Proširenje demokracije na ekonomiju i, posebno, na unutarnju organizaciju poduzeća predstavlja važan korak ka tome da politička demokracija od puke formalne i simboličke postane sadržajna i stvarna
Godine 1863. ruski društveni kritičar Nikolaj Černiševski objavio je roman pod naslovom „Šta da se radi?“. Priča romana vrti se oko glavne junakinje, Vere Pavlovne i njezina četiri sna. U njemu se isprepliću njegov osobni život i društveni preokret u vidu prelaska Rusije iz feudalizma u kapitalizam. Černiševski, revolucionar kojega je carska vlada zatvorila, napisao je roman koji je bio ni manje ni više nego pionirsko djelo socijalističkog feminizma. U njemu se također jasno svrstao na stranu urbane i industrijske ekonomije utemeljene na radničkim zadrugama, modernoj i transformiranoj verziji prethodnih ruskih agrarnih komuna. Lenjin njemu ima zahvaliti naslov jednoga od svojih najvažnijih političkih pamfleta, objavljenoga 1902. godine – „Šta da se radi?“.
Dva desetljeća kasnije, pošto je sovjetska revolucija porazila strane invazore i unutrašnje neprijatelje u dugom građanskom ratu, Lenjin se vratio temi radničkih zadruga. U uvjetima Sovjetskog Saveza, znatno različitima od onih Rusije u kojoj je živio Černiševski, Lenjin se snažno zalagao i aktiviste uvjeravao da prepoznaju ogromnu važnost izgradnje, širenja i kultiviranja zadruga kao ključa budućnosti sovjetskog socijalizma. Radničke zadruge, ustvrdio je, bile su odgovor na goruće političko pitanje među akterima toga vremena: šta da se radi? Na ovom mjestu, želio bih prilagoditi i primijeniti Lenjinov argument na trenutne društvene uvjete gdje se odgovor na to pitanje čini još hitnijim.
Današnji kapitalizam je globalan: osnovna ekonomska struktura svjetske ekonomije ima za svoj temeljni model onaj koji se zasniva na odnosu poslodavac-zaposlenik. „Proizvodni odnosi“ unutar poduzeća (tvornica, ureda i trgovina) situiraju malu manjinu sudionika na radnom mjestu kao poduzetnike. Ta manjina donosi sve poslovne odluke o tome šta, kako i gdje proizvoditi i šta učiniti s proizvodom (i prihodima kada ga prodaju). Samo oni donose sve te odluke. Zaposlenici, većina sudionika na radnom mjestu isključeni su iz procesa donošenja tih odluka.
Današnji kapitalizam također je globalno podijeljen u dva velika bloka: jedan stari i jedan novi. Prvi (G7) se vrti oko Sjedinjenih Američkih Država. Osim što je stariji, G7 sada je manji od ta dva bloka i u posljednjih nekoliko desetljeća njegova relativna važnost je manja na globalnoj razini. Pored SAD-a, on uključuje Ujedinjeno Kraljevstvo, Njemačku, Francusku, Italiju, Kanadu i Japan. Novi blok koji se širio brzo – BRICS – prvo je uključivao Brazil, Rusiju, Indiju, Kinu i Južnoafričku Republiku. Nedavno je šest novih država pozvano da se (od januara 2024.) pridruže tom bloku: Egipat, Iran, Saudijska Arabija, Etiopija i Argentina. Od 2020. ukupni BDP BRICS-a premašuje BDP G7, i razlika između dva bloka i dalje raste.
