Bivši logoraš i autor knjige “Dretelj na vratima džehenema”
Subota 18. mart
Naviru sjećanja
Devetnaesti mart 1994. godine je dan kada su logori tzv. Herceg Bosne zatvoreni i mi preživjeli logoraši dočekali napokon slobodu. Neposredno pred ovaj datum svake godine naviru mi sjećanja na dane provedene u logorima, koje želim odagnati, ali bez uspjeha.
Ipak, malo je lakše uz slatku porodičnu obavezu kakvu sam danas imao – da vodim unuka Mirzu na utakmicu koju igra za svoj FK Velež uzrasta do osam godina. Iako je rezultat nevažan, Mirza je proglašen igračem kola, za što je dobio i diplomu.
Nedjelja 19. mart
Sudbina logoraša
Nakon napornog vještačenja jedne vrlo složene saobraćajne nezgode i dolaska kući, supruga Ramiza mi na vratima reče da je zvala jedna žena iz Tuzle i plačući je zamolila da preko mene i ostalih logoraša iz logora tzv. Herceg Bosne nešto sazna o sudbini logoraša Mirsada Fazlića iz logora Heliodrom u Mostaru, kojeg traži sestra Mirsada Huseinefendić iz Tuzle.
Ne poznajem ga, ali mi tada kroz glavu prođe riječ „rashod“, koju su koristili stražari u logoru Heliodrom pri vođenju knjiga brojnog stanja logoraša koji idu na rad na prvim borbenim linijama i koji se razdužuju nakon povratka u logor. “Rashod” je značio broj poginulih, broj ranjenih, broj nestalih i dr. O “rashodu” se niko u logoru nije brinuo, jer smo samo bili brojevi.
A moguće je da je i logoraš Fazlić kojeg sada traži njegova sestra bio u brojnom stanju “rashoda”. Sutra počinje žalbeni proces u Hagu u predmetu šestorice bivših vojnih i političkih čelnika tzv. Herceg-Bosne. Već su me novinari zvali da im dam izjavu, a ja to nerado radim, ali kako da propustim priliku da javnosti kažem istinu o golgoti koju smo prošli u kazamatima tzv. Herceg Bosne.
Ponedjeljak, 20. mart
Misli u Hagu
Kao bivši neovisni vijećnik Gradskog vijeća (GV) Grada Mostara imao sam mogućnost da saznam koliko je Grad Mostar ubirao sredstava na ime odluka GV-a po svim pitanjima rente, zemljarine i dr., a ti prinosi su mjesečno iznosili oko 500.000 KM. GV-a nema već duže godina, a lokalnih izbora u Gradu Mostaru još ni na vidiku, omladine je sve manje, odlaze u druge zemlje tražeći bolju budućnost.
Dok razmišljam o budućnosti i pišem ove retke, moje misli su u Hagu, gdje je upravo danas počeo žalbeni proces u predmetu šestorice bivših vojnih i političkih čelnika tzv. Herceg-Bosne. Bitna mi je istina i pravda. Trudim se da ne palim televizor, da ne čitam vijesti jer me sve to pogađa i vraća u najgore dane moga života.
Utorak, 21. mart
Trebovanje logoraša
Jučer je počeo proces u Hagu. Negiranje učešća hrvatske vojske u ratu u BiH me, također, pogodilo, mada je to učešće očigledno dokazano u Hagu. Mi, preživjeli logoraši, živi smo svjedoci njihovog učešća u Mostaru. Trebovanje logoraša iz logora Heliodrom za rad na borbenim linijama bilo je i od Hrvatske vojske i to za „Gromove“ i „Tigrove“, koji su bili stacionirani u Hodbini i imali borbenu liniju prema Kičinu – vrelu Bunice, kao i za Laku pješadijsku koja je bila stacionirana na brdu Hum iznad Mostara, za koje sam lično kao logoraš bio trebovan iz logora Heliodrom.
Dobro se sjećam kada sam radio kao logoraš na brdu Hum za Hrvatsku vojsku (Laka pješadijska) i kada je jedan logoraš (Emir Kekić iz Stoca) pobjegao niz brdo Hum, a zapovjednik Jura iz Zagreba nas spasio „degeneka“ od vojnika HVO-a (Devete bojne). Jura je tada ove pitao znaju li šta je Ženevska konvencija te im zaprijetio da će, ako nas dirnu, imati s njim posla. Jura, ako ovo čitaš, bujrum u Mostar.
