Uvijek iznova stojimo pred tim hoćemo li se odvažiti za istinu ili ćemo lagati; za čestitost ili ćemo tražiti korist; za čistoću ili ćemo se dopustiti okaljati; za otmjenost ili ćemo skliznuti u prostakluk. Svaki put Bog zove
Ovo bi razmišljanje trebalo govoriti o jakosti – ili hrabrosti. Obje riječi su srodne, ali ipak s malim razlikama. «Hrabrost» više označava način ponašanja u konkretnoj situaciji. «Jakost» međutim znači opće držanje, način kako se netko uopće susreće sa životom. Ove ćemo značajke koristiti onako kako one najbolje odgovaraju pojedinom slučaju.
Najprije želimo ponovo se osvrnuti na razlikovanje koje nam je već više puta bilo od koristi, naime na razlikovanje između nagnuća i moralnoga stava.
Postoji jakost kao prirodno nagnuće. Na primjer, neki je čovjek tako sačinjen da uopće nema istančan osjećaj, te stvari koje bi nekoga drugog uznemirile, njemu uopće ne dolaze do svijesti. Fantazija mu nije nešto živa te mu moguće opasnosti ne dolaze pred oči. Tako on nedodirnut prolazi kroz opasne situacije ili ih s lakoćom svladava. Izvrsna je to oprema za praktični život, ali se tako zaštićen čovjek ipak mora čuvati lakomislenosti ili brutalnosti.
Može također biti da jakost proizlazi iz dobra zdravlja osobe, iz radosne životne snage koja poteškoće i opasnosti doživljava kao izazove, iz povjerenja u život koji se osjeća sigurnim da će stvari već krenuti ispravnim putom. To je vrlo lijepo i znači otprilike ono što se misli pod «dobar soj» ljudi. Naravno da to ima svoje opasnosti i tko je takav po prirodi treba paziti da ostane toga svjestan – i zahvalan.
Naposljetku postoji sklonost jakosti koja pripada području plemenitoga i izvanrednoga. Tako sačinjenu čovjeku hrabrost je jedno te isto sa čašću. On shvaća izazov života i iz samopoštovanja osjeća se obvezanim da mu se odupre. Pritom ne mora tjelesno uopće biti posebno jak, možda je vrlo osjetljiv na patnju i ranjiv na unutarnje i vanjske protivštine. Usprkos tome, on je postojan, mirno kroči naprijed, susreće događaje bez straha. Dakle, prirodna plemenština, ali dakako i predodređenost za tešku sudbinu.
Sve je to prirodna danost. Netko je može imati ili nemati, i može je okrenuti na dobro kao i na loše. Ako dospije u ruke mudra odgojitelja, ako tako obdaren sam spozna svoje mogućnosti, tada će se ta prirodna danost razviti u koristan, dobar, čak plemenit život. Ovdje, međutim, želimo govoriti o onome što je – ako se ne ispriječe naročito nepovoljne okolnosti – svakome moguće i što se iz toga kao moralno smije i zahtijevati, o onome što je zadaća i za što se čovjek treba odgajati.
Kakva bi izgledala takva krepost? Kako se ostvaruje jakost?
Krenimo odmah u središte odakle se sve ostalo određuje i što je svakako najteže za ostvariti. Tu jakost znači prihvatiti vlastitu egzistenciju – već smo u prijašnjim razmatranjima o tome govorili. Egzistencija je splet dobroga i lošega, radosnoga i bolnoga, sastavljena je od stvari koje je pomažu i nose kao i od takvih koje je priječe i opterećuju. Jakost međutim ne znači tražiti u tome ono što nam se sviđa ili što je lakše proživjeti, nego cjelinu egzistencije tako prihvatiti kakva ona jest, u povjerenju da u njoj leži božanski naum.
