Zemlje arapskog svijeta mogle bi biti odlučujući faktor za Trumpov mirovni plan za Bliski istok. Neke zemlje su više naklonjene Izraelu nego je to službeno poznato. Ono što ih ujedinjuje je neprijateljstvo prema Iranu.
Mirovni plan za Bliski istok američkog predsjednika Donalda Trumpa izazvao je veliku pažnju u mnogim arapskim zemljama. Odnosi sa Izraelom su od zemlje do zemlje veoma različiti, a s vremenom su, u pojedinačnim slučajvima, ti odnosi doživjeli značajne promjene. Slijedi pregled.
Saudijska Arabija
Oficijelno Izrael i Saudijska Arabija nemaju izgrađene nikakve veze. No, u stvarnosti, obje zemlje su od 2002. godine napravile ogromne korake u približavanju jedne prema drugoj. Te godine je tadašnji vladajući saudijski prestolonasljednik Abdullah pokrenuo inicijativu za rješenje sukoba između Izraela i Palestinaca. Tokom 2015. godine su se predstavnici dviju zemalja u više navrata sastajali radi pregovora. Obje zemlje ujedinjuje briga zbog iranskog nuklearnog programa, koji u Rijadu, kao i u Jeruzalemu, slovi za sirovo nastojanje u borbu za vlast. To je još jedan razlog što vlada u Rijadu godinama ne pruža niakvu podršku Palestinskoj autonomnoj upravi.
Izrael je prošlog vikenda preduzeo mali, ali simbolični značajan korak: Ministar unutrašnjih poslova Arie Deri potpisao je odobrenje kojim je Izraelcima omogućeno da prvi put putuju u Saudijsku Arabiju. Međutim, dozvola za putovanje se daje samo u dva slučaja: za putovanja iz vjerskih razloga (poput muslimanskog hodočašća u Meku) ili za službena putovanja. Dodatni uslov je da se predoči pozivnica saudijske vlade. Međutim, Saudijska Arabija je u ponedjeljak (27. januara) jasno dala do znanja da posjete Izraelaca ovoj kraljevini do daljeg nisu dobrodošle.
Sastanak saudijskog kralja Selmana i katarskog šeika Abdallah Ben Naser Al Thanija. Njihove zemlje u stvarnosti imaju puno bolje odnose sa Izraelom nego što se to zna
Bahrein
Stav Bahreina prema Izraelu u velikoj mjeri slijedi stav Saudijske Arabije, s kojom ova zemlja održava bliske političke veze. U junu 2019. godine, na marginama sastanka Arapske mirovne inicijative (API) koji je Saudijska Arabija pokrenula početkom novog milenijuma, bahreinski ministar vanjskih poslova Khalid bin Ahmed al-Khalifa se u izjavi jza časopis “Times of Israel” očitovao o odnosu njegove zemlje prema Izraelu: Iako nije želio govoriti o službenim diplomatskim odnosima, jasno je dao do znanja da Bahrein priznaje pravo Izraela na postojanje: “Izrael je zemlja u regiji … i ona je tamo kako bi tamo i ostala.” On je tada rekao i da Bahrein želi mir s Izraelom. A godinu dana ranije on je osudio bojkot Izraela koji je predvodila Arapska liga.
Katar
I odnosi Katara i Izraela su se poboljšali, mada oni službeno nisu uspostavili diplomatske odnose. Međutim, te dvije zemlje već neko vrijeme uzajamno sarađuju, posebno kada se radi o isporukama pomoći iz Emirata i Kuvajta Pojasu Gaze. U Jerusalemu su svjesni toga da nesigurna materijalna situacija radikalizira mnoge Palestince. Otkako je Hamas preuzeo vlast u Gazi 2007. godine, Katar je najvažniji strani donator za ovu palestinsku autonomnu oblast. Do sada je ovaj emirat tamo uložio preko 1,5 milijardi eura. Sjedište Hamasove vlade u egzilu je također u Dohi. Na ovaj način Katar može izvršiti i politički utjecaj na vodstvo Hamasa. Budući da Katar također ima kontakte s Palestinskom upravom na Zapadnoj obali, on je za Izrael pored Egipt jedan od najvažnijih regionalnih posrednika u sukobu na Bliskom istoku. Katar se, s druge strane, nada da će se osloboditi političke izoalacije do koje ga je odveo bojkot koji je pokrenula Saudijska Arabija 2017. godine.
Susret Sadata, Cartera i Begina u Washingtonu 1979.
Egipat
Egipat je imao ulogu prethodnice kada je u pitanju arapsko-izraelsko približavanje. U novembru 1977. tadašnji predsjednik Anwar al-Sadat je izjavio kako će ići i na kraj svijeta, pa čak i u izraelski parlament Knesset, ako bi to moglo pomoći da dođe do trajnog mira u regionu. Na to ga je tadašnji izraelski premijer Menachem Begin pozvao da posjeti Izrael. 20. novembra je ovaj Egipćanin održao govor pred Knessetom. Time je otvoren politički proces, koji je pod posredništvom tadašnjeg američkog predsjednika Jimmy Cartera u martu 1979. okončan izraelsko-palestinskim mirovnim sporazumom. Trenutno egipatski predsjednik Abdel Fattah al-Sisi ulaže napore da posreduje u konfliktu između Izraela i Palestinaca.Obje države povezuje zajednički interes da ograniče jačanje džihadista i pretenzije Irana za vlast u regionu.
