U strahopoštovanju čovjek se odriče onoga što inače rado čini, naime prisvajanja i korištenja u vlastite svrhe. Umjesto toga on odstupa, zadržava odmak. Time nastaje duhovni prostor u kojem se ono što zaslužuje strahopoštovanje može istaknuti, slobodno postojati i zasjati
Tko želi razmišljati o nekoj pojavi ljudskog postojanja, dobro je da obrati pozornost na riječ kojom jezik naziva tu pojavu, jer u jeziku progovara više od samo duha pojedinca. To želimo učiniti s krepošću o kojoj ćemo sada razmišljati, naime o strahopoštovanju.
Neobična je riječ ta složenica od «straha» i «poštovanja»! Strah koji iskazuje poštovanje; poštovanje koje je prožeto strahom – kakav bi to bio strah? Očito ne onakav strah koji nekog obuzima pred nečim što nanosi štetu ili uzrokuje bol. Takav strah potiče čovjeka da se brani ili sklanja na sigurno. Strah o kojem ovdje treba govoriti ne bori se niti bježi, nego sebi zabranjuje nametanje, drži odmak, ni daškom vlastitog bića ne dira ono što je dostojno poštovanja. Pritom je vjerojatno bolje da govorimo o strahu nego o «plahosti».
Riječ pokazuje put razumijevanju. Izvor osjećaja strahopoštovanja religiozne je naravi. To je doživljaj nepristupačno svetoga, svetoga koje je u prvotnom iskustvu postojanja zaogrnulo sve veliko, moćno, veličanstveno. Tu su se spojile različite stvari: slutnja velikog svetog i čežnja za sudioništvom u njemu – povezane s brigom zbog vlastite nedostojnosti i moguće tajanstvene srdžbe…
S napredovanjem kulturnog razvoja, s racionalnim razumijevanjem i tehničkim ovladavanjem svijeta, uzmicao je religiozni element. Prevladavala je svijest o značajnom i vrijednom i potaknula je stav poštovanja u kojem je međutim još odjekivala stara plahost – upravo osjećaj strahopoštovanja o kojem je riječ i kojeg ispravno odgojen čovjek još i danas iskazuje onome velikom.
U strahopoštovanju čovjek se odriče onoga što inače rado čini, naime prisvajanja i korištenja u vlastite svrhe. Umjesto toga on odstupa, zadržava odmak. Time nastaje duhovni prostor u kojem se ono što zaslužuje strahopoštovanje može istaknuti, slobodno postojati i zasjati.
Što je nešto na višem položaju, to snažnije se njime izazvani osjećaj vrednote povezuje s ovim odmakom.
Ali iskustvo vrednote stvara volju za sudjelovanjem u njoj! Stoga tu pripada još jedno određenje koje današnjim ljudima kaže zašto se strahopoštovanje povlači umjesto da napreduje, zašto se prilike odbijaju umjesto da se iskoriste. Ono što zahtijeva strahopoštovanje prije svega su odlike osobe: njezino dostojanstvo, njezina sloboda, njezina plemenitost. Ali i ona svojstva ljudskog djela u kojima se očituje uzvišenost i nježnost. Konačno i tvorbe prirode u kojima se izražava uzvišenost i otajstvenost.
Svaka prava krepost proteže se na mnoge razine i stupnjeve, jer je ona stav živoga čovjeka. Stoga se strahopoštovanje može, štoviše mora pojaviti u svakodnevnom životu i tada ono znači poštovanje
Smije se možda kazati da svaka istinska kultura počinje time što se čovjek povlači. Ne nasrće, ne vuče silom k sebi, nego stvara odmak da nastane slobodan prostor u kojem se jasno može očitovati osoba u svom dostojanstvu, djelo u svojoj ljepoti i priroda u svojoj simbolskoj moći.
Strahopoštovanje može također poprimiti, recimo, svagdašnji oblik. Svaka prava krepost proteže se na mnoge razine i stupnjeve, jer je ona stav živoga čovjeka. Stoga se strahopoštovanje može, štoviše mora pojaviti u svakodnevnom životu i tada ono znači poštovanje.
