Gojko Berić: Bilans propadanja

Hoće li naši politički lideri imati obraza da građanima Bosne i Hercegovine čestitaju Novu godinu? Običaji nalažu da to urade, ali bilo bi bolje da ovog puta od toga odustanu jer bi sve što bi tim povodom imali reći zaslužilo samo prezir.

Piše: Gojko Berić

Ali, ako se tradicija baš mora poštovati, onda bi njihove novogodišnje poruke morale biti originalnije nego ikada. Da imaju barem malo iskrenosti, pa i smisla za samoironiju, a nemaju ništa od toga, vlast i opozicija bi sročile zajedničku čestitku koja bi, recimo, mogla da glasi: “Dragi građani, mi smo svi, hvala Bogu, dobro i zdravo, što u 2014. i vama želimo”. Ako ništa drugo, time bi bila izbjegnuta lažna obećanja i, što je još važnije, licemjerje koje bi svako “ozbiljno” čestitarenje podrazumijevalo.

Neka je Božić, neka je nova kalendarska godina na pomolu, neka i Djeda Mraza i nešto praznične radosti, ali građani Sarajeva, Tuzle i Zenice već danima udišu zrak zagađen preko svake podnošljive mjere, a birokratska vlast ne zna šta da radi, već zamajava Sarajlije kontrolišući ad hoc automobile kako bi saobraćajna policija utvrdila imaju li nekakav uređaj koji njihove izduvne plinove čini manje štetnim po zdravlje. I zamislite kako je sve to izgledalo: policija je u jednom danu zaustavila i kontrolisala oko dvije hiljade vozila, od čega je, kako je objavio TV, svega šest isključila iz saobraćaja! A poznato je da je barem trećini automobila koji svakodnevno jurcaju sarajevskim ulicama mjesto na otpadu. Rijeke i potoci su zagađeni, parkovi i ulice su zagađeni, čitava naselja su zagađena, ali najzagađenije je samo društvo. Zagađeno je nacionalističkom politikom vladajućih oligarhija, korupcijom koja je ovladala cijelim sistemom i svim oblastima života, zagađeno je nasiljem i strahom, masovnim siromaštvom, nepotizmom i lažima, etničkom i vjerskom mržnjom, razgrađivanjem države, svakodnevnom jadikovkom o “našim” žrtvama proteklog rata i potpunom ravnodušnošću prema “tamo njihovim” žrtvama… Zagađeno je bosanskohercegovačko društvo i mnogim drugim gadostima koje su od naših života načinile košmar. To je bilans propadanja najniže rangirane evropske zemlje.

Bliska prošlost, ona što su je tvorci sadašnjeg stanja proglasili mračnom, nepovratno se udaljila. Sadašnjost je, gospodo, prokockana, ali ostala nam je budućnost. A i ona će, sudeći po top-temama ovdašnjih medija, biti posvećena prošlosti. Naime, ključni događaj naše bliske budućnosti predstavljaće stogodišnjica Prvog svjetskog rata. Neposredan povod za izbijanje ovog sukoba bio je, poznato je, atentat na austrougarskog prijestolonasljednika, nadvojvodu Franju Ferdinanda. Atentator je bio mladi Gavrilo Princip, pripadnik nadnacionalne organizacije Mlada Bosna, koji je tog 28. juna 1914. revolverskim hicima usmrtio nadvojvodu i njegovu suprugu Sofiju Chotkovu. Smatrajući je krivom za ovaj čin, Beč je Srbiji postavio ultimatum, a uskoro potom joj objavio rat, koji će se pretvoriti u dotad najveću ljudsku klaonicu u povijesti. Sa istorijske tačke gledišta, 20. stoljeće, nazvano “krvavo”, počelo je dakle u Sarajevu. U tih stotinu godina desiće se dva velika svjetska rata i zavladati, a potom nestati sa scene dvije velike totalitarne ideologije, fašizam i komunizam. Svjetski mediji se već uveliko bave Sarajevskim atentatom pa je razumljivo što će Sarajevo tokom iduće godine biti jedan od centara njihove pažnje. Naš glavni grad će istovremeno obilježiti i tridesetu godišnjicu 14. zimskih olimpijskih igara, s kojima je Sarajevska zima vršnjakinja. Biće tu još raznih godišnjica, što lokalnih i entitetskih, što državnih, pa ćemo budućnost živjeti kao prošlost.

Ni drugima u našem okruženju ne cvjetaju ruže, i komšijske krave, barem kad je riječ o Srbiji, pate od sličnih bolesti kao i naše, ali postoji tu jedna bitna razlika: građani Srbije imaju državu u punom kapacitetu, a građani Bosne i Hercegovine je nemaju. Zašto je tako – pitanje je na koje svako ima svoj odgovor. Tražeći krivca, međunarodni faktori upiru prstom u garniture prevrtljivih domaćih političara, a ovi opet u međunarodnu zajednicu, oličenu u famoznom OHR-u. Prije nekih petnaestak godina, njemački diplomata Mihail Schneider bio je drugi po rangu čovjek u Kancelariji visokog predstavnika. Vrativši se kući, Schneider je izjavio: “Bosna i Hercegovina je bazen pun krokodila. Sretan sam što sam izvukao živu glavu”. Metafora o “krokodilima u bosanskom bazenu” je možda pretjerano ekspresivna, ali čovjek je tako doživio naše plemenske poglavice. Šta je drugo mogao reći slušajući Momčila Krajišnika kako odbija da dolazi na sjednice Predsjedništva BiH zato što su se održavale u Sarajevu?! U međuvremenu su stvari nekako krenule nabolje, ali su naši “krokodili” ostali “krokodili” i, uprkos maratonskoj dresuri sa štapom i mrkvom, nikada nisu mentalno evoluirali u “delfine”. Haris Silajdžić, nekad davno američki favorit, kasnije će frustrirati Washington, oborivši u Parlamentu BiH tzv. “američki paket” ustavnih promjena, prevagom od samo jednog, po svemu sudeći, kupljenog poslaničkog glasa. Nakon toga, vrijeme u ovoj zemlji kao da je stalo, a razgrađivanje države udarnički je nastavio Milorad Dodik.

Svi američko-evropski pokušaji da se BiH dugoročno pripremi za članstvo u EU, uglavnom su propadali. Skandalozno šibicarenje najodgovornijih političara, koji i nakon pune četiri godine od izricanja presude u Strasbourgu u predmetu Sejdić i Finci odbijaju da provedu odluku Suda, dovelo je dotle da se ova stvar smatra propalom. Na kraju će Dervo Sejdić i Jakob Finci, pripadnici romske, odnosno jevrejske manjine, biti “krivi” za sve – Bošnjacima jer su tobože zaustavili Bosnu i Hercegovinu na putu za EU, a Hrvatima jer su “onemogućili” rješavanje frustrirajućeg “hrvatskog pitanja”.

oslobođenje.ba

Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close