Razlog što fanatika mnogo više zanimaš ti od njega samog jest taj što fanatik obično nema nikakvo jastvo, ili ga gotovo uopće nema. Fanatik je sto posto javna osoba. Javna do koštane srži. Nema svoj privatni život. A ako ga i ima, od njega uvijek bježi
Jedna od najizraženijih osobina fanatika njegova je gorljiva težnja da te promijeni kako bi postao isti kao on. Uvjeri te da moraš smjesta promijeniti svoju vjeru. Da odbaciš svoj svijet i počneš živjeti u njegovu. Fanatik u potpunosti želi izbrisati različitosti između ljudi. Njegova je želja da svi budemo kao jedan. Želja mu je da na svijetu nema zastrtih zavjesa, spuštenih roleta, zaključanih vrata, ni sjene privatnog života, zato što svi moramo biti jedno tijelo i jedna duša. Svi moramo koračati zajedno, u koloni, uspinjući se prema svitanju spasenja (jedne ili neke druge vrste).
* * *
Fanatik neumorno radi na tome da te poboljša i unaprijedi, da ti otvori oči, tako da i ti možeš vidjeti svjetlo. Stoga je fanatik iz tog aspekta altruistično stvorenje bez premca, vrlo nesebičan čovjek: mnogo se više zanima za tebe nego za sebe samog. Danonoćno se trudi spasiti tvoju dušu, osloboditi te iz vlastitog ropstva, izbaviti te iz magle i povesti u smjeru velikog svjetla, jednom i zauvijek spasiti te od pogrešaka i grijeha. I evo, već te grli dok s njega kaplje mješavina svetoga gnjeva i plemenitog maslinova ulja, gotovo se razbolio od silne zabrinutosti za tvoju dobrobit, sav je dobronamjeran u želji da za tvoje dobro promijeni način na koji se moliš (ili ne moliš), na koji glasuješ, ili da te odvikne od pušenja, promijeni ono što jedeš, tvoje preferencije, cijeli tvoj način života koji ti toliko škodi. Sve što fanatik želi jest primiti te u zagrljaj iz kojeg se više nećeš moći osloboditi, smjesta te podići s mjesta na kojem si zaglavio na predivno i uzvišeno mjesto koje se njemu već razotkrilo, i sada on lebdi u tim oblacima, a tako moraš i ti, baš moraš – smjesta pasti na leđa. Sve to za tvoje dobro, naravno. Samo za tvoje dobro.
* * *
Fanatik u svako doba juri da ti se objesi oko vrata i spasi te, jer te silno voli. Voli te bezuvjetnom ljubavi.
Ili, baš suprotno, udara te i stišće ti vrat objema rukama da te spasi, jer mu je, na njegovu žalost, postalo jasno da si potpuno, ali baš sto posto nesposoban za spasenje. Izgubljeni slučaj. I zato, u golemoj tuzi i žalosti, mora te silno mrziti i pobrinuti se da nestaneš s ovog svijeta. (Barem što se topografije tiče, pasti nekom oko vrata i daviti ga objema rukama dvije su vrlo bliske radnje.)
Razlog što fanatika mnogo više zanimaš ti od njega samog jest taj što fanatik obično nema nikakvo jastvo, ili ga gotovo uopće nema. Fanatik je sto posto javna osoba. Javna do koštane srži. Nema svoj privatni život. A ako ga i ima, od njega uvijek bježi. Winston Churchill jednom je slikovito opisao fanatika u svojoj rečenici: “Fanatik je čovjek koji ni po koju cijenu ne mijenja svoje mišljenje, i ni po koju cijenu ne dopušta promjenu teme.”
* * *
Raznorazni vjerski i ideološki ekstremisti u stanju su počiniti užasne nasilne zločine ne samo zbog toga što se gnušaju nevjernika, ili Zapada, ili muslimana, ili ljevičara, ili cionista, ili homoseksualaca. Oni izazivaju krvoprolića uglavnom zato što istog trena žele spasiti svijet. Spasiti čak i same nevjernike. Spasiti ih iz ponora njihova krivokletstva. Sve nas izvesti na pravi put. Odvojiti nas jednom i zauvijek, i to ne samo vatrom i krvlju, od naših trulih vrijednosti.