Poštovanje je ono najelementarnije što se mora osjetiti da čovjek s čovjekom ljudski može ophoditi. Pritom se još ne mora raditi o posebnim vrednotama – nadarenostima, uspjesima, moralno visokim standardima ili o čemu god – nego jednostavno o činjenici da je drugi čovjek, da ima slobodu i odgovornost.
Tada bi poštovanje na primjer značilo da se njegovo uvjerenje shvaća ozbiljno. Smijem se boriti protiv tog uvjerenja; ako sam, naime, mišljenja da je ono što on kaže krivo, tada imam pravo, a pod određenim okolnostima i dužnost, istinu kako je ja spoznajem izraziti protiv njega. Ali s poštovanjem; u svijesti da nemam posla s nekom apstraktnom izjavom iz neke knjige, nego s čovjekom koji se na temelju svoje savjesti o istini odlučio za to mišljenje. Ako vidim da griješi, smijem se s njime boriti; ali ne smijem činiti nasilje njegovu mišljenju niti ga varati.
Privatna sfera drugoga zahtijeva poštovanje, ono dakle područje u kojem je on sam, odnosno u kojem živi s onima koji su mu bliski, s obitelji ili prijateljima – ono područje koje se danas sve više zaboravlja. Jer posvuda vlada poriv za objavljivanjem, pomama da se vidi upravo ono što se usteže; pohlepa za senzacijom koja nalazi odvratni užitak u tome da razotkriva, izvrgava ruglu i posramljuje. I k tome pridolazi tehnika koja to omogućuje; novac koji stoji u pozadini novina, časopisa, kina, televizije. Kakva samo time nastaje atmosfera nepoštovanja svega osobnog!
Koja bezobzirnost je na primjer fotografirati dijete koje moli ili ženu dok plače jer joj je nesreća otela muža! Užitak da se razgoli ono što je dotada bilo zaodjenuto stidom, stvorio si je upravo aureolu; koja tvrdi da je hrabrost biti za slobodnu javnost i govori o «tabuima» koji bi se morali srušiti. Što pritom odista propada zaštita života i osjećajnost, na to se ne misli – osim ako se to propadanje ne želi i u njemu ne uživa.
Koji je međutim užitak i u tome da nešto bude objavljeno – to je druga strana stvari! Jer ako prosječni čitatelj ilustrirane revije ne bi imao očitu ili skrivenu želju da se u njoj pojavi na slici, morao bi se stvoriti pritisak javnoga mnijenja koji bi onemogućio čitav taj vašar. Ne smije se također zaboraviti da nestanak poštovanja, koji se očituje u razaranju privatne sfere, priprema čovjeka za diktaturu. Tko nema više nijedno za sebe pridržano područje, izlaže se da njime raspolaže moć.
Ali znakovito je i časno za čovjeka da strahopoštovanje može nastati također pred malenim, pred nemoćnim, pred onim što nije sposobno nametnuti se
Trebalo bi ukazati na još mnogo toga. Poštovanje je jamstvo zadržavanja dostojanstva međuljudskih odnosa. Kad god negdje propadne prijateljstvo, oni kojih se to tiče dobro bi bilo da se upitaju nisu li uskratili uzajamno poštovanje. Kad se u neki brak uvlači grubost i kad supružnici jedno u drugome više ne nalaze zaštitu, ima dovoljno razloga da se pretpostavi da će se njih dvoje uzajamno ophoditi kao dva komada kućnoga namještaja – ili još gore, jer namještaj košta novaca…
Ovdje svoj korijen ima i smisao onoga što zovemo uljudnost. Njome se ne misli ništa izvanjsko. Prava uljudnost izraz je poštovanja ljudske osobe. Ona omogućuje da mnogi koji se na uskom prostoru života neprestance susreću to čine a da se uzajamno ne vrijeđaju – štoviše tako se ophode da iz toga nastaje ono ljudski vrijedno. O tome ćemo trebati još točnije promisliti.
Poštovanje je nužno svuda gdje se radi o nečemu ljudskome, osobi i djelu. Strahopoštovanje se naprotiv javlja velikim, velikom ličnošću i velikim stvorenjem.