Svi „zreli kapitalizmi“ G7 preživjeli su i rasli su jer su radnici prihvatili organizaciju radnih mjesta po modelu poslodavac-zaposlenik. Usred i unatoč beskrajnom ideološkom slavljenju demokracije od strane zemalja G7, radnici u državama bloka G7 su prihvatili potpunu odsutnost demokracije unutar kapitalističkih kompanija. Uz neke iznimke i otpore, postalo je common sense da predstavnička demokracija na neki način pripada stambenim zajednicama, ali ne i radnim zajednicama. Unutar kapitalističkih kompanija autokracija je bila norma. Poslodavci su upravljali zaposlenicima, ali im nisu polagali nikakvu demokratsku odgovornost. Poduzetnici svake kapitalističke tvrtke obogatili su odabrani krug ljudi dajući dio prihoda sebi, vlasnicima tvrtki i nekolicini najviših rukovodioca. Taj odabrani krug imao je izniman politički i kulturni utjecaj. Reproducirao je odsustvo demokracije unutar kompanija držeći demokraciju izvan njih i to tek kao formalnu stvar. U kapitalizmu vlade često bivaju sastavljene od plaćenih lobista, ljudi koji primaju donacije raznih tvrtki i plaćenih produkcija sadržaja masovnih medija. U modernom kapitalizmu, protjerani kraljevi i kraljice u prethodnim stoljećima ponovno su se pojavili, preseljeni i u drugačijem formatu, sada kao direktori unutar sve većih kapitalističkih poduzeća koja dominiraju cijelim društvima.
Stvarno ili očekivano protivljenje zaposlenika zbog isključenja u procesu donošenja odluka na radnom mjestu uvijek je pratilo kapitalizam. Jedan važan način na koji poslodavci mogu odvratiti takvo protivljenje je usko definiranje njihove obaveze prema zaposlenicima u smislu plaća koje im isplaćuju kako bi se mogla generirati potrošnja. Plaće primjerene za potrošnju postale su nužna i, prema njihovom mišljenju, sasvim dovoljna kompenzacijska nagrada za rad. Implicitno su također postale i kompenzacija zaposlenicima zbog nedostatka demokracije na radnom mjestu. Porast potrošnje nadničara signalizirao je da kapitalizam „uspješno“ radi. Nasuprot tome, uspon demokracije na radnom mjestu nikada nije postao jedan od parametara prema kojemu bi se mogao vrednovati sistem.
Pretvaranje potrošnje u cilj i svrhu rada pridonijelo je društvenom precjenjivanju potrošnje same po sebi. Toj precijenjenosti pridonio je i marketing. Moderno kapitalističko društvo dodalo je „konzumerizam“ u svoj katalog moralnih nedostataka. Stoga nas klerici rutinski upozoravaju da ne izgubimo iz vida duhovne vrijednosti dok žurimo konzumirati (naravno, te duhovne vrijednosti rijetko uključuju demokratska prava na radnom mjestu).
Osporavana i prestignuta od Kine i BRICS-a, carstva i ekonomije G7 u padu sada riskiraju da masovna potrošnja u njihovim društvima postane sve ograničenija. U carstvima u opadanju, bogati i moćni zadržavaju svoje bogatstvo i privilegije dok troškove propadanja prebacuju na masu onih koji zarađuju plaće. Automatizacija radnih mjesta, njihovo autsorsanje u regije gdje su plaće niže, uvoz jeftine radne snage i masovne kampanje protiv poreza dokazani su i oprobani mehanizmi za postizanje ovog rasterećenja.
Ove „uštede“ sada su u punom zamahu gotovo posvuda. One i objašnjavaju velik dio masovnog bijesa i ogorčenosti radničke klase u starijim kapitalizmima (tipa G7), izraženog u gestama protiv društvenih „elita“. S obzirom da kapitalizam uvijek favorizira desne kritičare nego lijeve, nikoga ne bi trebalo iznenaditi što bijes i gorčina prvo poprimaju desničarske izraze (Trump, Boris Johnson, Wilders, AfD i Meloni).
Političko iskušenje za ljevicu sastojat će se u tome da se ponovno fokusira, kao što je to činila u prošlosti, na inzistiranje za povećanom potrošnjom sada kada je kapitalizam u padu potkopava. Kapitalizam je obećao porast potrošnje koji sada ne uspijeva ostvariti. Pošteno, ali nije dovoljno. Često je u prošlosti kapitalizam bio u stanju povećati realne plaće i životni standard radnika. I možda ću se ponoviti kada to kažem, ali, zapravo, Kina sada upravo pruža to svojim radnicima.
To bi bila jasna pouka za ljevicu da treba novi i drugačiji odgovor na pitanje „šta da se radi?“. Ljevica se mora učinkovito suprotstaviti kapitalizmu i onda kada on proizvodi rast plaća (bez obzira na geografiju) a isto tako i onda kada on to ne čini.
