Kolumne

Rodoslov jedne kreature

LJUBODRAG STOJADINOVIĆ

Kao jednog od učesnika u projektu Vladalac, već me sustiže odijum Njegove služinčadi. Ocena je da su se na jednom mestu sabrali najveći i najuporniji mrzitelji „političkog giganta“, u pokušaju da ga vrate na sam početak čudovišnog uspona. Ili da ga tako čistog, predanog i nedužnog uvaljaju u katran i sruše, a sa njim i celu Srbiju.

Ono jest, nisam onaj koji ga voli niti mrzi, svejedno mi je za njega, davno sam usavršio svoju ravnodušnost prema ništavilu. Da je postao samo ono što bi mogao da bude, dakle beznačajni kancelarijski psihopata, ko bi se takvim fenomenom uopšte bavio? Ovako je zaradio dvotomni televizijski dokumentarac, uz prateća pripovedanja. I to je mnogo više od limita koji ga svojom težinom čvrsto drže u kaljuzi.

Najveće pohvale Vladalac je dobio od hronično narajcanih reprezenata skupštinske štale, i slaboumnih analitičara, kojima se istinska slika Totema nimalo nije dopala. Ali ništa od toga ne mogu da negiraju, očajni što su videli ono što znaju a ne žele da to vide svi. Ima naime mnogo mladih ljudi, kojima mračna adolescencija Vladaoca nije poznata, ili su tek ponešto naslutili iz predanja. Sada pred sobom imaju sliku izrastanja ni iz čega u monstruoznu kreaturu, i skoro da ne veruju svojim očima: zar je moguće da to vlada našim životima, držeći jednu te istu ludačku lekciju, uz serijal besprizornih laži, od kojih je najveća tvrdnja da nikada nije lagao.

Mislim da je Slaviša Lekić pošteno uradio taj posao: svaku ocenu učesnika emisije pratio je dokumentovani dokaz. Bilo je strasti, ali ne i žuči. Ocene za Vladaoca su katastrofalno loše, samo zbog toga jer ne postoje gore. Ali, svaka od njih je izrečena mirno, uz poštovanje novinarskog zanata i bez imalo respekta prema opskurnom antiheroju ove sage totalnog mraka.

Projekt je nastao uz odsustvo straha, one kočnice koja parališe svaku javnu slobodu u Srbiji. I to je loša poruka za režim i sve krmke na naprednjačkom kazanu, jer niko nema razloga da se bilo čega plaši, bojazan od kukavice je bezrazložna. Čak i za podanike, koji će uz najavljene čistke izgubiti svoja podmazana mesta blizu vrhovne guzice.

Kreatura koja je ovde stigla iz samog srca tame, svoje zločinačke ekscese pravda mladošću: Bio sam klinac od 25 godina! A kako si onda u toj dobi stigao da budeš vodeći cenzor, sila iznad zakona koja zatvara medije drakonskim kaznama, ministar koji je svoje inkvizicijske poduhvate razumeo kao patriotski izum?

Iz tog doba je biografski prilog, snimak parlamentarne ekstaze Vučićevog rodoljublja: sto Muslimana za jednog Srbina, idealni esesovski rimejk u rodoslovu spodobe koju toliko vole Šojgu, Makron, Đinping i Merkel. Ljudi koji poganim sapunom ispiraju biografiju koja se oprati ne može, služeći mu za domicilno opravdanje svake gadosti. Baš ih briga, nije njihov, strašilo živi ovde. Kad im ode – podvije rep, kad mu dođu, satre se od poniznosti.

Junačenje Vladaoca je tema za sebe, u emisji je to bila sekvenca o kukavičkoj mitomaniji. Recimo, bio je rat ’99. i On krene sa decom u šetnju. Tamo se negde, tokom porodičnog korzoa zateknu dva nasilna narkomana, koji su agresivni, a baš su našli na koga da se namere. I onda On nokautira jednog, pa zatim i drugog, pa krene dalje. Ali je ispalo da napasnici nisu bili dovoljno obeznanjeni, te naglo ustanu i krenu u novi atak. On ponovo iznokautira obojicu, ali sad prvo drugoga pa prvoga.

Više nisu ni ustali. Takav je on kad bije.

Sinoć, posle drugog dela emisije javio mi se jedan prijatelj. Skeptik sa nekoliko velikih razloga, tako kaže za sebe. Pita me znam li uopšte ko je taj čovek? Odakle ovde, čime je opčinio rulju, ako jeste kako mu je to uspelo. Mislim li, kao on što misli, da nas radikali, kojima degenerisano mladunče zauvek pripada po mirisu krda, nisu vratili u devedesete, nego da su devedesete doveli ovde, i da je za nas vreme zaustavljeno.

Rekoh mu da ne znam ko je taj, a za ostalo slutim da je u pravu. On misli da smo imali previše obzira prema stvoru koji obzira nema ni prema kome, i ne veruje da se bilo šta može učiniti emisijama. Nego samo opštom pobunom. Ako je emisija njen početak, onda dobro, ako nije – onda ništa.

Mnogo sam prostora potrošio ovde u ranijim pokušajima da obrazložim razloge za kapitulaciju države i društva pred ništarijom. Nisam u tome uspeo, bar nisam u potpunosti. Istorija je inače puna nerona, kaligula, staljina, pol potova, cedunga, bokasa, idi amina i čaušeskua. I njihovih šegrta.

Možda je to, pre dve večeri pred nakolmovanim Marićem uspeo da objasni On, lično: voli ga narod.

U tome je vrhunska tajna: kako onaj koji se ni zbog čega ne može voleti uspeo da ga zavoli nešto tako neodredivo i emotivno nepostojeće, kao što je narod.

Ali, i to je laž, kao i sve drugo. Njegova besprizornost je rezultat nedostatka ljubavi, za kojom sa toliko gorčine i bez uspeha traga. I oni koji mrze zbog njega i umesto njega, ne mogu da ga smisle. Ali bez emotivnog mazohizma nema im opstanka, pa će u smrtonosnoj vezi ostati do zajedničkog kraja.

Vladalac je saga o najzloćudnijem tumoru na telu društva. Ali i o građanima Srbije, koji su izgubili samopoštovanje, i moraju ponovo da uče kako da ga nađu.

Peščanik.net

Tags
Show More

Related Articles

Back to top button
Close
Close