Ramiz Tiro
Srijeda, 22. mart
Poginuli drugovi
Skoro svakog dana oko 17 sati kroz grad Mostar laganom šetnjom idemo majstor Ramo Đuliman, majstor Mirsad Milavić Muftar i ja i to relacijom Lučki most, Maršala Tita, Fejićeva, Lacina, Carinski most, Šantićeva, Adema Buča, Oneščukova, Lučki most. Tako je bilo i danas. Šetnjom nastojim odagnati misli. Kada sam došao kući, pogledao sam vijesti. Ponovo mi naviru sjećanja, strašna…
Sjećam se poginulih logoraša iz moje sobe i to Avde Jelina, koji je sa mnom išao u osnovnu školu, Miralema Vuka, moga komšije, sina Firge Začimović, pa logoraša koji je na Heliodromu skočio sa zgrade i ležao mrtav među nama nekoliko dana dok nije došlo vozilo pa ga odvezlo. Sjećam se i logoraša Dedića iz Šehera, koji je poginuo na liniji, ali njegovom ocu koji je bio s nama u logoru logoraši nisu mogli kazati o njegovoj sudbini.
Ko sad nakon svega što smo doživjeli i proživjeli može tvrditi pred Haškim sudom da logori nisu postojali? Ko?
Četvrtak, 23. mart
Broj 320243
Moj je logoraški broj bio 320243 kada nas je Međunarodni crveni križ registrirao nakon 40 dana skrivanja od javnosti. Hoću reći da su ovi podaci javni, postoje evidencije, međunarodne organizacije znaju za to i nije mi jasno kako se to uopće može negirati.
I dalje pokušavam ne pratiti putem medija ovaj proces u Hagu. Ja bih najviše volio da ovih dana pobjegnem od toga, slabo spavam, noći su najteže. Mene je to sve nanovo potreslo. Skrivam oči od televizora. Moram reći da ja danas imam brojne prijatelje Hrvate, Srbe, Jevreje… Kao vještak sam cijenjen i radim sa svima. Nikoga ne gledam po nacionalnosti, nego po ljudstvu. Ja samo čekam pravdu, za sve one koji su bili „rashod“, kojih više nema, koji su skončali u kazamatima tzv. Herceg Bosne. Osuđujem tadašnju politiku Bobana i ostalih. Osuđujem zločine i zločince sve. Nije cijeli hrvatski ili srpski narod činio zločine, nego pojedinci iz tih naroda. Ti pojedinci moraju odgovarati i pred sudom u Hagu, a pravda mora stići zbog svih žrtava koje je godinama iščekuju.
Petak, 24. mart
Zagrljeni učenici
Sjetio sam se jedne situacije iz 2010. godine. Kao profesor stručnih predmeta u Srednjoj saobraćajnoj školi u Mostaru dobio sam zadatak od direktora škole da lično povedem učenike u Sarajevo, u jednom autobusu, da gostujemo u TV emisiji „Zabranjeni forum“. Naznaka je bila da će u autobusu biti pola učenika iz Saobraćajne škole, a pola iz Prometne škole, koji se školuju u istom objektu, pod jednim krovom, gdje je policija prisutna pri smjenama đaka jedne i druge škole.
Kada smo došli do autobusa, učenik Šuta me upita: „Profesore, šta ako nas ovi napadnu?“ Pri tom je mislio na učenike iz Prometne škole. Rekao sam mu da ću ja lično držati kontrolu nad disciplinom i da se meni obrate po svim pitanjima. U autobusu su sjedili učenici razdvojeni po školama i na putu do Sarajeva je bila grobna tišina. U Sarajevu smo jeli ćevape, družili se, a kada smo se vraćali u Mostar, u autobusu se začula zajednička pjesma svih učenika. Moj učenik Šuta zagrljen s đakom iz Prometne škole.
Ja ni poslije svega ne mrzim nikoga, čak ni dželate, ali mi je vrlo bitno da se ne zaboravi i da se ne ponove logori i patnje koje su proživljavali ljudi svih nacionalnosti u ratu. Zato je bitna pravda, jer bez nje nema pomirenja. Ostaje da vidimo hoće li biti pravde kod konačne presude „šestorki“ u Hagu. Ja očekujem pravdu. Ništa drugo nije bitno osim da se dokaže istina, a mi preživjeli logoraši znamo šta je istina.
(Avaz)