U očima muslimanskog fanatika na primjer materijalizam nije ništa drugo no masovna duševna bolest. Potrošački mentalitet za njega je osobina nižeg stvorenja, životinje. Robovanje raznoraznim gadgetima [pametne spravice] izgleda mu kao opasni duševni poremećaj. Oslobođenje žena, sloboda raznovrsnih seksualnih prava, obožavanje potrošnih predmeta te ovisnost o drogi i pornografiji ne samo da čine Boga vrlo bijesnim nego i uništavaju naše ovisničke živote. Trula demokracija, zavrzlame pluralizma i skandali slobode govora u očima muslimanskog fanatika i u očima ostalih vjerskih fanatika nisu ništa drugo nego iskušenja koja nam vrag postavlja na put kako bismo veličali Božje zakone. Oni, borci-fanatici, nama su poslani od Boga da pročiste ovaj svijet, da nas izbave od svih zaraza koje su se na nas prilijepile. Njihova je što preča obveza najprije otvoriti oči “blagim vjernicima” koji se usuđuju praviti kompromise s iskvarenom stvarnošću, te tako izdaju Boga i vjeru. U očima muslimanskog vjerskog fanatika, kao i u očima drugih vjerskih fanatika, jedini lijek za sveukupnu boleštinu čovječanstva jest prihvaćanje vjerskih zakona u najstrožoj mogućoj verziji.
Osim vjernika-ekstremista postoje i mnogobrojni drugi fanatici koji također teže što prije promijeniti zbunjeno čovječanstvo ne bi li ga spasili od sebe samog, a među njima su mnoge skupine radikalnih popravljača svijeta i revolucionara koji primjenjuju silu.
Fanatik je uvijek duboko uvjeren da nije dovoljno samo zadavati krvave udarce “nevjernicima” i “zastranjelima”. Ti krvavi udarci samo su jedna nesretna, no neizbježna faza na putu da nam svima osvijetle trak do jedne i jedine vjere, i spasenja koje bez nje ne postoji. Ukratko: Isis vas ljubi svom dušom. Al-Kaida je u potpunosti posvećena nastojanju da vas spasi od moralnog srozavanja. Ku-Klux-Klan ili organizacija Lehava* ili Gorštaci** ugrožavaju vlastite živote i žrtvuju se ne zbog sebe, već zbog tebe. Zbog tvojeg spasenja, čak i ako su ti sada oči potpuno zaslijepljene i nisi u stanju razabrati što je za tebe dobro. Oni su Božji poslanici ili širitelji ideje da su tu ne bi li ti dobacili pojas za spašavanje. Ako se izmakneš tom pojasu, bit će prisiljeni ozlijediti te. Sve za tvoje dobro. Na čitavom svijetu nitko te ne voli s većom predanošću i žarom od fanatika. Doći će taj dan kad će se tvoje oči otvoriti, i onda ćeš vidjeti svjetlo i bit ćeš im itekako zahvalan na svemu. Još ćeš ti pasti pred njima na koljena da im zahvališ što su te udaljili od trulog svjetonazora, što su te spasili od sebe samog, jer u očima fanatika on je uvijek tvoj roditelj, a ti si samo buntovno dijete ili zaigrana beba.
* * *
Često ta bolest počinje sasvim nevinim simptomima: ne skidanjem glava s ramena, ne raznošenjem automobila eksplozivom, ne spaljivanjem kuća lokalnog stanovništva, već u okrilju obitelji. Fanatizam počinje u vlastitom domu. Njegovi pokazatelji lako su uočljivi, svima nam dobro poznati i iskazuju se vrlo rasprostranjenim porivom da malo promijenimo svoje voljene, svoju djecu, svoju braću i sestre, partnera ili partnericu, susjede, malo ih promijenimo za njihovo dobro. Ponekad se čak i žrtvujemo zbog njih, naročito kad su oni potpuno slijepi i jednostavno ne shvaćaju koje zlo čine sebi iz dana u dan. “Budi kao i ja.” “Uči od mene.” To su svakodnevne riječi koje katkad u sebi nose skriveni naboj fanatizma.
Ponekad se fanatizam rodi baš iz gorljive želje da se svoj život živi kroz život nekog drugog, nekog proroka ili čudotvorca, političkog vođe, starleta, slavnih umjetnika i umjetnica ili slavnih sportaša. U rijetkim slučajevima taj poriv postaje tako ekstreman da čovjek pristaje potpuno izbrisati sebe samog (ili izbrisati druge) ne bi li pridobio blagoslov i priznanje svog idola.
Ponekad se taj fanatični poriv usmjeri na drugi kanal: “Rado ćemo se žrtvovati zbog budućnosti svoje djece”, ili “zbog generacija koje dolaze”, ili “da požurimo dolazak Mesije”, ili “da popravimo ovaj svijet “, ili “jer time slavimo Boga” ili “zbog potpunog spasenja” (što god da značilo to potpuno spasenje).
