SAD su zahtijevale da se Srebrenica preda Mladiću – i nisu htjele evakuisati stanovništvo!

FLORENCE HARTMANN U SVOJOJ KNJIZI OTKRIVA

Istina o genocidu u BiH: SAD su zahtijevale da se Srebrenica preda Mladiću – i nisu htjele evakuisati stanovništvo!

U svojoj najnovijoj knjizi ‘Krv ralpolitike – afera Srebrenica’ u izdanju Buybooka, čuvena novinarka Florence Hartmann dokazuje tvrdnju o kojoj se već godinama špekuliše, ali koju do sada na ovako uvjerljiv način niko nije potkrijepio konkretnim činjenicama i do sada neviđenim dokazima – da je prepuštanje Srebrenice snagama Ratka Mladića mjesecima unaprijed isplanirano dogovorom vlada ključnih zapadnih država s ratnim liderima na prostoru bivše Jugoslavije

 

Bivša novinarka Le Monde-a, dopisnica s područja bivše Jugoslavije i novinarka koja je na terenu pratila događaje koji su prethodili ratu, kao i sami rat u Bosni i Hercegovini, Florence Hartmann je imala iskustvo glasnogovornice i savjetnice tužiteljice na Međunarodnim tribunalima za bivšu Jugoslaviju i Ruandu. Haaški tribunal ju je 2011. godine osudio na sedmodnevnu zatvorsku kaznu radi otkrivanja tajnog dogovora koji su tokom suđenja Slobodanu Miloševiću suci Tribunala sklopile sa Srbijom i javnosti uskratili glavne informacije koje povezuju Srbiju s genocidom u Srebrenici.

 

U ekskluzivnom intervju za Depo portal pred promociju knjige koja će se održati u ponedjeljak, 9. 11. 2015. u prostorijama Buybook-a, Hartmann govori o stvarnoj ulozi ključnih zapadnih država u padu Srebrenice, dogovorima o prepuštanju svih istočnih enklava pod kontrolom Armije BiH Vojsci RS-a, Slobodanu Miloševiću kao ključnom gospodaru rata, učešću vlasti Sarajevu u konačnoj podjeli države, ali i dugogodišnjem zataškavanju odgoronosti SAD-a, Velike Britanije i Francuske za zločine i konačan ishod rata u BiH.

 

Razgovarao: Danijal HADŽOVIĆ

 

U Vašoj posljednjoj knjizi “Krv realpolitike – afera Srebrenica” u prvom redu se bavite odgovornošću ključnih zapadnih zemalja, SAD-a, Velike Britanije i Francuske za pad Srebrenice i genocida koji je nakon toga uslijedio, dokazujući da se cijelo vrijeme radilo o smišljenoj i planiranoj strategiji tih država da se, u skladu s prethodno postignutim dogovorom s Miloševićem, bosanskim Srbima predaju zaštićene zone koje su se nalazile u istočnoj Bosni. Zbog čega je Srebrenica “morala” biti žrtvovana?

Čim  su međunarodni pregovarački timovi došli do zaključka da se Bosna i Hercegovina neće moći sačuvati kao država u svojim međunarodno priznatim granicama bez unutrašnje etničke podjele teritorija, istočne enklave, izolirane i pod opsadom, smatrane su problematičnim. Već od 1993. godine, čak i prije nego su te tri enklave kao sigurne zone stavljene pod zaštitu UN-a, Evropa i SAD su od bošnjačkog rukovodstva tražili da se te teritorije zamijene. Akteri tih događaja koje sam intervijuisala ili izvorni dokumenti koje sam mogla sakupiti nakon što je nedavno skinuta oznaka tajnosti sa njih, ukazuju da je postojala smišljena strategija da se cijela istočna Bosna prepusti srpskoj strani. Dugo se Zapad iz moralnih razloga uzdržavao da nametne takvo rješenje. Milošević, s druge strane, nikad nije krio da hoće cjelokupnu bosansku teritoriju duž granice Srbije.

