‘Rušilački čin protiv humanizacije javnog prostora u BiH’

Nakon što je fra Drago Bojić smijenjen s pozicije glavnog i odgovornog urednika mjesečnika Svjetlo riječi, čiji je vlasnik Franjevačka provincija Bosna Srebrena, 50 suradnika ovog mjesečnika uputilo je prosvjed protiv Bojićeve smjene, a pismo su naslovili na Upravu Franjevačke provincije Bosne Srebrene, provincijala fra Lovru Gavrana te na Uredničko vijeće FMC-a Svjetlo riječi.
U pismu pod naslovom “Ne gasite Svjetlo riječi!”, 50 potpisnika navodi da se protive odluci o smjeni fra Drage Bojića s mjesta glavnog urednika jer je “neetična, nekršćanska i jer je protivna načelu dobrog upravljanja” te da u znak neslaganja do daljnjega prekidaju svaku suradnju s redakcijom Svjetla riječi.

Ne prihvaćamo smjenu!

Pismo potpisuju istaknuti intelektualci, povjesničari, književnici, pripadnici crkvenog klera, teolozi, jezikoslovci, pokretači, suradnici i urednici Svjetla riječi: Srećko M. Džaja, Ivo Banac, Jozo Džambo, Dubravko Lovrenović, Ivan Lovrenović, Ivo Lučić, Enver Kazaz, Zoran Grozdanov, Ivan Pandžić, Boris Beck, Nerzuk Ćurak, Neven Šimac, Josip Mlakić, Grozdana Cvitan, Ivo Pranjković, fra Ivan Šarčević, glavni urednik Svjetla riječi (2006. – 2012.), fra Miro Jelečević, fra Josip Jozić, prof. na Teologiji i meštar bogoslova, fra Mirko Jozić, fra Stjepan Duvnjak, Zilka Spahić-Šiljak, fra Luka Markešić, supokretač Svjetla riječi, s. Rebeka Anić, Bruna Velčić, Anna Maria Gruenfelder, fra Ivica Studenović, fra Miljenko Petričević, član uredništva i ravnatelj (2003. – 2012.), s. Dominika Anić, fra Franjo Ninić, Jadranka Brnčić, fra Marinko Pejić, fra Mato Topić, Marijan Marijanović, fra Stipo Kljajić, fra Stjepan Lovrić, fra Mišo Sirovina, Roberta Nikšić, Dragana Divković, fra Robert Slišković, fra Mario Divković, fra Niko Petonjić, fra Miroslav Jonjić, fra Stipo Raštegorac, Dragan Pavelić, Miroslav Jurešić, Nikolina Jurešić (Mustapić), fra Leon Kikić, fra Nikola Kozina i Miran Križanac.
Oni navode da ne mogu prihvatiti smjenu urednika “koji predano, kreativno i vrlo odgovorno ostvaruje uređivačku politiku koja predstavlja stvaralački kontinuitet najboljega što je dala Franjevačka zajednica Bosne Srebrene u posljednjih teških trideset godina”. U pismu se dalje navodi da je kao takvo Svjetlo riječi davno prešlo granicu usko vjerskog časopisa i postalo javno dobro svekolike javnosti razdrte i pogažene Bosne i Hercegovine te “susretište svih ljudi dobre volje, kao i brojnih čitatelja izvan BiH. Ujedno je na suvremen način afirmiralo Bosnu Srebrenu te pribavilo nemjerljiv doprinos njezinu poslanju, dostojan ujačke tradicije, ali i postalo simbolom dijaloga u Bosni i Hercegovini”.

Protiv humanizacije

Potpisnici ovog pisma izričito naglašavaju da “u tom pogledu odluka o smjeni glavnog urednika nije samo pitanje unutarnjih odnosa u franjevačkoj zajednici ili pitanje povrede urednika i suradnika, nego rušilački čin protiv humanizacije javnog prostora u Bosni i Hercegovini”.
“Osim toga ne možemo prihvatit rigidan čin odmazde prema fra Dragi Bojića samo zato što je zadržao pravo na vlastitu savjest, koju nitko nikome i nikada ne smije i nema pravo oduzeti. Stoga predlažemo da ponovno razmotrite svoju odluku te da, s obzirom na očite razlike u našim gledištima, organiziramo javni razgovor (ako smatrate da je zatvoreni nužan prihvaćamo i to kao korak k rješenju), na kojem bismo razmotrili razloge odluke koja je dovela u pitanje opstanak Svjetla riječi. Ako ovo ne smatrate dovoljnim razlogom i odgovornim i prijedlogom, naš sljedeći korak bit će traženje podrške šire javnosti i internacionaliziranje našeg zahtjeva. Neka svijetli Svjetlo riječi!”, navode potpisnici ovog pisma.
Drago Bojić smijenjen je zbog stavova koje je izrekao u intervjuu za jedan portal, a u kojem iznosi stavove o odnosima franjevačke zajednice u BiH i politike, o fenomenu Međugorja itd. Ne želeći ulaziti u Bojićeve stavove, u to je li njegova smjena ustvari pokazatelj promjene osnovnog kursa (prema državi BiH) kojeg su se držali bosanski franjevci, kako su objavili sarajevski Dani, ili o sukobu hercegovačkih i bosanskih franjevaca, o čemu je u subotu pisao zagrebački Jutarnji list, što nikako nije slučaj,
Bojićev slučaj zorno svjedoči i otvara pitanje slobode riječi, govora i mišljenja, otvara pitanje položaja pojedinca u odnosu na institucije moći, a u širem kontekstu i pokušaja da se drugačije mišljenje ušutka.