Što je to «veličina»? Ništa količinski mnogo, ništa dakle od onoga što znači rečenica: Broj sto veći je od broja deset. Više je to način unutarnje raspoloživosti i susretanja svijeta. Veličina označava nepopustljivost zahtjeva prema samome sebi i spremnost zauzeti se za ono što je važno; širinu pogleda i hrabrost odluke; dubinu odnosa sa svijetom, izvornost i snagu stvaranja.
Tko ima posla s veličinom, nije mu lagano. Ona može obeshrabriti, dapače paralizirati, jer pred veličinom drugoga osjećam se malen. Što tada trebam činiti? Goethe je kazao da protiv velikih vrlina postoji samo jedna obrana: ljubav. Je li to istina? I onda kada se razmisli da se ne može uvijek ljubiti? Ispravnije bi zacijelo bilo reći: obrana od velikih odlika jesu istina i strahopoštovanje koje kažu: On je velik, ja to nisam. Ali dobro je da postoji veličina i kada nije u meni nego u drugome. Tada nastaje slobodan prostor, i zavist iščezava.
Protiv veličine drugoga, kojoj se iskreno ne priznaje vrijednost, nastaje pritajena mržnja koja pokušava umanjiti veličinu: resantiman. Započinje se zanovijetanjem, traže se pogreške da bi se moglo kazati da to slavljeno nije nešto posebno; tvrdi se da je to bila stvar sreće i tako dalje. Uspije li to, onda sve postaje jadno, a onaj komu se zavidi je unižen. Tko međutim u punoj slobodi priznaje velika čovjeka, jer je veličina lijepa i onda kada pripada drugome, tada se događa nešto čudesno: u istom trenutku onaj koji odaje čast staje uz čašćenoga jer je shvatio i priznao njegovu veličinu.
Slično strahopoštovanje zahtijevaju veliko djelo i veliki čin. Vrlo je važno susresti se s njima, makar se pred njima nekome umanjuje vlastita zasluga. Jednom sam upitao prijatelja što bi točno bilo obrazovanje. Odgovorio mi je: Obrazovanje je sposobnost prosudbe, razlučivanja. Naime, da se može prosuđivati, moraju se imati kriteriji, nositi ih žive u sebi, kriteriji za veliko i malo, istinsko i patvoreno, otmjeno i nisko.
Susresti veliko djelo, gdje god to bilo – djelo znanstvenog istraživanja, pjesničkog oblikovanja, likovne umjetnosti, političkog djelovanja – i ne navući na sebe oklop uvrijeđene gorčine nekoga tko bi htio a ne može, nego otvoriti se i priznati da je dobro da postoji netko tko je to uspio: to uspostavlja kriterije i osposobljava za razlučivanje.
Vidjeli smo da se strahopoštovanje javlja u dobro izgrađenom duhu pred velikom ličnošću i velikim djelom; da se stupanj kulture nekog čovjeka može mjeriti po tome osjeća li strahopoštovanje i odgovara li na njega u slobodnoj radosti. Ali znakovito je i časno za čovjeka da strahopoštovanje može nastati također pred malenim, pred nemoćnim, pred onim što nije sposobno nametnuti se.
Nepristojan čovjek doživljava bespomoćnost – djeteta, neiskusna, nejaka čovjeka – kao poticaj da tu bespomoćnost iskoristi; pristojan pak osjeća se pozvanim da upravo poštuje to bespomoćno. Ali zašto? Bez daljnjega, bilo bi to shvatljivo ako bi se kazalo da je za svaki dobar osjećaj samorazumljivo htjeti pomoći djetetu, nejakom čovjeku. Spremnost na pomoć, svakako, ali zašto strahopoštovanje?
Možda je to stoga što pristojan čovjek, kad se nađe pred bespomoćnošću, biva dodirnut i zatečen bliskošću sudbine.