Moći osjećati, nešto je prekrasno; to čovjeka obdaruje velikim stvarima, ljepotama svijeta, dubinama susreta, napetostima borbe, srećom rada. Ali istim osjećajem čovjeka zahvaćaju i loše stvari: bol odricanja, muka ljudskih konflikata, bezuspješnost rada. Ne može se imati jedno bez drugoga. Prvotna jakost dakle znači prihvatiti se kakvim se jest; prihvatiti osjećajnom snagom vlastitoga srca ono bolno koje jakost donosi kao i ono dragocjeno koje jakost poklanja
Svaki čovjek u sebi nosi ono tajanstveno nešto što možemo nazvati bitna forma [Wesensgestalt]. Ona znači da čovjekove osobine nisu nešto zbrkano i na hrpu nabacano, nego tvore cjelinu, nešto što je zajedno povezano, odlučujuće, što nosi ali i zahtijeva. U njoj jedan element podržava drugi, isto kao što svaki element sadrži u sebi svoju opasnost i onu koja opterećuje ostale. Tu bitnu formu čovjek donosi sa sobom u život, ona određuje što je on i što je u stanju učiniti, povoljno ili nepovoljno – određuje upravo «njega». Jakost je u tome da on tu osnovnu figuru svoje egzistencije prihvaća kakva ona jest, ne izbirujući je niti odbacujući je. Ne može se, na primjer, biti čovjek jako osjetljiva srca a osjećati samo radost a ne i bol, jer jedno uvjetuje drugo. Moći osjećati, nešto je prekrasno; to čovjeka obdaruje velikim stvarima, ljepotama svijeta, dubinama susreta, napetostima borbe, srećom rada. Ali istim osjećajem čovjeka zahvaćaju i loše stvari: bol odricanja, muka ljudskih konflikata, bezuspješnost rada. Ne može se imati jedno bez drugoga. Prvotna jakost dakle znači prihvatiti se kakvim se jest; prihvatiti osjećajnom snagom vlastitoga srca ono bolno koje jakost donosi kao i ono dragocjeno koje jakost poklanja. To ne znači da bi čovjek morao nazivati sve dobrim i lijepim, zacijelo ne. Najprije treba prihvatiti; a zatim, odatle polazeći, vidjeti što se može promijeniti, pojačati, ublažiti, poboljšati.
Kontekst o kojem je bilo riječi znači još nešto drugo. On je kao slika koja stoji pred očima i može se promatrati – ali i kao neka melodija koja se izvodi u vremenu; forma (Gestalt) koja se doživljava u nastajanju. Ona se vraća na isti korijen kao i ona prvotna forma, jer što se događa nekom čovjeku, nije nešto svojevoljno, nego odgovara onomu što on jest. Sudbina i ono što bitno formira čovjeka usko ovise jedno o drugome.
Tko ne posjeduje tehničko-gospodarsku sklonost neće doživjeti ono što doživljava onaj tko je posjeduje, ako osniva poduzeće pa doživljava trijumf uspjeha i muku neuspjeha. Ovo je sve dosuđeno drugom, a uskraćeno prvom. Zato prvi možda ima iskonski odnos prema umjetnosti i u njoj doživljava stvarnosti koje onaj drugi nikada ne dotiče. Neki treći je znanstvenik, recimo povjesničar. On živi u različitim vremenima, razumije veličinu njihovih djela, osjeća tugu njihovih propasti, sve ono što prije spomenutoj dvojici ostaje zatvoreno.
Tako egzistencija svakoga čovjeka nosi u sebi strukturu, određenu figuru bitka i događanja, i on je treba prihvatiti kakva ona jest. Ne željeti imati samo ono lijepo a ne ono loše, nego najprije reći Da cjelini. A onda, dakako, činiti ono što može da se cjelina tako oblikuje kako smatra da je ispravna.
No da zadovoljavajući odgovorimo na pitanje, na posve naše ljudsko pitanje, moramo ga još produbiti.
Može se pokušati na razne načine izraziti bit čovjeka. Iz konteksta o kojem govorimo možemo to učiniti tako da kažemo: Čovjek ima odnos prema cjelini svijeta. Životinja je zatvorena u svoj okoliš (Umwelt); i premda se taj okoliš u procesu razvoja pojedinačne životinje i vrste može proširiti, on je uvijek djelomičan (teil-faht). Jedino se čovjek odnosi prema svijetu, on sam je svjetski (welthaft).
Ali i čovjek je individualno određen, ograničen svim onim što znače običaji naroda i zemlje, nadarenost, spol, stupanj obrazovanja, socijalni status, poziv i tako dalje, dakle upravo onom bitnom formom o kojoj je bilo govora. Ta pak forma u osnovi sadrži odnos prema svijetu kao cjelini; ono što se zove «mikrokozmičkim» u čovjeku. Ta sraslost posebnosti i odnosa prema svijetu tvori navlastitost čovjeka: on je okarakteriziran i istodobno uvezan sa svime.
S tom napetošću u poimanju čovjekove biti povezana je jedna druga napetost: ona između nužnosti i slobode. Čovjek živi u zakonitostima cjeline; nosi međutim u sebi dubinu iz koje može uvijek iznova započinjati.