 

Planiranje strategije prepuštanja enklava dolazi onda kada Zapad odustaje od moralnih pitanja i smatra da nema drugog izbora da bi se došlo do mirovnog sporazuma nego ustupiti ove napaćene i izolirane teritorije srpskoj strani. Taj preokret je i za njih bio bolan, jer su bili svjesni opasnosti koje ta odluka nosi zbog očekivanog negativnog odjeka u javnosti. Međutim, u proljeće 1995., tačnije krajem maja i početkom juna, kako to opisujem u knjizi, uviđa se neophodnost deblokiranja pregovaračkog procesa. Mir prije zime bio je imperativ, jer su Francuzi i Britanci bili najavili povlačenje svojih trupa čime bi misija UNPROFOR-a bila završena. Taj imperativ ih navodi da više ne razmatraju moralne dimenzije niti opasnosti kojim izlažu stanovništvo Srebrenice te da istočne enklave daju u miraz Miloševiću u zamjenu za njegovo prihvatanje mirovnog kompromisa.

Zašto se, ako je već bilo politički odlučeno da se Srebrenica prepusti bosanskim Srbima, barem nije išlo na prethodnu evakuaciju civilnog stanovništva, jer je bilo bjelodano jasno kakva sudbina ih u suprotnom čeka? Od 1992. jako dobro se znalo kakve metode koristi Vojska RS prema bošnjačkom stanovništvu, njihovi oficiri otvoreno su govorili stranim generalima šta su spremni napraviti kad uđu u Srebrenicu….

 

To je glavno pitanje. A odgovor je mučan, ali je neophodno da se suočavamo s njim da bismo izvukli pouke i kako nikada ne bi ponovili istu grešku. Po poznatoj floskuli,  diplomatija je umjetnost mogućeg. To, međutim, ne podrazumijeva ni sljepoću, ni bezobzirnost. A 1995. Francuska, Velika Britanja i SAD odlučuju tajno – a da o tome ne informišu svoje saveznike -pustiti Mladićeve trupe da uđu u Srebrenicu, jer bi za njih bila visoka politička cijena da same iniciraju i organiziraju evakuaciju enklave.

 

Procjena je bila da će u javnom mnijenju njihovih zemalja biti zamjereno te da će biti optuženi za saučesništvo u etničkom čišćenju. Zbog te računice, a kako ne bi izgubili političke poene kod kuće, one dozvoljavaju da stanovništvo zaštićene enklave Srebrenice ostave na milost i nemilost njihovim ubicama. Mislili su samo na jedan cilj: stvoriti novu situaciju na terenu koja će olakšati i time ubrzati mirovne pregovore i kako da to postignu a da izgleda da one nemaju nikakvog udjela u tim promjenama. Okrenuli su glavu i čekali da sve prođe nadajući se da neće biti nekih većih ekscesa. A desilo se ono što je bilo logično predvidljivo, imajući u vidu zločinačku prošlost ljudi s kojima su sklopili dogovor. Da je Milošević imao ikakvu dvojbu da bi zbog masovnih zločina taj dogovor mogao biti doveden u pitanje, genocid ne bi bio počinjen. Bezobzirnost je imala ključnu ulogu u povratku genocida na tlo Evrope.

Procjena je bila da će u javnom mnijenju njihovih zemalja biti zamjereno te da će biti optuženi za saučesništvo u etničkom čišćenju. Zbog te računice, a kako ne bi izgubili političke poene kod kuće, one dozvoljavaju da stanovništvo zaštićene enklave Srebrenice ostave na milost i nemilost njihovim ubicama

 

 Kako objašnjavate činjenicu da etnička čišćenja, masovna silovanja, protjerivanja, odbijanja mirovnih prijedloga, otimanja vojnika iz mirovne misije UN-a i demonstracija  najvećeg barbarstva u Evropi od Drugog svjetskog rata, u konačnici ne dovode do snažne i odlučne intervencije ključnih zapadnih sila, nego naprotiv – jačanja diplomatske pozicije pokrovitelja svega toga, Slobodana Miloševića, čijim se gotovo svim političkim zahtjevima u konačnici udovoljava?