Izgrađen čovjek gaji strahopoštovanje pred velikom ličnošću, pred velikim djelom, ali i pred bespomoćnim čovjekom, pred neiskusnim, slabim, pred patnikom i potlačenim
Sve se ovo potom prenosi na religiozno područje. Podsjetimo se kako Isus govori o djeci i na «jao» koji upućuje onomu koji njihovoj duši nanosi štetu, a što je danas uvelike zaboravljeno (Mt 18,6ss). Koliko je onih koji su ozbiljno zabrinuti zbog šteta koje se nanose djeci? Koliki si postavljaju pitanje koje razarajuće učinke iz novina, radija, kina, televizije mogu primiti oni koji su moralno još nesposobni za obranu? Kaže zato Isus: Pazite se «jer anđeli njihovi na nebu uvijek gledaju lice Oca mojega, koji je na nebesima». Iza bespomoćnosti djeteta bdije anđeo koji gleda Božju slavu. Ono pak što vrijedi za dijete, vrijedi za svakoga nemoćnika.
Duboke stvari – dopustimo da nam se približe…
Izgrađen čovjek gaji strahopoštovanje pred velikom ličnošću, pred velikim djelom, ali i pred bespomoćnim čovjekom, pred neiskusnim, slabim, pred patnikom i potlačenim. Znak je uznapredovala barbarstva ako se razorna nesreća pretvara u senzaciju na televiziji i u revijama. Pristojan čovjek osjeća: Tu je ljudska patnja, ljudska nevolja, ruke k sebi! Pazi da se te nesreće tebi ne osvete otvrdnućem osjećaja i da se ne sruče na tebe!
Naposljetku svako strahopoštovanje uvire u strahopoštovanje pred svetim. Osjećamo ga kad dolazimo u crkvu. Zato su one visoko građene i moćno oblikovane da nas odmah na ulasku dotakne prostor. Ako se to ne događa, onda, općenito uzevši, to uopće nije «crkva», nego tek neki prostor za sastanke. Zato u crkve ulazimo tišim korakom i u njima govorimo suspregnutim glasom. Iznova se očituje barbarstvo našega vremena kada se turisti u nekoj crkvi ponašaju kao da su se zatekli u muzeju ili sportskoj sali! No postoji nešto još gore: sveto izaziva buntovnika u čovjeku, tjera ga na porugu, klevetu, nasilje. Pola svijeta je puna toga; ti su osjećaji i uvjerenja u ateizmu postali politička moć. I neka nitko ne kaže da su mu ti osjećaji strani, jer doista oni vrebaju u svakome, još od praiskonske pobune. Činimo stoga zasigurno dobro ako održavamo budnim strahopoštovanje prema svetom.
Temeljni čin toga strahopoštovanja je klanjanje Bogu. U njemu se na najpotpuniji način izražava istina o čovjeku, posebno ako to također vrši tijelom i prigiba se. Moramo se zamisliti nad činjenicom da se to u današnjoj religioznoj praksi tako rijetko događa. Najčešće se pojavljuju samo molba ili zahvala, još rjeđe hvala, a klanjanje jedva kad. No ipak, ono je tako bitno. «Ja se klanjam Bogu», znači ja imam na umu da je on prisutan i da stojim pred njim; da je on nepobitno osoba, stvoritelj, a ja njegovo stvorenje; on je svet, a ja ne, te da se duhom i srcem prilagođujem tom svetom naspram sebe. Klanjanje je ostvarena istina.
A sada, pođimo još jedan korak dalje! Uvijek smo iznova nastojali da krepost o kojoj razmišljamo slijedimo sve do Boga, jer «dobrota» je konačno «Dobri», «jedini on je dobar», kako Isus odgovara mladiću (Mk 10,18). Kako dakle s tim stoji: iskazuje li sam Bog strahopoštovanje?
