv na uspostavu islamske vlasti islamistički fundamentalisti smatraju izravnim slijeđenjem Božije naredbe. Oni ne uviđaju da je formiranje Poslanikove vlasti u Medini jedan historijski fenomen, a ne nikakav neizostavni dio islama. Kod njih nalazimo značajno odsustvo svijesti o historičnosti društvenih pojava, a jedan od njih je i rečena Poslanikova vlast u Medini. Oni nisu u stanju razlučiti metahistorijske kur’anske naputke od historijske religijske prakse uvjetovane prostornim i vremenskim kontekstom.
Islamistički fundamentalizam otvoreno se suproitstavlja ljudskome umu. Kao takav, obzirom da nije u stanju ponuditi nikakav sustav mišljenja i ideja koje bi bile prijemčive suvremenom čovjeku, neizostavno skončava u sili i nasilju, ostavljajući nesagledivo destruktivne posljedice prije svega po muslimane i njihova društva. S druge strane, forma umjerenog, nenasilnog i manje fundamnetalističkog islamizma, u praksi pokazuje više osjećaja za politički pragmatizam, ali i njoj i fundamentalističkom vidu islamizma pristaje pridjevak političkog islama, odnosno prakse koja se u jednoj rečenici može označiti kao politička instrumentalizacija i politizacija religije.
Takva nastojanja unatoč svome hvalisavom i gordom zalaganju za religiju, ustvari doprinose njezinoj sekularizaciji. Trseći se da sakraloiziraju društvo i politiku, oni ustvari sekulariziraju i reduciraju samu religiju. Muslimani mogu živjeti u skladu sa načelima svoje vjere bez potrebe za religijskim ideologijama. U načelu, pojednostavljeno kazano, islam poziva na vjeru u Jednoga Boga, činjenje dobra, duhovni i društvenji mir. Za takvo što, nije mu potrebna nikakav posebni politički sistem. Pogotovo ne onaj koji je plod puke instrumentalizacije religije kao sredstva za moć.
