Šaban Ibrišimović, čuvar bosanske krune: Zašto Bobovac ne bi bio kao Lovćen?

Zamislite da stranci imaju Očevijski kovački mejdan, kao mi, u srcu planine Zvijezde, gdje se 800 godina na isti način kuje željezo, uz pomoć vodene energije…

Šaban Ibrišimović je predsjednik Udruženja građana Čuvari bosanske krune Bobovac iz Mijakovića, jednog od naselja koje se naslanja na kraljevski grad Bobovac. Prvo što su vidjele oči našeg sagovornika i što on želi gledati cijeli život upravo je ovaj drevni grad i iako je mogao otići iz Vareša, kao i mnogi drugi, Ibrišimović o tome ni ne razmišlja. Jedan od razloga zbog kojeg je osnovao udruženje jeste to da i drugi ljudi, u Varešu i izvan njega, Bobovac smjeste u njihova srca. Ibrišimovića smo upoznali na radnom sastanku stručnjaka za baštinu, održanom u vareškoj općinskoj biblioteci, koji su razmatrali mogućnost revitalizacije Bobovca, no, on tada nije govorio. Zašto?

– Htio sam čuti struku, jer prvi put sam imao priliku svoja razmišljanja o tome šta bi Bobovac trebalo da postane uporediti s razmišljanjima eksperata za baštinu. Vrlo sam sretan zbog saznanja da se neke moje vizije o budućnosti Bobovca u mnogo čemu poklapaju sa njihovim.

Inicijator ste proglašenja nacionalnog parka na tom području?

– Kada sam prije pet godina odlučio osnovati udruženje, vodila me je želja da se zaštiti kulturno-historijsko naslijeđe Bobovca i, zajedno sa nekim ljudima iz ZDK, pokušao sam odrediti prioritete. Nacionalni park jeste jedan od njih. No, mi smo smatrali da je najvažnije prvo dovesti vodu na Bobovac i 2010. godine kraljevski grad ju je i dobio zahvaljujući našem biznis-planu koji je finansijski podržala jedna španska humanitarna organizacija za razvoj ruralnih područja. Zajedno sa Turist-info centrom napravili smo i prvi katalog Bobovca, a uz pomoć sredstava Federalnog ministarstva raseljenih lica uredili smo makadamsku stazu koja vodi kroz to područje.

Vrijedan, ali zanemaren

Zašto su Vas na prošlogodišnjoj manifestaciji simbolične predaje ključeva “kralju” i “kraljici” na Bobovcu pohvalili kao najzaslužnijeg za čišćenje zaštićene zone tog nacionalnog spomenika?

– Za mene je Bobovac prije svega patriotska priča. To je slika moga odnosa prema BiH, i volio bih da se s Bobovca skinu svi ideologijski zastori, te da ga svi zajedno učinimo mjestom na koje će se rado dolaziti, od kojeg će, prije svih ostalih, stanovnici okolnih sela imati koristi, i više ne razmišljati o iseljenju iz Vareša. Naše je udruženje, uz pomoć Ministarstva privrede i nadležnog javnog preduzeća, očistilo sav korov s zidina i sa cijelog platoa, ukupno, 20 hektara. Za taj posao je bilo angažovano 24 nezaposlenih osoba mjesec dana. No, posebno sam ponosan na projekat postavljanja info-punkta na ulazu na sjevernoj kapiji kraljevskog grada. Ne znam da li vam je poznato da je prije rata u okolnim selima živjelo 626 stanovnika, sada je broj prepolovljen. Moj je san da Bobovac vrati mnoge od onih koji su otišli. Uvjeren sam da može. Jer, na Bobovac ne gledam samo kao na vrijednu, ali, nažalost, zanemarenu od gotovo svih, kulturno-historijsku tačku, nego i kao na izvor boljeg života ljudi cijeloga kraja, i šire. Šta bi dala jedna Francuska, jedna Austrija, Njemačka da imaju takav graditeljsko-društveno-prirodni ansambl! Zamislite da je kod njih Očevijski kovački mejdan, kao ovdje, u srcu planine Zvijezde, gdje se 800 godina na isti način kuje željezo uz pomoć vodene energije… Zato mi je žao kada osjetim da neki u lokalnoj zajednici ovo što govorim ne razumiju, ili ne vide u meni partnera. A niko nikome nije konkurencija, i nigdje nećemo stići budemo li svojatali Bobovac po bilo kojoj osnovi.

Svojatali?

– Dugo se na njega gledalo jednosmjerno. A Bobovac nikako nije jednosmjerna priča. Eksperti koje sam čuo su me najviše i ohrabrili zbog toga što su mu svi pristupili kao općem dobru. Posebno izdvajam diskusije prof. dr. Dubravka Lovrenovića i arhitekte Ferhada Mulabegovića. I ja godinama govorim: neka historičari kopaju po arhivama, i neka traže neistražene činjenice o Bobovcu, ali hajde da od ovoga što je preostalo napravimo nešto u interesu svih nas. U Bobovcu je bosanska priča započinjala, u njemu će se sigurno i nastaviti onako kako i dolikuje tom mjestu, vrhunski. Neka stoga ne čudi prijedlog načelnika Avdije Kovačevića o podizanju rezidencijalnog centra, tipa crnogorskog Lovćena, jedne vrste simboličnog državnog središta.

Ni carska sjekira nije ušla

Ka tome je usmjeren i projekat koji sam započeo još 2009. godine s Šumarskim fakultetom oko proglašenja Mijokolskog sliva nacionalnim parkom prirode. Naravno, ne tiče se samo Vareša. Čitav Kakanj pije vodu iz tog sliva, no, svako agresivno, nekontrolisano ulaženje strojeva u šumu, znači njenu redukciju, zagađivanje, uništavanje. A, mnogi ne znaju da u Bosni, izuzev Perućice, nema prostora sličnog tamošnjem. Ni carska sjekira nikada tu nije ušla, izuzev sjekira lokalnih šumokradica, koji nigdje pa ni ovdje ne haju za nestvarnu prirodnu ljepotu i raznolikost flore i faune, bogatstvo endemičnih vrsta, ali i onih koji još nisu dovoljno istraženi. Prostor, dakle, pripada prašumskom pojasu, što znači da se u njemu sve prirodno odvija, i život i smrt. Razgovarao sam s profesorima na Šumarskom fakultetu, koji su trebali raditi elaborat za proglašenje nacionalnog parka, i još više su mi otvorili oči ukazavši na bogatstvo autohtonih vrsta jele, smrče, bijelog bora, plemenitih lisičara, jasena, bukve, javora… Žive 250 do 300 godina, padnu sami, iz njih rastu izdanci, i sve se odvija u ciklusu potpuno neovisnom od ostaloga svijeta, od čovjeka. To i jeste glavna odlika prašumskih predjela. A ako se pojas od hiljadu hektara krupnih šuma, na koji se naslanja kraljevska tvrđava, a u koji ulaze tri naselja Mijakovići, Kolakovići i Juse što hitnije ne zaštiti, umanjuje se vrijednost i samoga Bobovca.

Dokle ste došli s inicijativom?

– Za studiju je bilo potrebno 3.500 KM. Opštinsko vijeće i načelnik su podržali inicijativu, ali nismo dobili finansijsku podršku, i, sada tražimo način da dođemo do para. No, čuvari bosanske krune se neće umoriti, i neće odustati od ove ideje. Politike dolaze i prolaze, a Bobovac sve njih dočekuje i ispraća.

Oslobođenje