 

Washington je otpočetka odbacivao mogućnost bilo kakvog slanja američkih kopnenih trupa u Bosnu. Time je ozbiljna vojna intervencija bila od početka isključena, jer je Evropljani nisu mogli poduzeti bez učešća američke vojne sile. Ostalo je jedino diplomatsko rješenje uz ograničenu vojnu prodršku. U tom kontekstu, moralo se pregovarati s glavnim gospodarima rata, kao što je to slučaj i danas u Siriji. Pregovarački proces je zapeo 1994. zbog odbijanja Miloševića i njegovih podanika u Bosni. Ako se oni vojno ne poraze, onda je ključ mira Milošević. Zapad ga uspijeva dovesti do kompromisa – zahvaljujući ograničenoj vojnoj prijetnji (NATO zračnim udarima) ali moraju mu dati ustupke kako bi izbjegli kopnenu intervenciju. Milošević odustaje od dijela svojih zahtjeva i uspijeva dobiti ono što mu je najbitnje, a zauzvrat prihvata mir.

 

 Kolika je odgovornost ili bolje rečeno saučesništvo vlasti u Sarajevu za pad Srebrenice? Iako to pitanje nekoliko puta spominjete u knjizi, ne obrađujete ga detaljno.

Na to pitanje vi u Bosni morate da nađete odgovore, da istražujete i da se suočavate sa pogreškama koje su eventualno napravljene. Kao Francuskinja, predmet mog istraživanja su bile zapadne države koje su u moje ime odlučivale, i ono što sam uspjela rekonstruisati uz obilje dokaza ima svrhu pomoći da se iz faze poricanja, koje traje već dvadeset godina, dođe do faze suočavanja sa istinom i izvlačenjem pouka. Genocid i patnja stanovništva Srebrenice je činjenica koju sada, nažalost,  nije moguće promijeniti i zato uvijek ostajemo dužni stanovništvu Srebrenice, kao i svim žrtvama koje su od 1992.  doživjele zločine koji su vodili do Srebrenice – jer Srebrenica je najveća tačka jedne iste zločinačke politike. I to nas uči da ni danas ni u budućnosti ne ponavljamo iste greške. A to zahtjeva da se u donošenju političkih odluka ponovno vratimo moralnim načelima uz punu obzirnost prema ljudskim sudbinama, kako ne bismo upali u zamku da postanemo potpomagači nekih budućih genocida.

U svjetskog javnosti vlada pomalo uvriježeno mišljenje da je genocid u Srebrenici bio okidač za udare NATO-a na položaje vojske bosanskih Srba koji su uslijedili mjesec dana kasnije. Vi u svojoj knjizi osporavate tačnost ovog uvjerenja…  Zašto?

 

Taj službeni narativ je namjerno kreirana idealna priča kako je svijet iz moralnih razloga reagovao nakon barbarstva počinjenog u Srebrenici. Izgleda kao da je zločin nad zločinima ponukao Zapad da dođe do političke volje koja je do tada bila izostala, kako bi se stavila tačka na pokolje koji traju od 1992. Na žalost, u ovoj tragediji nema mjesta za takav holivudski scenario. Nema ni sretnog kraja. Srebrenica je bila preduslov da se mirovni pregovori dovedu do kraja, ali i da se pokrenu NATO udari kako bi se srpske snage povukle iza buduće entitetske linije razgraničenja prije završetka mirovnih pregovora. Milošević je bio zadovoljan sa 49%, ali ne iKaradžić. Kako Zapad nije htio platiti političku cijenu evakuacije stanovništva i povlačenja UNPROFOR-a iz istočnih enklava, tako ni Milošević nije htio narediti povlačenje srpskih snaga sa prostora koje su Srbi do tada držali, a prelazio je dogovoreni postotak od 49% teritorije.

 

Milošević je bio zadovoljan sa 49%, ali ne i Karadžić. Kako Zapad nije htio platiti političku cijenu evakuacije stanovništva i povlačenja UNPROFOR-a iz istočnih enklava, tako ni Milošević nije htio narediti povlačenje srpskih snaga sa prostora koje su Srbi do tada držali, a prelazio je dogovoreni postotak od 49% teritorije

 

NATO napadi, uz prešutnu saglasnost Miloševića, iz avgusta 1995. imali su za cilj da se linije fronta pomjere i podese tako da odgovaraju već spremnim pregovaračkim mapama i prije nego lideri otputuju za Dayton. To je bilo jako važno Zapadu, a posebno Amerikancima,  koji su prihvatili poslati kopnene trupe nakon potpisivanje mira ali samo u svrhu održavanja, a nikako nametanja mira. Iz dokumenata koje sam istražila i događaji koje u knjizi opisujem, pokazuje se da je Dejtonski proces  počeo u proljeće 1995. a ne da je nastao kao odgovor na genocid u Srebrenici.

