Da li smo kao društvo pobrkali dobro i bezobrazluk ?
Neću otkriti “toplu vodu” ako kažem da smo totalno “izgubili kompas” u svakom segmentu društvene zbilje. U svakom “NORMALNOM” društvu se radno sposobni (od generacije mladih u koju se svi zaklinju do penzionisanih, ali iskustvima obogaćenih) – posmatraju i treturaju kao “HUMANI KAPITAL”.
Ovdje i sada, ovakvo polazište se svodi na politikanstvo i demagoške fraze.
Čovječnost (ili ljudskost, humanost) je pojam koji ima dva značenja. Prvo je neutralno stajalište da čovječnost sadrži i obuhvaća sve karakteristike čovjeka, dobre i loše. Drugo, i općenito više prihvaćeno i korišteno stajalište, je da opisuje razne predodžbe vrijednosti humanizma prema kojima djeluju pojedini individualci: sreća i dobrobit pojedinca i društva, poštovanje dostojanstva, identiteta i života čovjeka, razvoj čovjeka, dopuštanje razvoja dostojanstva i slobode ljudi u društvu.
Prema teoriji, čovjek može svoj položaj čovječnosti umanjiti ili uvečati prema svojim djelima. Djela koja povečavaju čovječnost sadrže dobre ciljeve, kao što su ljubaznost, dobrota, čovjekoljublje, milosrđe i suosjećanje.
Teorija humanista je također definirala i „nepoželjno ponašanje“, tzv. „nečovječnost“. Filozof Ciceron postavio je pitanje: „Što čini čovjeka čovjekom?“ te je sam sebi odgovorio: „Bezobziran čovjek, koji se ne zanima za druge ljude, nije human“, tj. on je „nečovječan“. Prema istim razmišljanjima, uz pomoć „dobrih ili zlih djela“, pojedinci mogu postati „čovječni ili nečovječni“.
Sa ovih nekoliko “generalnih stajališta”, u formi uvodnog i opšteprihvaćenog društvenog standarda, probaćemo objekivizirat nekoliko ovdašnjih “humanističkih” tema koje se “medijski” afirmišu sa svim osobenostima populističke i demagoške “ISTINE”.
Medijsko likovanje nad sudbinama pojedinaca u osnovi se svodi na senzacionalizam i udovoljavanju onog što javnost “želi da čuje”.
Mufid Dugalić s porodicom živi u Donjoj Zimči, a egzistenciju iste je zasnovao na humanitarnoj pomoći.
Istine radi, Dugalić je vlastitu imovinu u općini Kiseljak prodao – ostvarivši sve povratničke beneficije. Istina je da se radi o RVI, ali i da se ne radi o trajno nesposobnoj osobi. Isti je iskoristi humanost komšiluka, okruženja, medijsku, a sada se akcije realiziraju preko neformalnih grupa i pojedinaca.
Javnost treba znati da su Mufidu Dugaliću “dobri ljudi” davali bezbroj prilika: posao, hranu, nudili se da mu kuću izgrade i bezbroj drugih prilika. Sve “prilike” Mufid je “potrošio”, te uvijek i vazda – iznova animirao nove “dobročinitelje”, koji u osnovi stvari – prosijaće za njegove egzistencionalne potrebe.
“Ja sam prošle godine po pozivu lokalnih medija, izrazio spremnost da mu napravim kuću od temelja do krova, na principu ključ u ruke. Sagledavajući postojeće stanje – da je Dugalić imao “temelje” u Topzovom polju na kojima smo namjeravali nastaviti gradnju, došli smo do saznanja da su isti pod bankarskom hipotekom. Na ponudu da se kupi novo zemljište na ime njegove majke koja nema kreditnih opterećenja, Mufid je takvu mogućnost odbio.” – kazuje nam Refik Kurgaš, prvi čovjek peradarske industrije “Brovis”, koji je ogorčen saznanjem da Mufid Dugalić zanemaruje već pokrenutu humanitarnu akciju za trajno riješenje, te iznova animira javnost, odnosno nastavlja klasično prosijaćenje.
Istine radi, poslodavci koji su upošljavali Mufida Dugalića, otpuštali su ga zbog poslovne neodgovornosti i izrazite navike da “bistri politiku” i vrši “vjersku obuku” radnih kolega. Do koje mjere ide Dugalićeva politikantska filozofija kazuje i činjenica da u posljednje vrijeme po Moštru priča kako Bošnjaci trebaju da mu pomažu, jer on živi među Hrvatima. Pobogu si, sada mu smetaju i zimački Hrvati, kao da su oni razlogom njegove neimaštine i lijenosti. Zimački Hrvati su mu pomagali na svaki mogući način od kada je njihov komšija.
Zloupotreba građanske solidarnosti, humanosti “dobrih ljudi” od strane pojedinaca kojima je prosijaćenje postalo profesija, a preko raznoraznih nevladinih organizacija, formalnih i nevormalnih grupa i pojedinaca – prelazi svaku zdravorazumnu granicu.
Za očekivati je da bi se trebale i morale po ovakvim slučajevima oglašavati nadležne institucije vlasti, nevladine organizacije – preko kojih svoja prava ostvaruju ratne kategorije stanovništva!
Javnost ima pravo znati šta i koliko je Mufid Dugalić iskoristi društvenih beneficija, a da isti ne pokazuje elementarne odgovornosti za vlastitu porodicu.
Dok osobe poput Dugalića žive na “humanitarnim akcijama” ovdašnje porodice poginulih boraca, demobilisani borci i heroji rata preživljavaju na granicama egzistencionalnog minimuma.
Da li smo kao društvo pobrkali dobro i bezobrazluk, humanost i koristoljublje, ljudskost i gramzivost? Konačno je vrijeme da preispitamo vlastite stavove po ovakvim i sličnom “humanitarnim akcijama”.
www.magazinplus.eu