Stoga čovjek, ako se želi ispravno odnositi prema stvarnosti, mora prihvatiti svoje granice, ograničenja koja dolaze iz datosti njegova karaktera; ali je u stanju svojom slobodom u odnosu sa svijetom prodrijeti u cjelinu.
Sve je to dosuđeno od Boga. On mi je dao mene samoga. Iz njegove ruke trebam prihvatiti svoju egzistenciju, živjeti je i potvrditi. To je temeljna jakost – i kako je samo danas potrebna kada se tako mnogo govori o ništavilu, uništavanju, tjeskobi, gađenju i mračnim stvarima svih vrsta. Velikim dijelom to je samo brbljanje i oni koji tako govore i pišu sami o tome ne misle ozbiljno. Uostalom, naše je vrijeme ipak teško pritisnuto izvana i iznutra; prijelaz u kojem ono neprocjenjivo propada, a da se često ne vidi što novo treba doći. Odatle dvostruka nužnost: da s povjerenjem prihvatimo svoju egzistenciju iz Božje ruke i da je hrabro živimo.
Na taj unutarnji oblik individualnog bića i života oslanja se vježbanje u jakosti, koju si, ako je čovjek snažnoga, svježeg duha uopće ne treba nešto posebno posvješćivati, dok se pak ponekad doživljava kao težak zadatak: naime povjerenje da se uživi u vlastitu budućnost, da se djeluje, izgrađuje, da se ulazi u veze. Jer budućnost je usprkos svim predviđanjima u pojedinostima nepoznanica. Živjeti pak znači ići prema tom nepoznatom, a ono pred čovjekom može ležati kao kaos u koji se treba odvažiti ući.
Ovdje se svatko mora odvažiti na to da ono što mu nadolazi nije nikakav kaos niti išta naprosto strano. Štoviše, postaje vlastiti način postojanja, uređujuća snaga koja u vlastitoj nutrini krči put, tako da će naposljetku to biti njegova vlastita budućnost kojoj on ide ususret. To stvara također prirodni temelj za Kristovu poruku o providnosti u kojoj stoji svaki čovjek. Poruku, dakle, da budućnost u svoj svojoj nepoznatosti nije tuđa, nipošto neprijateljska, nego od Boga njemu naumljena; da egzistencija u svoj svojoj nesagledivosti ipak nije nikakav kaos, nego za njega od Boga priređena.
Vjerovati u to i na tom živjeti može za čovjeka koji oklijeva ili je možda bojažljiv biti jako teško. No, ovdje hrabrost za život i povjerenje u Božje vodstvo idu zajedno.
Život pojedinca ne teče u povijesti kao u nekom neutralnom riječnom koritu, nego sačinjava dio nje. Ponekad je taj pojedinac s prošlim tako usko vezan da mu je nadolazeće posve tuđe. Tada nastaje život čovjeka koji nema povjerenja u budućnost pa pribjegava natrag u prošlost; njemu je prošlo prepuno smisla i njegove forme su tako lijepe da sve novo odbija. I ovdje je nužna jakosti, ona jakost koja se odvažuje na budućnost u povjerenju da se u njoj ostvaruje Božje vodstvo. Ta jakost prihvaća nadolazeće, u njemu vidi vlastitu zadaću i u nj se uključuje
Treba imati na umu još nešto drugo što je neodgodivo naročito u vremenima kada završava jedna a započinje druga povijesna epoha, naime odnos prema budućnosti – naveliko, dakle prema tijeku povijesti. Život pojedinca ne teče u povijesti kao u nekom neutralnom riječnom koritu, nego sačinjava dio nje. Ponekad je taj pojedinac s prošlim tako usko vezan da mu je nadolazeće posve tuđe. Tada nastaje život čovjeka koji nema povjerenja u budućnost pa pribjegava natrag u prošlost; njemu je prošlo prepuno smisla i njegove forme su tako lijepe da sve novo odbija.
I ovdje je nužna jakosti, ona jakost koja se odvažuje na budućnost u povjerenju da se u njoj ostvaruje Božje vodstvo. Ta jakost prihvaća nadolazeće, u njemu vidi vlastitu zadaću i u nj se uključuje. Može to biti vrlo teško, jer ostvaruje se samo iskrenom poslušnošću naumu onoga koji vodi povijest.
Hrabrost znači održati se u opasnosti. Što je korijen onoga što nazivamo opasnost? To je zlo koje djeluje u svim srcima i čini da se u svako vrijeme nešto neprijateljsko može usmjeriti protiv nas. To je ranjivost našega bića koja svime može biti ranjena. To je prolaznost koja uvjetuje da naš život ide prema smrti. To je tako i ne može se promijeniti. Hrabrost međutim znači to stanje egzistencije vidjeti i suočiti se.
