Piše: Eldar DIZDAREVIĆ slobođenje
Prošle nedjelje stotine hiljada Čileanaca izašle su na ulice tražeći od vlade da ukine privatne penzione fondove i da umjesto njih uspostavi državni fond koji će čileanskim građanima osigurati bolje penzije. U vijesti se također kaže da u Čileu postoji šest privatnih penzionih fondova, koji upravljaju imovinom vrijednom 160 milijardi dolara, a koji su osnovani sredinom 70-ih prošlog vijeka u doba diktatora Augusta Pinocheta. Dodaje se da Čileanci tvrde kako postojeći sistem prisiljava radnike da svoju zaradu redovno uplaćuju privatnim penzionim fondovima koji im zauzvrat ne osiguravaju dostojanstvenu starost ni penziju.
Zašto je ova vijest interesantna za građane BiH? Čile se, ipak, nalazi s druge strane zemaljske kugle, prilično je udaljen, a privatnih penzionih fondova ima i u našem okruženju. Međutim, Čile nam je jako interesantan – a i cijelom svijetu – jer su upravo u toj zemlji prvo uvedeni privatni penzioni fondovi i oni tamo najduže funkcioniraju. I zaista, penzioni sistem zasnovan na privatnim fondovima je eksperimentalno uveden u Čileu za vrijeme diktatora Pinocheta, ali je nama važno skrenuti pažnju na još jednu činjenicu koja se ne pominje u vijesti. Naime, nije general Pinochet, koji je bio vojno lice i potpuna ekonomska neznalica, uveo ovakav penzioni sistem, nego su to osmislili i uradili njegovi ekonomski savjetnici koji su mu kao pomoć svojevremeno pristigli iz SAD-a.
Augusto Pinochet je 1973. godine, uz podršku američke CIA, izveo državni udar i svrgnuo sa vlasti legalno izabranog predsjednika, socijalistu Salvadora Allendea. Historija pamti da je tog dana Allende navodno izvršio samoubistvo, a Pinochet uhapsio i strijeljao 72 njegova najbliža suradnika. U godinama koje slijede Pinochet je zaveo torturu u kojoj je na stotine hiljada Čileanaca mučeno, zatvarano, prebijano i zlostavljano, a veliki broj je jednostavno nestao ili je pak ubijen. Vrijedi pomenuti da je Pinochet za sve vrijeme vladavine imao veliku podršku američke vlade, a historija pamti i da je državni udar podržan iz SAD-a navodno zbog interesa jedne velike američke telekom-kompanije čiji su se vlasnici panično bojali da će s dolaskom socijalista na vlast izgubiti vlasnički udjel u čileanskom telekomu.
Amerikanci su Pinochetu kao pomoć poslali samog gurua neoliberalne ekonomske doktrine – Miltona Friedmana – profesora sa Chicago School of Economics, koji je postao ekonomski savjetnik čileanskom diktatoru. Friedmanu i njegovim saradnicima, koje danas u svijetu ekonomije zovu i čikaškim momcima (Chicago Boys), treba dakle fakturisati sve što se u toj južnoameričkoj zemlji dešavalo nakon svrgavanja legalno izabranog predsjednika s vlasti, uključujući i privatne penzione fondove.
Zahvaljujući medijskoj podršci, čikaški su momci u javnosti predstavljeni kao genijalci i svojevrsni spasioci, iako im ekonomski pokazatelji, a posebno oni dugoročni, baš i nisu išli u prilog. Čikaški su momci zapravo samo eksperimentisali u Čileu sa idejama neoliberalne ekonomske doktrine, a jedna od njih je bila i penzioni sistem zasnovan na privatnim fondovima. Većinu njihovih ideja, zahvaljujući velikom uticaju SAD-a, potom su preuzeli MMF i Svjetska banka i počeli ih širiti planetom u sklopu onoga što se danas naziva “doktrina šoka”. Pod doktrinom šoka se u ekonomskoj teoriji podrazumijevaju ideje Miltona Friedmana koje se u osnovi svode na privatizaciju, smanjenje javne potrošnje i liberalizaciju plata i tržišta rada, a preko svojevrsne šok-terapije se na kraju dolazi do potpune liberalizacije koja na pijedestal postavlja privatne interese, što pak na kraju uvijek dovodi do bogaćenja elite, općeg osiromašenja stanovništva, rasprodaje prirodnih resursa te do rasta nezaposlenosti.