Često dijete čiji su se roditelji “žrtvovali zbog njega” nosi čitavog svog života teško breme krivnje. Kao sin dviju majki iz onog poznatog vica – jedna od njih dere se na svoje dijete: “Ako ne pojedeš svoj griz, ubit ću te!”, a druga bolno jeca: “Pojedi svoj doručak, inače ću se ubiti.” Mnogi bi izabrali onu prvu majku, jer to je ipak manje zlo. Samožrtvovanje nije uvijek čin brisanja svog “ja” zbog nečeg dragocjenijeg od tog “ja”. Ponekad je samožrtvovanje oružje fanatika, oštro i ubojito, te služi beskrupuloznoj emocionalnoj manipulaciji.
I još više od toga: onome koji je sa žarom spreman žrtvovati samog sebe neće biti teško žrtvovati druge ljude.
* * *
Važni izraelski pisac Sami Mihael jednom je pričao o dugoj vožnji u automobilu s profesionalnim vozačem. Tijekom vožnje vozač je započeo razgovor i objasnio Samiju Mihaelu kako je važno i neophodno da mi, Židovi, “pobijemo sve Arape”. Sami Mihael uljudno je slušao sve dok vozač nije završio svoju propovijed i umjesto da se obruši na njega, osudi ga, saspe na njega drvlje i kamenje, postavio mu je nevino pitanje:
“A tko to, po vašemu mišljenju, treba pobiti sve Arape?” “Mi! Židovi! To je naša obveza! Jer, ili mi, ili oni! Zar ne vidite što nam rade čitavo vrijeme?”
“Ali tko to točno mora pobiti sve Arape? Vojska? Policija? Vatrogasci? Liječnici u bijelim kutama i s injekcijama?” Vozač je počešao glavu, zašutio, razmislio o pitanju i na koncu odgovorio:
“To se mora jednakomjerno rasporediti među svima nama. Svaki židovski muškarac morat će zatući par Arapa.” Sami Mihael nije odustajao:
“U redu. Recimo da vi, kao stanovnik Haife, dobijete zaduženje za jednu zgradu u Haifi. Idete od vrata do vrata, zvonite i pristojno pitate stanare: ‘Oprostite, jeste li vi možda Arapi?’ I ako je odgovor pozitivan, otvoriš vatru i sve ih pobiješ. Nakon što si završio i pobio sve Arape u zgradi, siđeš dolje i kreneš prema svojoj kući, i onda, prije no što si se uspio udaljiti, s najgornjega kata zgrade začuješ bebin plač. Što ćeš napraviti? Okrenuti se i vratiti gore? Popeti stepenicama i ubiti bebu? Da ili ne?”
Zavladao je dugi trenutak šutnje. Vozač je utonuo u misli. Naposljetku je odgovorio svojoj mušteriji:
“Čujte me, gospodine, vi ste stvarno jedan okrutan čovjek!”
Ova priča otkriva ponešto o mješavini osjećaja koja ponekad vlada u glavi fanatika: spoj bezosjećajnosti, sentimentalnosti i nedostatka mašte. Sami Mihael prisilio je uz pomoć slike bebe fanatika za volanom da uključi svoju maštu i na taj način dodirnuo osjećajnu žicu u njegovoj duši. Vozač koji voli bebe odjednom se zbunio, uvrijedio i razbjesnio na putnika koji ga je prisilio da tom groznom slikom predoči apstraktni slogan “Smrt Arapima!” I eto, baš u bijesu tog poraženog vozača krije se možda tračak nade, premda vrlo nepotpune i sićušne. Kad prisilimo fanatika da samom sebi predoči ostvarenje vlastitog slogana, da zamisli zločin do pojedinosti i vidi samog sebe u ulozi ubojice beba, možda ponekad – samo ponekad – osjeti neki sram. Blago oklijevanje. Odjednom se na njegovu neprobojnom bedemu fanatizma otvori mala pukotina.
Naravno da to nije čudotvorni lijek. Pa ipak, možda ponekad uključenje mašte i prisila da se iz neposredne blizine pogleda u patnju žrtve imaju moć da tu i tamo posluže kao protuotrov apstraktnoj okrutnosti koju nose slogani poput “Smrt Arapima!” ili “Smrt Židovima!”, ili čak “Smrt fanaticima!” Pobiti sve Arape mnogo je jednostavnije no ubiti jednu arapsku bebu, žednu bebu koja grli tvoju nogu i uplakana te moli da joj daš malo vode jer su joj usta užasno suha.
Iz knjige: Amos OZ, Pozdrav fanaticima. Tri misli, Fraktura, Zagreb 2018., 28-35.
* Ekstremistička desničarska religiozna organizacija u Izraelu koja je protiv asimilacije Židova u brakovima s pripadnicima drugih vjeroispovijesti. (op. prev.)
** Organizacija koju danas nazivaju neohasidskom. Njeni članovi žive u napuštenim zdanjima i u prirodi na području Gaze i Šomrona i slijede svoje gurue. (op. prev.)
