Država nije entitet ili stvar koja postoji neovisno o ljudima koji ga čine. U svakom trenutku postoji veliki broj ljudi u našem društvu koje čine državu. Među njima su predsjednik, senatori, guverneri, sudije, članovi Kongresa, državni zakonodavci, okružni povjerenici ili supervizori, gradski vijećnici, policajci, zatvorski čuvari, građevinski inspektori, vatrogasni inspektori, bibliotečki menadžeri, čistaći ulica, sakupljači otpadnih sirovina, socijalni radnici, nastavnici, itd. Važno je imati na umu da su oni samo ljudi, kao što smo ti i ja.
PRAVILA PONAŠANJA, KRIVIČNE KAZNE, HAPŠENJA I OPTUŽBE
Suština djelovanja države je: Neki ljudi, pod nazivom zakonodavci, izrađuju pravila ponašanja i izriču kazne za kršenje pravila. Kada neko krši pravila, šalju ljude sa puškama (policajce) kako bi uhapsili prijestupnika i izrekli kaznu. Ovo može zvučati kao pretjerano pojednostavljenje, ali nije.
Na primjer, Kongres je uspostavio pravilo da se mladi ljudi moraju prijaviti za regrutaciju. Svaki mladić koji se ne prijavi podliježe kaznenim sankcijama. On će biti uhapšen, optužen, izveden pred sud i poslat u zatvor ako bude proglašen krivim.
Kongres je napravio porezne zakone koji zahtijevaju od građana da dostave dio svojih prihoda u poresku upravu (Internal Revenue Servis). Nepridržavanjem će neki postati predmetom krivičnog gonjenja. IRS može oduzeti imovinu građana koji, navodno, nisu platili porez. Ako se građanin opire, može se privesti u zatvor zbog opiranja. Neka državna zakonodavna tijela su donijela zakone kojima je krivično djelo da roditelji uče svoju djecu kod kuće, umjesto da ih šalju u javne škole. U tim državama, roditelji koji uče svoju djecu kod kuće ili u privatnim školama nemaju odobrenje od državnih obrazovnih vlasti i bit će krivično gonjeni.
Na lokalnom nivou, gradska vijeća donose pravila kojima određuju kakve poslove mogu obavljati, kakve zgrada moraju imati za svoja poduzeća, i gdje mogu biti smješteni. Svako kršenje ovih pravila će rezultirati slanjem ljudi sa pištoljima po sudskom nalogu, uhićenjem i nastavkom krivičnog gonjenja prekršitelja. Ljudi u državi koji izrađuju pravila i propise za nas ostale i nisu baš maštoviti. Zakonodavstvo je uvijek isto.
Zakonodavno tijelo (gradsko vijeće, općinski upravni odbor, državna uprava ili Kongres) smatra da “problem”, uspostavlja pravila ponašanja za ljude, uključuje i kaznu za nepoštivanje, i uspostavlja postupak za hapšenje i procesuiranje onih koji krše njihova pravila.
Neki od državnih programa možda se neće uklopiti u ovaj obrazac, kao što su: socijalno osiguranje, nacionalna odbrana, poštanske usluge, javne škole, itd. Međutim, način finansiranja ovih različitih djelovanja otkriva osnovni obrazac. Način finansiranja je prisila. Poreznik prisiljava građane da dostave dijelove svoje zarade ili druge imovine kako bi platili troškove širokog spektra državnih “usluga”. Svako ko ne plaća porez bit će stavljen u zatvor u skladu sa današnjim zakonima.
Kada neko kaže, “trebao bi da postoji zakon”, ili “država treba da uradi”, ono što govori je da, zakonodavac treba napraviti određena pravila, priložiti kazne za njih, i ako ga ljudi ne poštuju, ljudi sa pištoljima treba zakon da sprovedu u skladu, ujedno sprovođenjem krivične kazne za svakoga ko prekrši pravilo.
DRUŠTVENI UGOVOR ILI ZAŠTITNI REKET?
Rečeno je da ljudi jedne nacije ili jednog društva podliježu jednoj vrsti „društvenog ugovora“. Obično, ovaj dio služi kao argument da se ljudi moraju podvrgnuti kontroli vlasti i plaćati poreze kao cijenu života u mirnom, uređenom i sigurnom društvu. Ali, ugovor zahtijeva upoznavanje osoba koje dobrovoljno prihvataju ugovor da, prihvate obaveze u zamjenu za određenu dobrobit ili protuslugu koju će dobiti. Suština ugovora je da pojedinac (individua) može birati da ga prihvati ili ne. Historija nastanka države, tj. vlade, pokazuje nam da su ove institucije nastale „osvajanjem“ (nametanjem). Jedno pleme ili grupa osvojili bi drugo i zahtijevali danak (porez) u zamjenu da osvojenom narodu dopusti da živi. Obično, vladajuće pleme pruža zaštitu osvojenom narodu protiv drugih pljačkaša. Ovaj odnos tačnije je nazvat „zaštitni reket“, negoli „društveni ugovor“.
