Rusmir Pobrić: Imamo fenomen „zakonitog budžetskog rasipništva“

Dok građani plaćaju poreze, doprinose i razne vrste taksi i naknada i pune budžetske kase kako bi imali kvalitetnu javnu uslugu, institucije vlasti tim se novcem rasipaju, a željene javne usluge izostaju. Zloupotreba javnih sredstava je službeno evidentirana pojava, koju čak ne negiraju ni oni za koje se utvrdi budžetsko rasipništvo. Stiče se utisak da je budžetsko rasipništvo zakonito, jer ni službena evidencija o njemu ne povlači nikakvu odgovornost.

O probemu javnog novca i neodgovornog ponašanja razgovarali smo sa Rusmirom Pobrićem, projektnim koordinatorom Instituta za razvoj mladih Kult. Kult je pokrenuo inicijativu „Javni novac pod lupom“, pa nas zanima o čemu se zapravo radi, koji su najveći problemi zloupotrebe javnog novca i kako se suočiti sa neodgovornim ponašanjem.

Kada je u pitanju javni novac, ovdje mislim na novac iz budžeta, koliko je njegovo trošenje transparentno?

Službena evidencija o finansijskom poslovanju institucija vlasti u BiH, a tu prije svega mislim na revizorske izvještaje na kojima se i temelji inicijativa Instituta za razvoj mladih KULT pod nazivom Javni novac pod lupom, pokazuje da trošenje javnih sredstava u BiH, u najmanju ruku, nije u dovoljnoj mjeri trensparentno. Primjeri su zaista brojni, a naveo bih samo neke koji zauzimaju značajno mjesto u budžetskim rashodima. Pri raspodjeli transfera i grantova, tj. nepovratnih sredstva za različite organizacije, institucije ili pojedince, koja u velikom procentu sudjeluju u budžetima u BiH i iznose više stotina miliona KM na godišnjem nivou, ne osigurava se dovoljna trensparentnost i konkurentnost. Često se ne raspisuju javni pozivi i konkursi, a i ako se raspišu, kriteriji koji se postavljaju su krnji ili se u velikoj mjeri ne poštuju. U procesu javnih nabavki imamo znatno rastući trend direktnih pogodbi – koje bi se trebale provoditi samo u slučajevima nepredvidivih događaja krajnje hitnosti i onda kada su ugroženi zakonski vremenski rokovi za javne nabavke – namjesto raspisivanja tendera, što također smanjuje trensparentnost javne potrošnje. Sam proces kreiranja i donošenja budžeta u BiH nije dovoljno vidljiv i javan, pa građani nemaju uvida u njih niti mogućnosti utjecaja na to kako će se njihov novac trošiti tokom cijele budžetske godine. Čak se i pojedini zastupnici u parlamentima žale na to da im se prijedlozi budžeta, koji su vrlo obimni materijali, ne dostavljaju na vrijeme, kako bi ih mogli detaljnije analizirati i predložiti kvalitetne amandmane, čime bi značajnije utjecali i poboljšali njihovu krajnju formu. Dakle, trensparentnosti javne potrošnje nedostaje štošta.

Da li su građani svjesni potrebe za kontrolu trošenja budžetskih sredstava i kako je tu kontrolu moguće najbolje sprovesti?