Jordan
I s Jordanom Izrael od potpisivanja mirovnog sporazuma u oktobru 1994. ima uspostavljene političke odnose. No, do istinskog približavanja tih dviju zemalja nikada nije došlo. Jordansko stanovništvo – čiju petinu čine palestinske izbeglice – odlučno odbacuje izraelsku politiku na Zapadnoj obali. U kontekstu Jeruzalema uvijek iznova dolazi do svađe. Prema mirovnom sporazumu, jordanski kralj je zaštitnik islamskih i kršćanskih bogomolja u tom gradu. Kralj smatra da se takva njegova uloga ponovo dovedi u pitanje.
Koliko su zahladnili ti odnosi pokazalo se 2018. godine kada je kralj Abdullah, zbog masovnog političkog pritiska,:suspendovao jedan dio mirovnog sporazuma: ugovor o zakupu takozvanog “Ostrva mira”. Od 1994. su izraelski farmeri pojas od oko 80 hektara na ušću rijeka Jordan i Yamuk počeli obrađivati. U Jordanu se to odstupanje smatra aktom suvereniteta. Političari obiju zemalja se trude da se ti odnosi učine što manje problematičnim.
Neprijateljstvo prema Iranu ujedinjuje brojne zemlje s Izraelom
Zemlje Magreba
Veze Izraela sa sjeverom Afrike ne tiču se samo brojnij Jevreja koji su iz tog regiona pobjegli nakon osnivanja države Izrael, ali još uvijek imaju snažnu emotivnu vezu s mjestima iz kojih potiču.
Dobre odnose Izrael održava sa nekoliko zemalja Magreba. 1994. godine su Maroko, Mauritanija i Tunis uspostavili diplomatske odnose s Izraelom. U novembru iste godine Izrael je u marokanskoj prijestonici Rabatu otvorio Biro za vezu. Kratko nakon toga i Maroko je u Jeruzalem otvorio svoj biro. Godinu dana kasnije su Mauritanija i Izrael na taj način također intenzivirali svoje odnose, a još godinu kasnije se i Tunis odlučio na ovaj korak.
Politički razgovori se ipak vode izvan službenih kanala. Tako se, recimo, izraelski premijer Benjamin Netanyahu u septembru 2018. godine u New Yorku navodno nije sastao s marokanskim ministrom vanjskih poslova Nasserom Bouritom. I u ovom slučaju je napetost u odnosima s Iranom to što ujedinjuje obje zemlje. Maroko je prekinuo diplomatske odnose s Iranom. Vlada u Rabatu optužuje Teheran da se miješala u unutrašnje stvari Maroka time što podržava Frente Polisario – političku i vojnu organizaciju koja se bori za nezavisnost zapadne Sahare pod kontrolom Maroka.
Odnosi Izraela i Tunisa su u međuvremenu postali lošiji. Novi predsjednik Kais Saied, izabran u oktobru 2019., smatra da je svaki vid odnosa s Izraelom “izdaja”.
Prizor iz Šestodnevnog rata 1967. godine
Sirija
Posebno napeti su odnosi Izraela i Sirije. Od Šestodnevnog rata 1967. godine tokom koga je Izrael ratovao protiv Sirije, Egipta i Jordana, jevrejska država je okupirala Golansku visoravan, koja je do tada bila dio sirijske teritorije. Ujedinjene nacije od 1981. traže od Izraela da vrati okupiranu teritoriju. Međutim, preduslov Izraela za to je sveobuhvatan mirovni sporazum. Nekoliko neslužbenih pregovora do sada je propalo. U martu 2019. američki predsjednik Donald Trump priznao je Golansku visinu kao dio izraelskog teritorija – taj potez je izazvao bijes u većem dijelu arapskog svijeta.
Obje zemlje su pod američkim posredovanjem od 1992. do 1996 međusobno vodile intenzivne mirovne pregovore, a potom i ponovljene od 1999. do 2000., koji nisu doveli do željenih rezultata.
Tokom rata u Siriji, iranske trupe, kao i njima podređena libanonska Hezbolah milicija, proširile su svoje prisustvo u velikim dijelovima te zemlje. Izraelci na to gledaju kao na neposrednu prijetnju njihovoj zemlji. Iz tog razloga je izraelska vojska i pokrenula brojne napade na iranske i Hezbollahove položaje. No, ti napadi ih nisu uspjeli otjerati iz Sirije. Tako je na sjevernoj granici Izrael izrastao novi neprijatelj koji sirijska vlada teško može kontrolisati.
DW.DE
Autor Kersten Knipp
