Radomir Lazić: DISOLUCIJA
Ono što je mnogim ljudima uništilo živote, bilo gubitkom najdražih ili vlastitom smrću, invalidnosti i svim kasnijim nesrećama i bolestima, često zvanim PTSP, je ludački naivno vjerovanje da rata u BiH ne može nikako biti i da su ostali nadajući se da, kad prođu te ludosti, uspiju još trknuti do mora. Drugima, bolje obaviještenima a spremnim da svojim životima brane domovinu, ukoliko nisu bili blizu neke logističke baze, rat je donijeo isto to i gorko saznanje da ništa nisu odbranili jer, kako vrijeme odmiče, domovina sve više liči na ono što je unaprijed, na salveti, dogovoreno.
I naravno oni glavni. Glavni tada a glavni i sada.
Danas sa golemim iskustvom iza sebe, pored svih svakodnevnih jada oko golog preživljavanja, pažljivo i sa strahom osluškujemo poruke koje vi, glavni, upućujute, kao jedan drugome, a u stvari svima nama.
Pa kako bi to ponovo, nedaj Bože, izgledalo? Valjda imate neki plan. Taktika i strategija su vam iste uoči svakih izbora.
Kako bi svijet reagovao?
Dakle možemo računati na sljedeće. Ukoliko se to, ne daj Bože, desi negdje na sredini prvog mandata bilo kojeg američkog predsjednika onda ima šansi da se to sve skupa završi za oko dvije godine. Zarad drugog mandata. Ukoliko se, ne daj Bože, desi na početku drugog mandata onda ćemo morati sačekati šest godina. Do sredine prvog mandata nekog novog američkog predsjednika.
I nisu oni u Dejtonu navukli Bosni i Hercegovini ludačku košulju. Oni su obukli pacijente i poslali ih nazad.
EU bi izrazila duboku zabrinutost a posmatrače ne bi slali jer su već posmatrali kako to kod nas izgleda a sad im je i blizu pa mogu sve posmatrati iz Slavonskog Broda.
UN, sa recimo ne daj Bože, Jeremićem kao generalnim sekretarom, proglasio bi zaštićene zone i one manje zaštićene. U zaštićene bi poslali Ruse a u manje zaštićene Inozemce.
Imamo tu i susjede s lijeve i desne strane od kojih bi lijevi susjedi, spremni, zatvorili granice za ulazak izbjeglica u EU ali im ne bi smetalo da ponekad uđu u mrski im Balkan. Čisto zbog ugroženog stanovništva. Oni desni ? Pa oni su desni, ali bi mogli dolaziti samo vikendom.
Ostaju znači oni unutra, sad već iskusni, sa silnom željom da brane domovinu. Iz Čikaga ili Sidneja (znači što dalje to bolje) ali suočeni sa naglom suspenzijom Šengenskog viznog režima. Ko je imao dvojno državljanstvo, a bio dovoljno lud da živi ovdje, morao bi se osloniti na vazdušni most koji bi uspostavio BH Airlines, sa jednim avionom. I htjeli ne htjeli, u jednom trenutku, suočeni s izborom živjeti i dalje ko psi lutalice, čekajući kastriranje, ili umrijeti pred kontejnerom, malo ih je koji ne bi rekli „Pa hajde da to jednom rješimo za sva vremena“.
Kako bi se to rješavalo ?
Ovi što su sada glavni, odmah na početku ili prije njega, otišli bi sa bližom familijom tamo gdje bi bili manje glavni ali gdje im leži veći dio para. Nepokretnu imovinu ovdje ne bi ni pogledali jer su je ionako kupili za certifikate (na akciji). Ratnim, ne daj Bože, operacijama komandovalo bi se iz Istambula, Zagreba i Beograda i sakupljala pomoć za napaćeni narod. To već znamo kako funkcioniše. Za njima, uglavnom sa našom budućom starom deviznom štednjom, krenule bi banke. Zemlja bi bar privremeno postala sekularna jer bi za njima odmah krenula sveštena lica, što dalje od pakla. U etnički već očišćenim gradovima ne bi bilo „pete kolone“. Struje bi možda bilo jer, poučeni ranijim iskustvom, svi imaju svoje elektroprivrede. Ono što bi se odmah pokralo iz tržnih centara prodavalo bi se, kao domaće, ispod, nekim slučajem, sačuvane slike iz reklame ili potjernice istog lika.
Ko bi s kim vezivao zastave ?