Sada je vrijeme da se razotkrije i napadne kapitalističko uskraćivanje demokracije na radnom mjestu i društvene bolesti koje iz toga proizlaze (nejednakosti, nestabilnosti i tek formalna politička demokracija). Radnički ciljevi nikada nisu bili niti su smjeli biti ograničeni na povećanje plaća, koliko god to bilo i jeste važno. Ti ciljevi mogu i trebaju uključivati zahtjeve za punom demokracijom na radnom mjestu. U suprotnom, sve reforme i postignuća radnika mogu se kasnije poništiti (kao što se dogodilo s New Dealom u SAD-u i socijaldemokracijom u mnogim drugim zemljama). Radnici su morali naučiti da im samo demokratizacija na radnim mjestima može jamčiti zadržavanje promjena za koje se izbore. Ono što je potrebno učiniti u starom dekadentnom kapitalističkom centru jeste da klasna borba uključuje demokratizaciju poduzeća. Tranzicija prema ekonomijama temeljenim na radničkim zadrugama u tom je smislu strateški cilj.
U novim kapitalizmima svijeta u usponu, BRICS-u, drugačija logika vodi natrag do radničkih zadruga kao centralnog cilja socijalističke politike i organizacije. Unutar zemalja BRICS-a, isti model poslodavac-zaposlenik organizira tvornice, urede i trgovine. Za razliku od G7, u zemljama BRICS-a relativno je češća pojava da poduzetnici nisu privatni. Dapače, neki poslodavci vode privatne tvrtke, dok su drugi državni dužnosnici koji vode državne tvrtke. U Narodnoj Republici Kini, gdje je oko polovica privatnih poduzeća, a druga polovica javna, gotovo sve one usvojile su model organizacije poslodavac-zaposlenik.
Tamo gdje država ima veću, značajniju ili dominantnu ulogu u ekonomskom razvoju, a posebno u slučajevima kada tu ulogu prati i opravdava neka od socijalističkih ideologija, fokus bi se morao staviti na radničke zadruge. To bi mogao biti dobar korak u tim zemljama ka izgradnji socijalizma. „Razvoj“ ili socijalizam koji je onamo postignut – promjene na mikrorazini koje su već postignute (kroz antikolonijalne borbe i revolucije) – se slavi, ali se te promjene shvaćaju i kao nedostatne.Veći društveni ciljevi i promjene motivirali su te borbe i revolucije. Demokratizacija na radnom mjestu podiže „razvoj“ na potpuno novu razinu i ide sukladno tim ciljevima.
Postoji još jedan potencijalni odgovor na pitanje šta da se radi. Kvalitet demokracije postignut u G7, BRICS-u, ili većini drugih zemalja bio je više formalne nego sadržajne prirode. Tamo gdje se održavaju predstavniči izbori, utjecaj nejednakosti u bogatstvu i dohotku, društvena moć koju imaju izvršni direktori i njihova kontrola nad masovnim medijima čine demokraciju više simboličnom nego stvarnom. Mnogi ljudi to znaju i još će to više osjetiti. Proširenje demokracije na ekonomiju i, posebno, na unutarnju organizaciju poduzeća predstavlja važan korak ka tome da politička demokracija od puke formalne i simboličke postane sadržajna i stvarna. I otprilike isto vrijedi i za odmicanje socijalizma izvan njegovih ranijih oblika.
Stari poklič radnicima svijeta da se ujedine „nemate šta izgubiti osim vlastitih lanaca“, bio je rani i djelomični odgovor na pitanje šta da se radi. Nakon stoljeća i pol razvoja i socijalizama, sada možemo dati mnogo potpuniji i konkretniji odgovor na to pitanje. Da bismo otišli dalje od kapitalističkog nukleusa (proizvodni odnosi poslodavac-zaposlenik), moramo eksplicitno zamijeniti te odnose demokratizacijom radnih mjesta, zamjenjujući hijerarhijsko kapitalističko poduzeće radničkim samoupravnim zadrugama.
Izvor: Sin Permiso
Sa španjolskog preveo: Darko Vujica, Prometej.ba