Suočiti se sa životom kako on dolazi: najprije, jer opasnost se bolje svladava ako joj se ide ususret, nego ako joj se dopusti da nas zastraši; lakše se svladava bol ako je se slobodno podnosi, nego ako se u njoj čovjek zgrči.
Osim toga, teškoće pripadaju našem životu. One su nam dosuđene. Ako ih izdržimo, postaju dobitak. U svakoj situaciji leži mogućnost da se raste, postaje više čovjekom – onim čovjekom koji se treba biti. Izigravamo tu mogućnost, ako se izmičemo.
Jakost koja prihvaća život i s kojim se od vremena do vremena hrabro suočava uvjerena je da u vlastitoj nutrini ima nešto što ne može biti uništeno, štoviše ona se iz svega hrani, kroz sve postaje jača, bogatija, dublja, ako to živi ispravno – stoga jer to dolazi iz Božje stvaralačke moći.
Zapravo, to «nešto» u meni je sama njegova moć. Ako u povoljnom času mirno, sabrano prodirem u svoju nutrinu, sve dublje, sve donde gdje istodobno nutrina graniči s ništavilom – tu je Božja moć koja me drži na životu. To što me drži, neuništivo je i onda kada idem kroz opasnosti, čak i kroz smrt. Odakle danas dolazi sav taj govor o tjeskobi i propasti i ništavilu, odakle ružnoće u umjetnosti i pjesništvu, odakle posvuda i ta nadmoć političkog nasilja? Odatle jer više nije živa svijest o tome da smo iznutra držani, niti imamo povjerenja u svetu ruku u dubini nas, na rubu ništavila.
Postoji još jedna druga jakost o kojoj treba nešto reći: ona koja se odvažno suočava s Božjom voljom. Svakome ponekad na neki način dolazi Božji poziv i odlučuje o životu. Pod pozivom se mogu misliti vrlo različite stvari. Može se tako raditi o zvanju koje treba prihvatiti. Mnogo toga ovisi o tome hoće li čovjek izabrati životni posao za koji mu njegova nutarnjost kaže: Tome pripadaš, na to si «pozvan» – ili pak izabrati onaj posao koji obećava više novca, lakši uspjeh, veći ugled!
Može se to odnositi i na čovjeka, prijatelja, ljubav. Iznova se radi o tome hoće li se on dopustiti uvući u nešto što je zamamljivo, što laska vlastitoj samosvijesti, ali pred čime unutarnjost opominje da će time izgubiti ono svoje najbolje – ili bira li ono što je možda oporije, zahtjevnije, ali što izgrađuje život i uči odgovornosti.
Postoje također lakše odluke. U osnovi svaka opomena savjesti Božji je poziv. Dobro, naime, nije naprosto ono korisno, ili ono što uvećava život, ili napredak kulture, nego Božja svetost koja tjera čovjeka da je prihvati u svoj život i koja se uvijek utjelovljuje u moralnim zahtjevima. Svaka je situacija jedan takav poziv; jer ona nam se obraća i govori: Čini to… to ne čini! Uvijek iznova stojimo pred tim hoćemo li se odvažiti za istinu ili ćemo lagati; za čestitost ili ćemo tražiti korist; za čistoću ili ćemo se dopustiti okaljati; za otmjenost ili ćemo skliznuti u prostakluk. Svaki put Bog zove.
Jakost ovdje znači staviti ruku u njegovu i njega slijediti – u malom i velikom. Put može voditi vrlo daleko. Poznajemo ljude koji su njime tako daleko otišli da izmiču našem shvaćanju, svece. Čujemo ih kako govore, čitamo njihove spise, ali s onim što je njihovo vlastito oni su daleko, otišli su s Bogom. To je posve velika smionost.
Ako postoji kajanje koje mora biti strašno na koncu života, onda je to ovo: Čuo sam poziv, ali ga nisam slijedio…
U našim meditacijama krepost o kojoj smo razmišljali uvijek smo povezivali s Bogom i pokušavali ga iz nje bolje upoznati. Kako stoji stvar ovdje: može li se govoriti o hrabrosti u Bogu? Možemo, ako pritom odbacimo sve ono što je samo ljudsko; sve ono što bi, preneseno na njega, povrijedilo njegovu suverenost.