Opet je svako svakom iza leđa. Oni koji su do juče držali u okruženju silne teritorije, svojom i omaškom oca nacije, su sada okruženi istim tim teritorijama. Pošto MMF ne daje kredite za kupovinu oružja a ono što je zakopano ne može dugo potrajati, najveći problem bi bila logistička podrška. Predpostavka je da bi ovaj put bile uvezane one zastave na kojima nema cvijeća sa onima na kojima su ptice. Naravno to ne znači da bi i njihovi logistički centri uvezali zastave ali znači i da bi se oni sa zastavama bez cvijeća mogli, u zavisnosti od razvoja situacije, malo baviti ptičarstvom a malo cvjećarstvom. Ne bi im bilo prvi put.
Pošteno bi bilo, a ovdje se nikada nije igralo na tu kartu, da referendumsko pitanje o disoluciji kao i onda o nezavisnosti glasi: „Da li ste za disoluciju i da za to, ne daj Bože, date jednog sina?“. Postavljač pitanja bi prvi, javno, trebao odgovoriti na to pitanje. Pa ako jesu, igre mogu početi.
Postoji bar 8.000 razloga zbog kojih bi predlagač disolucije morao biti zabrinut. Sa nepouzdanim saveznikom i pouzdanim protivnikom neke stvari urađene u skorijoj prošlosti bi se mogle predlagaču vratiti kao bumerang. Gdje smjestiti i zaposliti onih nekoliko hiljada ljudi koji rade i dobro zarađuju u dijelu neprijateljske teritorije. Šta ako budu zarobljeni. Kako skupiti dovoljan broj „njihovih“ za razmjenu.
Postoji samo malo manje razloga da i njegov sadašnji saveznik dobro odmjeri svoj odnos prema zastavi sa cvijećem jer, proglasivši sebe dijasporom u vlastitoj domovini i otadžbini, spremnost da se brani dom u kojem živiš prisilno i „ugrožen“ na svakom koraku, nije baš jaka motivacija.
Ostaje treća strana. Stvarno, teritorijalno i životno ugrožena. Ovaj put u ulozi agresora na drugu „suverenu“ državu jer našlo bi se onih koji bi je odmah priznali. Međutim, istrošene su sve simpatije svijeta jer nema toga ko nije pomogao a da mu se nije ružno vratilo. Od „ostalih“ koji su jedini bili vijeran saveznik, a izdani prilikom prvog popisa, do onih čije donacije i silne pare su pokradene.
Sa nejasnom predstavom o tome je li im domovina predata nekom u amanet, je li građanska ili nacionalna, ko je glavni u naroda, šta i kako privatizovati na „oslobođenim“ teritorijama, šta sa „zarobljenicima“ s kojima se, još koliko je juče zagovarao, zajednički život , šta sa Bosancima i milion drugih pitanja i nedoumica na koje nema odgovor čak ni Akademija. Ta bi se pitanja rješavala u hodu.
U međuvremenu je pakao već počeo. Sitne čarke za početak, zagrijavanje, vježbanje na domaćem terenu. Horde zla, manijaci, lešinari, robijaši, fukare, škripari, sve ultras do ultrasa. Ko će biti novi generali, u kojem i čijem tržnom centru će biti štab ili glavni stan? Ko će biti novi glavni?
******
Svaki dalji opis mogućih i vjerovatnih događaja nije za mlađe od 18 godina, a ni za one starije sa slabim srcem i želudcem. Libija, Sirija, Egipat, Irak, Avganistan, za podsjećanje na ono svoje što smo tako brzo zaboravili.
*******
Znate li vi, jeste li svjesni šta radite? Jeste li u životu, u kojem ste bili niko i ništa, a sad ste niko i nešto, bilo šta sastavili pa makar i LEGO kockice? Ili znate samo rastavljati? Tri generacije vas već proklinju i još tri će jer, i ovo što ste dosad uradili dovoljno je. I previše. Još nisu otkopane sve jame a vi već kopate nove. Šta vi u stvari hoćete i čijim se vi životima igrate? Bojite li se Boga, kojem se evo uzaludno obraćam, jer i njega ste prevarili?
Moj pradjed, solunac, moj deda, antifašista koji je završio u koncentracionom logoru, moj pokojni otac koji je gradio golim rukama sve ono što ste vi pokrali i porušili, povraćali bi kad bi vidjeli ko sve danas sebe zove Srbinom.
Vi koji najviše mašete o ugroženosti. Ugrožena je samo vaša imovina kada i ako bude istraživano odakle vam. U odnosu na ove dvije koje ste proglasili, prava tamnica vas tek očekuje.
Vi koji ste pokrali najveći dio novca koji je čitav svijet slao kako bi oprao vlastitu savjest ali i ublažio sve strahote kroz koje je prošao vaš narod.
Šta vi hoćete više od onoga što već imate? Idite, sklonite se, ponesite sve sa sobom. Vama će biti samo malo lošije a svima nama puno bolje.