«Ja se klanjam Bogu», znači ja imam na umu da je on prisutan i da stojim pred njim; da je on nepobitno osoba, stvoritelj, a ja njegovo stvorenje; on je svet, a ja ne, te da se duhom i srcem prilagođujem tom svetom naspram sebe. Klanjanje je ostvarena istina
Ne želimo naravno pričati ludosti, ali vjerujem da na to pitanje treba potvrdno odgovoriti. I to se «strahopoštovanje» pokazuje u tome da je Bog čovjeka stvorio kao slobodno biće. Nerijetko se međutim susreće ona vrsta poniznosti koja, da bi častila Boga, ponižava čovjeka. To nije kršćanski. Ustvari je suprotnost idolizaciji čovjeka, a suprotstavljeni stavovi teže k tome da se jedan u drugome preklopi. Bog želi čovjeka kao svoju sliku, što znači kao onoga koji spoznaje i sposoban je za odgovornost. U tome se izražava božanska volja za poštovanjem, jer je on upravo mogao stvoriti čovjeka tako da bude vezan za dobro. To ne bi značilo ponižavajuće, možda čak – ako mislimo na groznu bujicu nepravdi i zločina koja hara svijetom – nešto blaženo i veliko. On je od početka mogao izobilno uliti svoju istinu u čovjekov duh i kao nešto iskonsko postaviti uzvišenost dobra u njegovu savjest tako da čovjeku uopće ne bi bilo moguće zabludjeti ni griješiti. Tada bi svijet postao umjetničko djelo ljepote i harmonije; ali bi nedostajala čudesnost slobodnoga bića, i na drugoj strani jednako tako Božji stav o toj slobodi koju možemo samo tako izraziti ako kažemo: Bog poštuje čovjeka. Odatle nastaje sveti svijet Božjeg kraljevstva koje se izgrađuje njegovom milošću iz ljudske slobode.
I još jedna druga temeljna istina objave poprima ovdje novo svjetlo: događaj koji zaključuje svu povijest i određuje vječnost – posljednji sud. Kad se o njemu govori, najčešće je to poruka straha. Ustvari sud je svjedočanstvo poštovanja prema čovjeku, jer ga stavlja pod kriterij odgovornosti. Samo slobodno i odgovorno biće može biti suđeno.
Ovdje vlada tajna koju nitko ne može razotkriti. Božja volja je temelj svega postojanja i djelovanja, a čovjek je ipak slobodan. On je to doista, i to dotle da se može usprotiviti čak Božjoj volji. Ta sloboda ne postoji, međutim, pored Božje volje, još manje kao neka protiv njega ustala moć, nego je to sam Bog po kojem ona postoji i djeluje – njegovo strahopoštovanje.
Božje strahopoštovanje pred slobodom, i istodobno odlučnost kojom želi dobro i to samo dobro – vjerojatno ni o čemu nije tako mnogo razmišljano kao o toj tajni, ali još nitko u nju nije prodro.
Je li moguće sići u još veću dubinu?
Bog je jednostavno biće koje od sebe postoji i sebi je dostatan. Ali kako «pored» njega, «pred» njim može postajati končano biće – posve konačna sloboda? Ne bi li se on morao kao jedino biće uzdići u trijumfu svoje apsolutnosti? Odgovaraš: Bio bi to ledeni trijumf vječne samoće! Ali objava nam međutim kaže da je on, Trojedan, u sebi beskonačno zajedništvo i sadrži bogatstvo koje nadilazi sve pojmove. Da je on Otac, i Sin, i Duh Sveti; onaj koji govori, i izrečeni, i koji u beskonačnoj ljubavi razumijeva i biva razumljen. Tajna, naravno, nedokučiva našemu duhu, ali koja nam toliko očituje da on [Bog] ne treba ni za što konačno biće ni da bi prispio svijesti niti da bi zadobio ljubav, kako to podrazumijeva hibris panteizma. Pa ipak, on hoće da postoji konačnost, slobodna konačnost. Ne objavljuje li se u tome tajna božanskog strahopoštovanja? Apsolutna moć božanskog akta postojanja [actus essendi] nije uništila končano biće; gorući majestet božanskoga ja, zapravo božanskoga «Mi», vidi Iv 14,23 – ne sažiže ono konačno, naprotiv, želi ga, stvara ga u trajnom pozivu i uzdržava ga u njegovoj stvarnosti…
Doista, «u njemu živimo, mičemo se i jesmo», kako je to Pavao izrekao na Areopagu u Ateni (Dj 17,28). Božje stvarateljsko poštovanje je «prostor» u kojem egzistiramo. Dobro je misliti na tu istinu u našim danima kada strašna mješavina oholosti i ludosti, zvana ateizam, preplavljuje svijet.
Iz knjige: Romano Guardini, «Ehrfurcht», u: Tugenden. Meditationen über Gestalten sittlichen Lebens, Grünewald-Schöningh, Mainz-Paderborn, 62004., 57-66. S njemačkog preveo Ivan Šarčević.
Polis.ba