Često „krupne“ dnevnopolitičke priče, poput gotovo neprestanih formiranja novih koalicija i većina i rekonstrukcija vlasti, odvlače fokus javnosti od ove vrlo značajne teme, pa se građani više zanimaju za pitanja koja im neće poboljšati kvalitet života. Reakcije građana na budžetsku nepravdu uglavnom se dešavaju onda kada su najdirektnije pogođeni njome, kada se recimo poljoprivrednicima ne isplate pradviđeni poticaji, kada se smanje plate dijelu administracije ili najavi restrikcija primanja određenih budžetskih korisnika. Građani nisu bili u dovoljnoj mjeri svjesni da pogrešno usmjerena javna potrošnja ili njena zloupotreba direktno utječe na njihov životni standard; ali kako vrijeme odmiče, u ovom periodu velike krize kada ostaju bez posla i plata, kada ni visokoobrazovani ljudi ne mogu naći nikakvo zaposlenje, kada su sve vrste javnih usluga sve gore, postaju sve svjesniji. Građani moraju znati da novcem koji povjeravaju državi kroz plaćanje poreza, doprinosa i raznih vrsta taksi i naknada, kupuju javnu uslugu, kvalitetno zdravstvo, svoju sigurnost, dobro obrazovanje, ambijent za zapošljavanje; ukratko, da ga ne daju uzaludno. Što se tiče kontrole trošenja budžetskih sredstava, prije svega postoji službena nezavisna kontrola, službena revizija finansijskog poslovanja institucija vlasti, koju obavljaju revizorske institucije, državni ured i dva entitetska ureda za reviziju te Kancelarija za reviziju u Brčko-Distriktu. Njihovi su izvještaji od ogromnog značaja, dragocjen izvor informacija o javnoj potrošnji i problemima koje nosi. Postoji i sistem internih kontrola unutar samih institucija, ali on još nije u pravoj mjeri zaživio. Tu su i izvještaji o izvršenju budžeta institucija vlasti. S druge strane, postoje građanske aktivnosti nadgledanja javne potrošnje, analize različitih nevladinih i međunarodnih organizacija; njihovi izvještaji dostupni su javnosti. Sve su to mehanizmi pomoću kojih se građani mogu informirati o tome kako se troši njihov novac, šta je s njim napravljano i je li se njime domaćinski upravljalo. Kako građani mogu koristiti te informacije?  Mogu izbjeći manipulacije, mogu se upoznati s načinom na koji su njihovi izabranici na izborima upravljali njihovim novcem i ocijeniti kvalitet rada onih kojima su dali povjerenje da ih zastupaju. Upravljanje javnim novcem trebao bi biti presudan kriteriji za procjenu političkih izabranika.

Kako komentarišete to da budžetsko rasipništvo kojem svakodnevno svjedočimo ne povlači nikakvu odgovornost?

Kako sam već rekao, mi smo fokusirani na revizorske izvještaje, na službenu evidenciju o finansijskom poslovanju institucija, a ona pokazuje da budžetsko rasipništvo, ili neracionalna budžetska potrošnja, postoji, i da se iz godine u godinu ponavlja. Ne bih ovdje govorio o krivičnoj odgovornosti, postoje nezavisne pravosudne institucije koje trebaju utvrditi je li bilo kršenja zakona i ima li materijala za pokretanje određenih istraga. Revizorski izvještaji su dostupni tužilaštvima, i kako često ističu i iz revizorskih institucija: Neka svako radi svoj posao. Međutim, mi imamo fenomen „zakonitog budžetskog rasipništva“: Samo na državnom nivou revizori su napravili spisak od 55 propisa, pobrojanih u Izvještaju o reviziji Izvještaja o izvršenju budžeta institucija BiH za 2011. g., koji nedostaju da bi se javna potrošnja u BiH racionalizirala i dovela u zakonske okvire. Nema propisa – nema odgovornosti. Ukoliko ne postoje norme koje određuju granicu troškova zakupa prostorija za potrebe institucija, ili koliko kvadrata prostora može koristiti jedan uposlenik, ili, ukoliko nema pravilnika o nabavci i upotrebi službenih vozila, službenih telefona, ograničenja reprezentacije i sl., onda se ne trebamo čuditi kada cijena kvadrata zakupa bude znatno viša od tržišne, ili kada jedan uposlenik ima na raspolaganju preko 50 kvadrata unajmljenog prostora, kada se nabavljaju luksuzna vozila za koje nema opravdane potrebe, kada se službena vozila koriste u privatne svrhe, kada su troškovi telefoniranja enormni, kada se rasipa kroz troškove reprezentacije – jer nema ograničenja. U tom slučaju nisu prekršeni zakoni, ali su poreski obveznici izgubili milione ili desetine miliona kroz neracionalne troškove pojedinih institucija. Provedene revizije učinka o upravljanju troškovima zakupa za rad i smještaj institucija te upravljanju voznim parkom najbolje govore o tome kolike su uštede moguće samo u tim oblastima. Zakoni o reviziji institucija omogućavaju parlamentima da preduzimaju korektivne mjere prema institucijama kod kojih se utvrdi finansijska nedisciplina, na osnuvu nalaza revizije. Međutim, ta mogućnost je nedovoljno iskorištena, parlamenti nisu uspjeli iznaći dovoljno snage i riješenosti, i nisu uspjeli pronaći zajednički jezik s čelnicima vlada, da se neracionalna javna potrošnja zaustavi.