Pojedinac i institucija

Osim toga, ako se Bojićevom smjenom zaista gasi Svjetlo riječi, ili u svojoj jubilarnoj 30. godini postojanja mijenja koncept na osnovu kojeg je utemeljen kao “list koji u potvrđenoj tradiciji bosanskohercegovačkog pluralizma vjera i svjetonazora želi njegovati iskreni i otvoreni dijalog s drugima: s kršćanima i njihovim crkvama i zajednicama (ekumenizam), s muslimanima i Islamskom zajednicom, drugim vjernicima i ljudima drugačijih uvjerenja i svjetonazora”, postavlja se pitanje što će biti alternativa i antiteza drugim katoličkim konfesionalnim medijima. Je li pravi put istine, pa i katarze kojoj ovo društvo teži, a koju još nije ni započelo, prezreti mišljenje drugog, ostati u izolaciji samoispravnosti, ne htjeti barem shvatiti drugoga? Jer, Svjetlo riječi je od samog početka unutar vjerskog tiska predstavljalo alternativu, drugačiju mogućnost, posve u skladu s Drugim vatikanskim koncilom i otvaranjem Crkve svijetu, dijalog sa svijetom i različitim svjetonazorima. I Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, čiji je Bojić član, poznato je da je Bojić 2009. na Teološkom fakultetu Sveučilišta u Beču doktorirao na temu “Katolički tisak u Bosni i Hercegovini. Franjevački mjesečni magazin Svjetlo riječi”. Mentor mu je bio prof. dr. Paul M. Zulehner, jedan od vodećih pastoralnih teologa. Bojić je 2006., također u Beču, završio i Katoličku medijsku akademiju, praktičnu izobrazbu u novinskom, radijskom i televizijskom novinarstvu.

Cenzura i autocenzura

Osim  toga, pitanje itekako važno kada su u pitanju mediji i pravo na mišljenje koje slučaj sa Svjetlom riječi otvara, jest i pitanje cenzure i autocenzure.
“U nas ne postoji kritička javnost, pa nema ni javnog dijaloga. U javnom prostoru predominira politika, totalna, sveodređujuća politika, i to stranačka – u biti politika makijavelističkih vođa, tipova kojima je temeljna osobina da varaju javnost, zamagljuju probleme, bogate se i ostaju na vlasti. Ako se misli na dijalog između nacionalno i religijski različitih, i njega jedva da ima. (…) Nema javnog dijaloga jer je ubijena pretpostavka za njega, a pretpostavka je htjeti susresti drugoga, htjeti razgovarati i htjeti živjeti s njim”, kazao je Ivan Šarčević u temi koju smo otvorili u listopadu prošle godine – temi o javnom dijalogu: postoji li, imamo li snage za njega, a i prostora. Prof. Enver Kazaz na to je pitanje tada odgovorio ovako: “Je li uopće moguć dijalog u zemlji nezavršenog rata, temeljeno je pitanje bosanskohercegovačkog društva. Dijalog nije moguć. Namjesto njega na sceni je društveni sukob koji poprima različite forme. Doda li se tome traumatiziranost ratnom tragedijom koja je pretvorena u simbolički kapital političke moći, onda je jasno da je sukob premrežio sve dimenzije vremena: i prošlost, i sadašnjost, i budućnost. Na njemu su izrasla tri odvojena društva u BiH, a svako od njih u ona druga dva vidi isključivo demonskog svepovijesnog neprijatelja. Unutar svaka od ta tri društvena geta vlada sustav mentalne okupacije podanika, a u situaciji vladavine mentalnih logora institucije moći, mediji, kultura, religija, društvene znanosti itd., nadziru stanje društvenog uma i pažljivo vode računa o tome da se svepovijesni demonski neprijatelj ne pojavi u formi sugovornika, jer bi se tada raspao njihov vrijednosni sustav”. U takvoj situaciji, kakvom je opisuje Kazaz, pojedinac nema nikakve šanse u odnosu na instituciju moći, a nema zajamčenu ni zaštitu svojih osnovnih ljudskih prava, o kojima se danas toliko priča. Priča, ali malo toga postoji u praksi. Da bh. društvo nije spremno na dijalog, odnosno na drugo i drukčije mišljenje i iznošenje vlastitih stavova po svojoj savjesti, bez i mogućnosti da se pojedinac brani, pokazao je i ‘slučaj’ fra Drage Bojića, koji je, po nekima, pokazatelj krajnjeg dokidanja slobode mišljenja i govora u vjerskim institucijama i uopće u javnom prostoru, odnosno put u jednoumlje, slijepu poslušnost i dodvoravanje crkvenim vlastima i dominantnoj politici. Pravo je pitanje možemo li u praksi i stvarnosti slijediti crkvene dokumente koji govore o otvorenosti i dijalogu?

Piše: Andrijana Copf

dnevni-list.ba