Gdje je dakle u tom najvišem smisli Bog bio «hrabar»? Bio je to dok je stvarao čovjeka. Kad je – riječ stavljena u sve navodnike koji pripadaju svakom izričaju koji ga dovede u odnos s vremenom – Bog «odlučio» stvoriti bića koja imaju slobodu i njima u ruke dati svoj svijet. Jer svijet je on u mudrosti i ljubavi stvorio, nazvao ga «dobrim» i «vrlo dobrim», neka se pogleda prvo poglavlje knjige Postanka, i on je to zauvijek. Ta bića, ljudi, mogli su mu međutim biti vjerni, ali i usprotiviti mu se. Unatoč tome, odvažio se izručiti svoje djelo opasnosti njihove slobode.
Kad je ta opasnost postala stvarnost i kad su mu ljudi odbili poslušnost, očitovala se druga Božja «odvažnost», tako neshvatljivo velika da uvijek iznova traži svu snagu pouzdane vjere da se u tome ne bi pogriješilo: sam on preuzeo je odgovornost za krivnju ljudi, postao je čovjekom i preuzeo sudbinu u našoj zamršenoj povijesti.
Jesmo li ikada razmišljali o istinski božanskoj Kristovoj hrabrosti? Je li nam jasno koja je odvažnost gorjela u Isusovu srcu kad je, iz blizine – Ivan kaže «iz krila» – Očeva došao i ušao u zemaljski svijet kakav već jest? U sve te laži, ubilačke pohlepe, kukavnu uskoću naše egzistencije? I to ne zaštićen ohološću filozofa, niti osiguran taktikom političara, ne s nakanom da uzvrati lukavost na lukavost, udarac na udarac, nego u bespomoćnosti onoga tko je bio posve čist?
Predočimo si kako se mi ponašamo u opasnostima ovoga svijeta, kako se energično znamo braniti i s kojim sve raznovrsnim sredstvima. Isus se nije štitio, nego je prihvatio sve što je na njega dolazilo iz volje za moću i iz beskrupuloznosti ljudi… Mi ljudi ne živimo svijet kakav on jest, nego iz njega izabiramo ono što nam se dopada. Isus, naprotiv, prihvaćao je što je na njega donosio tijek stvari, jer je to bila Očeva volja. Mi se znamo prilagoditi, izmaknuti, tražiti si korist. On je bio one vrste, na takav je način govorio i djelovao da se ono najlošije u čovjeku osjećalo prozvanim, da su mu, kako stoji u Lukinom evanđelju, «misli», skrivene namisli «mnogih srca bile otkrite» (Lk 2,35). On je uistinu živio sudbinu svijeta i izdržao je dokraja. U trenutku Getsemanija naslućujemo što je to značilo. Kad se čovjek u sve to udubi, mogla bi ga obuzeti jeza što to znači: Božja hrabrost u Kristu…
Ali ovaj život nije on riskirao da bi nešto ostvario, nešto što bi bilo zemaljski veliko, blistavo junaštvo, moćno umjetničko djelo, nego je taj život bio «otkupljenje» koje se dogodilo radi nas. Dogodilo se da mi zadobijemo hrabrost da budemo «kršćani» u svijetu u kojem je on bio «Krist».
Ukoliko odbacimo iluzije i uvidimo koliko je onoga što se zvalo kršćanska uljudba, kršćanska kultura uistinu bilo samo stvar posebne povijesne situacije, ukoliko iskusimo što to svijet čini – kako to Ivan u prologu svoga evanđelja kaže o odnosu svijeta protiv Božjeg sina postala čovjekom – postajemo svjesni da je pokušaj biti kršćanin u ovom svijetu, odnosno odrediti smisao života polazeći od Krista, naizgled beznadno. Biva jasno što na koncu znači «jakost»: držanje koje ovdje kaže «ipak», i usprkos svemu što je očituje besmislenom, prihvaća tu borbu. Nikada se ne smije zaboraviti da se on borio prije nas i time omogućio pobjedu.
Iz knjige: Romano Guardini, «Mut», u: Tugenden. Meditationen über Gestalten sittlichen Lebens, Grünewald-Schöningh, Mainz-Paderborn, 62004., 92-102. S njemačkog preveo Ivan Šarčević.
Povezano: O BITI KREPOSTI; ISTINOLJUBIVOST; PRIHVAĆANJE; STRPLJIVOST; PRAVEDNOST; STRAHOPOŠTOVANJE; VJERNOST; ODSUTNOST NAMJERE; ASKEZA
Polis.ba
foto naslovna: polis.ba