Gdje je zloupotreba javnog novca, prema podacima do kojih ste vi došli, najviše zastupljena?

Prema nalazima revizije, kategorije osjetljivih i visokorizičnih troškova su upotreba službenih vozila, telefona i reprezentacije, ta oblast nije regulirana strožijim pravilnicma, a ona dobrim dijelom generira nenamjensku upotrebu javnih sredstava. Dalje, tu su javne nabavke u najširem smislu, a revizori ističu da je jedan od uzroka tog problema u manjkavosti postojeće zakonske regulative o javnim nabavkama. Nepostojanje javnih poziva i adekvatnih kriterija za raspodjelu ogromnih sredstava transfera i grantova, što smo već spomenuli, čini ovu oblast rizičnom kategorijom. Međutim, ne smijemo zanemariti ni to da je zloupotreba javnog novca i onda kada neko ko je dobro plaćen za svoj posao ne obavlja ga onako kako treba, savjesno i učinkovito, ili kada se kasni s planiranim kapitalnim investicijama, koje bi trebale biti pokretač privrednog razvoja, ili kada se u godini najavljene štednje prima veliki broj novih uposlenika u javnu administraciju. Učinak rada institucija, dobar ili loš, često ostaje nezapažen u javnosti, a loš učinak rada možda nas i najviše košta.

Koje su buduće posljedice takvog, neodgovornog, ponašanja, a koje posljedice trenutno osjećamo?

Dok se na jednoj strani javna sredstva neracionalno troše, s druge strane BiH se značajno zadužuje. Samo 14% kreditnih sredstava angažirano je za privredne djelatnosti, što nas vodi zaključku da BiH ima nejasnu politiku zaduživanja. Zaduživanje, da bi se pokrili troškovi administracije i unaprijed vidljivi budžetski deficiti, polako nas vodi u dužničko ropstvo, jer nova zaduživanja ne sugeriraju oporavak, zadužujemo se da bismo vraćali dospjele obaveze, koje su u naredne dvije godine znatno veće nego obaveze iz prošlih godine. Kada se veliki dio budžeta usmjeri na otplatu javnih dugova, malo sredstava ostaje za ozbiljniji razvoj. To su buduće posljedice. Ono što trenutno trpimo jeste naša svakodnevnica: nezaposlenost, jer se malo ulaže u privredu, svakodnevne nesreće usljed neuvjetnih saobraćajnica, slabe zdravstvene usluge, minimalna izdvajanja za naučnoistraživačke djelatnosti, odlazak mladog i obrazovanog stanovništva iz zemlje koje u BiH ne vidi perspektivu, a gubitak ljudskih resursa ovu zemlju može dugoročno koštati. Kada se građani, kao pojedinci ili udruženi, obraćaju institucijama za neku pomoć, naprimjer socijalnu pomoć, stipendije, poticaje za pokretanje biznisa, najčešće dobivaju odbijenice s izgovorom nedostatka sredstava. Građani to svakodnevno trpe.

Kada je u pitanju odgovornost, sa kakvim posljedicama bi se, oni za koje se utvrdi i dokaže da su zloupotrijebili svoj položaj i nezakonito trošili javni novac, trebali suočiti (a nažalost se ne suočavaju)?