U knjizi također ističete da je jedini zapadni lider koji je značajnije pokušavao vojno spriječiti masovnu egzekuciju srebreničkih civila i pokrenuti vojnu intervenciju protiv snaga bosanskih Srba bio francuski predsjednik Jacques Chirac, ali da američki predsjednik Bill Clinton i britanski premijer John Major ni najmanje nisu bili zainteresovani za to.  U BiH, međutim, vlada uvriježeno mišljenje da su upravo Amerikanci i Clinton  najviše insistirali na pokretanju vojne akcije i slamanju snaga bosanskih Srba… Da li je to naša zabluda? 

 

Zvanični narativ je natjerao javnost da misli da su Amerikanci bili superheroji. Ali, nažalost, realnost nije holivudski film. Chirac je svakako bio drugačiji, prvenstveno zato jer je tada tek došao na vlast, ne poznaje prilike i još uvijek na situaciju u Bosni gleda kroz moralnu prizmu. U tom trenutku on se priprema da 14. jula 1995. zvanično prizna odgovornost francuske države za saradnju sa nacistima u protjerivanju Jevreja tokom  Drugog svjetskog rata, činjenicu koja je do tada bila prešućivana i poricana. U tadašnjim događajima oko Srebrenice on vidi povratak zločina i barbarstva iz Drugog svjetskog rata i to želi spriječiti. Njegove kolege potiskuju tu moralnu reakciju i vraćaju ga u surovu realnost.

 

U knjizi navodim niz odluka koje jasno pokazuju da američki lideri ne mogu biti ponosni i nemaju pozitivnu ulogu koji su sami sebi pripisali u zvaničnoj verziji događaja oko Srebrenice i u pripremi Dejtona

 

Bez američkih helikopterskih snaga nije moguće izvršiti desant i povratiti Srebrenicu. Je li Chirac bio predvidio američki negativni odgovor na tu njegovu inicijativu, da bi pokupio pozitivne poene, ili je stvarno mislio da to učini,  to se ne zna. Ali ono što se zna je da su Amerikanci bili pritisnuti i u panici, te da su učinili sve da ubijede saveznike da se odustane od Chiracovog  prijedloga. U knjizi navodim niz odluka koje jasno pokazuju da američki lideri ne mogu biti ponosni i nemaju pozitivnu ulogu koji su sami sebi pripisali u zvaničnoj verziji događaja oko Srebrenice i u pripremi Dejtona.

 

U saučesništvu u prikrivanju uloge zapadnih zemalja za genocid u Srebrenici tvrdite da je od početka učestvovao i Haški tribunal, koji je formulacijama poput “genocid koji je izbio trenutačno” , nastojao prikriti da se radilo o pomno i detaljno smišljenom planu za koji su vodeće zapadne zemlje znale mjesecima unaprijed. Zašto?

Išla sam korak po korak da utvrdim kad i šta su velike sile znale u vezi najave pokolja u Srebrenici. Iz dokaza koje sam sakupila jasno je vidljivo da su mnogo ranije znali za namjere Miloševića, Karadžića, Mladića i njihovih sljedbenika da srebreničko stanovništvo nestane. Takođe, precizno navodim da im je ta namjera bila poznata, aktuelna i izričito iskazana prije završne ofanzive na Srebrenicu. Hag je u svojim presudama o Srebrenici išao na ruku zvaničnom narativu koji je diktirao Zapad, time što je protivno dokazima tvrdio da srpske snage nisu imale inicijalnu namjeru zauzeti Srebrenicu u julu 1995., nego je pad enklave bio posljedica slabog otpora branitelja Srebrenice.