Čak i ako pogledamo iz američkog iskustva, koje se razlikuje u tome što je naš narod nastao iz revolucije protiv britanske tiranije, odnos između američkih građana danas i mnogih nivoa vlasti, još uvijek nije društveni ugovor. Koliko ljudi poznajete koji su dobrovoljno potpisali Ustav Sjedinjenih Američkih Država, odnosno Ustav države u kojoj živi, ili okružne povelje, ili gradske povelje u gradu u kojem živi? Koliko ko uopće ima pojma šta ovi dokumenti kažu? Realnost je: ne postoji društveni ugovor. Na državu bi trebalo gledati kao na grupu ljudi koji imaju značajnu moć na raspolaganju koje mogu i koju koriste za kontrolu ostatalih građanstva na razne načine.
Ključno pitanje je: “Šta je legitimna upotreba državne moći i koje standarde treba koristiti kako bi se utvrdilo da li se državna moć koristi legitimno?“ Da bismo odgovorili na ovo pitanje, potrebno je sagledati djelovanje pojedinca (individue) i moralnih principa, koji su uključeni.
SAMOVLASNIŠTVO I SAMOODBRANA
Skoro svi se slažu da je ispravno i opravdano za osobu da upotrijebi silu u samoodbrani protiv napadača. Moralni princip koji opravdava ovo je libertarijansko načelo samouprave vlasništva. Svaki pojedinac je vlasnik samoga sebe. Nijedan čovjek ne posjeduje druge. “Vlast” nad nečim znači da vlasnik ima pravo odlučiti što učiniti s tom stvari, a ne drugi ljudi. Kao (samo)vlasnici, svako od nas ima pravo kontrolisati vlastite živote, tijela i imovine stečene poštenim radom ili trgovinom, ili poklonom. Svako od nas ima obavezu poštivanja jednakih prava drugih.
U svjetlu kombinacije vlastitih prava i odgovarajuće obaveze poštivanja prava drugih, bilo bi apsurdno, ako je osoba čiji život, tijelo ili imetak su ugroženi, da ih ostali ne brane svim raspoloživim sredstvima. Ako lično imam pravo da se branim, onda je to ispravno i za druge ljude, da mi pomognu u odbrani svojih prava kada to postane neophodno. Ovo daje odgovor na pitanje: “Koja je legitimna upotreba državne sile?”
Ljudi u vladi bi trebali da budu sredstvo za djelovanje građana. Država bi trebala biti ograničena na pružanje usluga građanima u odbrani njihovih prava protiv svakoga ko ih krši ili ih ugrožava. Stoga, zakoni koji kažnjavaju radnje, poput: ubistva, silovanja, pljačke, krađe, pronevjere, prijevare, paleži, otmice, tjelesne povrede, nezakonito postupanje ili zagađivanje, sasvim opravdavaju upotrebu državne sile, jer ovakvim postupcima neko ugrožava prava drugih.
S druge strane, svaka aktivnost koja je mirna, dobrovoljna i iskrena, ne bi trebala biti kažnjiva ili predmet uplitanja vlasti. Tako, ne bi trebali biti zakoni, primjerice, koje kažnjavaju ljude za odbijanje da služe vojsku, za koje nude robu i usluge potencijalnim kupcima na pijaci, odnosno za posjedovanje vrste nekretnina koje drugi mogu gledati kao nepoželjno.
DRŽAVA MORA POŠTOVATI PRAVA GRAĐANA
Nerijetko se zamišlja da osoba koja iz pozicije „privatnog građanina“ postaje državnim uposlenikom, on ili ona postaju nešto što bi se moglo nazvati nadčovjek ili super čovjek, stječući prava koja nemaju obični ljudi. No, ne postoje superiorna i inferiorna ljudska bića kada je riječ o pravima. Oni imaju iste obaveze kao ti i ja, da poštuju jednaka prava svih ljudi.
Imam pravo da se branim i mogu ovlastiti svog zastupnika, javnog službenika u državi, da mi pomogne u odbrani svojih prava. Ali ja nemam ovlasti da uzurpiram prava drugih, te stoga ne mogu ovlastiti osobu u vlasti da to isto učini. Baš kao što ti i ja moramo poštovati prava drugih, ljudi u vlasti moraju obavljati svoje određene uloge na način da poštuju prava građana ne kršeći ih.
U zaključku, ne može biti prenaglašeno da je suštinska uloga države, upotrebe sile od strane ljudi u vlasti protiv građana. Kada je korištenje te sile opravdano? Libertarijanski odgovor glasi da, država silu mora primjenjivati samo za zaštitu građana od onih koji narušavaju njihova prava. Polazna tačka bi uvijek trebala biti protiv upotrebe sile i stoga, teret treba uvijek biti na onima koji pozivaju državu da djeluje i zadovolji pravdu.
Ne smijemo nikada smetnuti s uma da, kada pozivamo državu da interveniše, tražimo od ljudi u državi da pošalje ljude sa puškama da kontrolišu naše sugrađane; da se oduzme dio njihove zarade i imovine kao porez; nametnuti pravila ponašanja protiv njih; i nametnuti kazne, kao što su novčane kazne ili zatvorske, ako se ne povinuju pravilima.
Čak je i legitimna upotreba državne sile opasna moć. Nikada ne bismo trebali pozivati na njenu demonstraciju, osim kada je to očito potrebno za odbranu naših prava ili prava naših sugrađana.
Piše: David Bergland
S engleskog preveo: Resul Mehmedović
Dialogos