Već sam spomenuo da nije svaka zloupotreba javnog novca krivično djelo, nekada se sve uradi „po zakonu“, a posljedice tog nenamjenskog trošenja su katastrofalne. Tamo gdje ima kršenja zakona i elemenata krivične odgovornosti, neka obrađuju nezavisne pravosudne institucije, neka utvrđuju i procesuiraju počinioce. Parlamenti, u kojim sjede zastupnici koje su građani direktno birali i ukazali im svoje povjerenje, imaju zakonsku mogućnost za pokretanje korektivnih mjera, oni bi trebali napraviti precizan sistem sankcioniranja u slučaju ponavaljanih revizorskih nalaza i sitem utvrđivanja odgovornosti koji bi vodio smjeni odgovornih lica s funkcija. Vrhovi izvršne vlasti, Vijeće ministara BiH i entitetske vlade, morale bi uvesti nedostajuća „pravila igre“ i pozivati na odgovornost svoje ministre i direktore ukoliko se ne drže tih pravila. Neophodna je i politička odgovornost (o moralnoj odgovornosti je teško u ovakvom društvenom ambijentu govoriti), a nju moraju proizvesti građani. Građani bi morali pratiti kadrovsku politiku partija kojima su naklonjeni, kako su se partijski povjerenici odnosili prema javnom novcu, i to bilježiti, memorirati, i na izborima suočiti partije s posljedicama koje su proizveli njihovi kadrovi.

U BiH koruptivno ponašanje već godinama je prateća pojava cjelokupnog društva i ono se u većini slučajeva prećutno podržava. Kako se suočiti sa takvim društvenim stanjem?

Svijest društva o pogubnim posljedicama korupcije rast će iz dana u dan, shodno padanju životnog standarda građana. Kada građani povežu sve konce, da je korupcija rak-rana zbog koje mogu ispaštati generacije, kada shvate da njihova nadarena djeca nisu dobila posao jer ga je dobio neki pomazanik bez konkursne procedure, i da su im zbog toga djeca depresivna, kada shvate da je poledica zbog koje su imali saobraćajnu nesreću uzrokovana „nedostatkom“ sredstava za čišćenje puteva koja su završila tamo gdje nisu trebala, kada shvate da gladni psi lutalice tumaraju ulicama zato što je novac za njihovo zbrinjavanje možda završio za nabavku nekog skupocjenog terenca, da su nesvjesni žiranti države, spremni otplaćivati tuđe dugove, – tada će korupcija izgubiti prešutnu podršku društva. Hoće li tada već biti kasno, možemo samo nagađati. Ono što je neophodno učiniti jeste politički opismenjavati građane, kako bi se proces sazrijevanja društva ubrzao. KULT to već dugo godina i sistematski radi s mladim generacijama.

Kada je u pitanju inicijativa Javni novac pod lupom, kakvi su Vaši budući planovi vezani za ovu inicijativu?

Od septembra prošle godine pratili smo sjednice parlamentarnih komisija nadležnih za pitanja revizije na nivou BiH i FBiH, na kojima su razmatrani revizorski izvještaji, i redovno izvještavali javnost o najznačajnijim dešavanjima u oblasti javne potrošnje. Zabilježili smo detalje s rasprava u toku razmatranja izvještaja. Već u ovom mjesecu organizirat ćemo okrugli sto i press-konferenciju „Revizorski izvještaji i pitanje odgovornosti“, gdje ćemo prezentirati javnosti rezultate tog praćenja, istaknuti najveće probleme u javnoj potrošnji i pokušati s predstavnicima nevladinih organizacija i institucija vlasti koje će biti pozvane iznaći prijedlog mogućeg rješenja problema. KULT je u 2011. g. inicirao izmjene i dopune Zakona o reviziji institucija BiH, koje su predviđale unaprjeđenje revizije učinka institucija te precizirale sistem korektivnih mjera i utvrđivanja odgovornosti za ponovljeno budžetsko rasipništvo. Prijedlog izmjena i dopuna Zakona usvojen je na Predstavničkom domu, ali je u julu prošle godine zaustavljen na Domu naroda PSBiH. Aktivnosti koje slijede jesu nastavak tog procesa, jer se Prijedlog zakona nakon šest mjeseci pauze zbog odbijanja na Domu naroda ponovo može aktuelizirati. Postojeći sistem revizije finansijskog poslovanja u BiH očito ima manjkavosti, a to je upravo nedostatak sistemskog zakonskog mehanizma utvrđivanja odgovornosti za višegodišnje ponavljanje istih ili sličnih revizorskih nalaza. Zbog toga institucije vlasti imaju ignorantski odnos prema reviziji i revizorskim preporukama – iste revizorske preporuke ponavljaju se godinama, a stanje se ne popravlja. Naša inicijativa je jedan korak da stvari krenu na bolje. Moraju, jer postojeća situacija je neodrživa.

6yka.com