 

 Iz dokaza koje sam sakupila jasno je vidljivo da su mnogo ranije znali za namjere Miloševića, Karadžića, Mladića i njihovih sljedbenika da srebreničko stanovništvo nestane

 

Sudije, protivno sudskoj praksi, nagađaju da bosanski Srbi nisu znali šta da rade sa 40.000 stanovnika Srebrenice niti da su imali interesa izvršiti masakr, jer bi im bilo isplativije da ih koriste u svrhu razmjene zarobljenika! Svrha ovih neobičnih sudskih komentara iznesenih u presudama vezanim za Srebrenicu je jasna: ako srpske snage nisu htjele zauzeti Srebrenicu –  nisu mogle unaprijed planirati genocid. A već kad su ušle u grad, onda su se “sjetili” da bi mogli izvršiti pokolj! Apsurdno. U knjizi sam opisala sastanak na kome Milošević sa svojim podanicima iz Bosne već u maju 1995. raspravlja o sudbini muškaraca Srebrenice.
 
Činjenica je da je još 1994. dogovoren plan Kontakt-grupe prema kojoj se BiH trebala podijeliti na Bošnjačko-hrvatsku federaciju kojoj bi pripalo 51% teritorije i RS koja bi dobila 49%. Još čitavih godinu i po dana ljudi masovno ginu, dešava se genocid u Srebrenici, pokreću se velike vojne akcije, a sve to kako bi  na terenu došlo tek do realizacije plana koji je davno dogovoren za zelenim stolom. Šta nam to uopšte govori o ratu u BiH?

 

Govori prvenstveno o manjkavosti političke volje Zapada da zaustavi rat ranije, uprkos tome što su novinari neprekidno izvještavali i ukazivali na masovnost i bestijalnost zločina na terenu. Novinari su bili ključni akteri za zatvaranje mreže logora u Prijedoru 1992. te za kreiranje javnog mnijenja koje je dovelo do formiranja Haškog Tribunala. Sve to nije bilo dovoljno jer međunarodna zajednica nije preduzela dalje koraka i zločinačke politike su se nastavile, sve do Srebrenice.

 

Zločini nisu bili presudni za kreiranje konačne političke volje među glavnim zapadnim silama da se aktivnije vojno uključe u rješenje bosanske krize. Bila je to najava povlačenje francuskih i britanskih mirovnih trupa iz sastava UNPROFOR-a ukoliko se prije zime te 1995. ne deblokira pregovarački proces. Politička volja se , dakle, izrodila,  kako bi se izbjeglo povlačenje UN-a iz Bosne uz angažman američkih kopnenih trupa što bi u očima javnosti predstavljalo poraz Zapada.Odlučeno je da se ide na pojednostavljivanje mapa (pad istočnih enklava), promjenu odnosa vojnih snaga na terenu (jačanje Hrvatske vojske i u manjoj mjeri Armije BiH) te uz pomoć NATO zračnih udara i združenih hrvatsko-bosanskih snaga promjena linija fronta i realizacija mapa na terenu. Nažalost, zločini – ma koliko bili okrutni i masovni, nisu pokretač promjene političke volje i poluga za zaustavljanje konflikta kako na tlu Evrope, tako i drugdje.

 

Zločini nisu bili presudni za kreiranje konačne političke volje među glavnim zapadnim silama da se aktivnije vojno uključe u rješenje bosanske krize. Bila je to najava povlačenje francuskih i britanskih mirovnih trupa iz sastava UNPROFOR-a ukoliko se prije zime te 1995. ne deblokira pregovarački proces

 

I na kraju, šta Vas je ponukalo da 20 godina nakon gencoida u Srebrenici napišete knjigu koja govori o tajnim političkim igrama ključnih aktera u ovom ratu i koja nudi jedno novo tumačenje Daytona? 

 

O tajnim političkim igrama, doduše u kratkim crtama, već sam pisala u svojoj knjizi Milošević, dijagonala luđaka iz 1999. godine. U svom novinarskom poslu i traganju za istinom, naučila sam da je istina često daleko od zvaničnih verzija. Prema zvaničnoj verziji Zapada odgovornost za pad Srebrenice i genocid koji je počinjen,uglavnom je sveden na niže nivoe odlučivanja i leži na vojnom rukovodstvu UNPROFOR-a. Međutim, sasvim je jasno da je vojno rukovodstvo samo instrument politike, pa sam slijedeći tu logiku istraživala dalje i došla sam do dijela priče koji je bio prikriven i koji baca novo svjetlo na istinu o Srebrenici, kao i istinu o dejtonskom mirovnom procesu.

 

 

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)