Neoliberalnu ekonomiju Miltona Friedmana sjajno secira knjiga kanadske spisateljice Naomi Klein “Doktrina šoka: Uspon razarajućeg kapitalizma” i istoimeni dokumentarni film koji je snimljen naknadno. Radnja knjige i filma počinje upravo u Čileu, gdje su čikaški momci počeli sa svojim devastirajućim eksperimentima, a potom se objašnjava kako su i zašto njihove ideje preuzeli MMF i Svjetska banka. No, Kleinova je opisala još nešto: kako “ugledni” zapadni mediji bezrazložno veličaju neoliberalnu doktrinu. Ona je recimo nedavno objavila tekst u britanskom Guardianu u kojem, između ostalog, opisuje kako mediji veoma neukusno navode “vodu na mlin” neoliberalne ekonomske doktrine iako nemaju nikakve osnove za to.
Kao primjer navodi tekst kolumniste Wall Street Journala Breta Stephensa, koji je dva dana nakon nedavnog razarajućeg potresa u Čileu napisao, vjerovali ili ne, kako “zaštitnički duh Miltona Friedmana još uvijek lebdi iznad Čilea” jer da nije bilo strogih građevinskih propisa u ovoj zemlji, posljedice zemljotresa bile bi još i gore. Prema Stephensu, da nije bilo čikaških momaka, Čileanci bi danas živjeli u kućama od blata i slame umjesto u kućama od cigli, pri čemu građevinske propise ovaj kolumnista veže za Friedmana. Međutim, Kleinova argumentirano dokazuje da su svi postojeći građevinski propisi uvedeni u vrijeme Allendea, a da Stephens pri tome ne zna da je Čile prije državnog udara imao veći stepen pismenosti stanovništva nego SAD u to vrijeme te da im je zdravstveni sistem bio daleko bolji od američkog. Isti medijski spin, ali sada u obrnutom smjeru, primjenjuje se u slučaju privatnih penzionih fondova. Kada građani Čilea protestiraju protiv njih, onda se oni vežu za Pinocheta, a ne za Chicago Boyse. Tada se i ne pominje zaštitnički duh Miltona Friedmana.
Dešavanja sa (čileanskim) privatnim penzionim sistemom su važna i zbog toga što MMF i Svjetska banka tvrde da je on najbolji, ali da trenutno nemaju relevantnih pokazatelja s obzirom na to da se ti sistemi ne primjenjuju dovoljno dugo. No, evo, stotine hiljada Čileanaca su nedavno jasno rekle šta misle o tim sistemima, a to je izuzetno važno jer se kod njih ovaj sistem najduže primjenjuje.
Primjenjivao se doduše i u drugim zemljama, pa i u našem neposrednom okruženju, a i tamo je u kraćem roku polučio istim rezultatima. U Mađarskoj, Hrvatskoj i drugim zemljama je ukinut prije nekoliko godina jer se pokazalo da su penzije iz privatnih fondova manje od penzija iz starih, državnih fondova. Problem s privatnim penzionim fondovima je u osnovi u tome što privatni vlasnici fondova “vrte” tuđim parama, zapravo tuđim penzijama, isključivo za svoj račun i za svoj interes, za ostvarivanje što većeg profita, pri čemu su im buduće penzije zadnja rupa na svirali. To veoma jasno pokazuju posljednja dešavanja u Čileu. Jer, ne zaboravite da čileanski fondovi upravljaju sa 160 milijardi dolara, od kojih se većina obrće na američkim i britanskim berzama, pri čemu sve to skupa Čileancima ne osigurava ni izbliza dostojanstvenu starost.
